Slobo Tuđmanu: “Tvoji me žele ubiti, spasi me!”

“Prije nego što je pala noć, u nekoliko kilometara eksplodirale su obje zadnje gume na kolima kojima smo se vraćali kući… Automobil je sletio s puta, s krovom na zemlji. Slobodan je s prednjeg sjedišta pitao mene i Marka jesmo li živi… Ni onda, ni kasnije, nisam znala kako smo izašli kroz jedva otvoren prozor. Dok stojimo pored slupanog auta, vozač i nas troje, pocijepani, živi i još nas ništa ne boli, sve iz kofera rasuto po snijegu, ja gledam svoje haljine i cipele, u snijegu i mraku, i pitam Slobodana gdje je moj cvijet iz kose. On ga traži pogledom i kaže mi da je tu i da ne brinem. A u autu još uvijek radi kazetofon, kroz noć, nad livadom, u snijegu, i dalje se čuje pjesma:

‘Cvjetovi bijeli, cvjetovi plavi, u tvojoj kosi’…

Ta nadrealna slika trajala je desetak minuta. Mira Marković potom opisuje kako su obitelj Milošević evakuirali s mjesta atentata. Mira je pokušala stopirati nekoliko automobila, ali se nitko nije zaustavljao.

Uspjela je tek s jednim autobusom, koji ih je odvezao u bolnicu u četvrti Bežanijska kosa. Vozač, sin Marko i Mira bili su, kako je rekao liječnik, “ugruvani”, a Slobodan je imao najozbiljnije ozljede – rane na nozi bile su duboke, ali noga nije bila slomljena…

Da je Milošević tom prilikom ubijen, povijest ovih krajeva – sasvim je sigurno – imala bi sasvim drukčiji tijek.

Nikad nismo saznali tko je na automobilu “intervenirao”, piše Mira Marković na idućoj stranici. Tisak je samo dao kratko priopćenje prema kojemu je Slobodan Milošević nastradao u prometnoj nesreći.

Josip Manolić, ključni Tuđmanov obavještajac tog doba, za Express je ispričao detalje tog atentata.

“U toj priči mi nismo bili glavni akteri”, rekao je Manolić, pa dodao:

“Bio je to plan bosanskih tajnih službi, a naše su, samo neki njeni dijelovi, na određen način imale u tome udjela, sve dok Milošević nije osjetio da se nešto događa pa je prosvjedovao kod Tuđmana… Pokušaj atentata dogodio se kad je pukla guma na vozilu u kojem se nalazio. Bila je to poruka da postoje i snage koje ga ne žele kao vođu…

Centar priprema tog atentata bio je u Srbiji, a glavni akteri su bili iz radikalne opozicije kojoj je Milošević smetao…”, pojašnjava Manolić za naš tjednik.

Ja sam bio povezan sa strukturama obavještajnih službi u BiH, s čovjekom koji je sad u Haagu, kaže Manolić ne želeći otkriti njegov identitet pa nastavlja:

“Obzirom da smo bili u sukobu sa Srbijom, nismo htjeli biti neutralni, pa se dio naše obavještajne službe, čiji je centar bio u Kninu, povezao s tom BiH službom.

Srpska služba je nanjušila da se nešto sprema. Kao i svaka takva služba, brinuli su se za šefa i čuvali ga, no nisu uspjeli doznati tko mu među njima točno radi o glavi. Bili su to, nastavlja Joža, ne otkrivajući ni sad imena, ljudi iz njegove najbliže okoline.

“Toga dana kad je Miloševiću eksplodirala guma na automobilu, ja sam bio u Zagrebu. Istim kanalima kojim sam do tada komunicirao, do mene je došla vijest o pokušaju atentata. Prije pokušaja atentata predsjednik Tuđman i Milošević su razgovarali i u tom razgovoru Milošević je Tuđmanu dao do znanja kako zna da se na njega sprema atentat. Rekao mu je da zna da ima neprijatelje u svojoj bližoj okolini. Tuđman mu je kratko i jasno uzvratio: ‘Mi ne sudjelujemo u toj akciji!’ Zbog saznanja koje smo imali Tuđman me poslao u Graz da kažem Radovanu Karadžiću i Koljeviću da smo čuli što se sprema. Čekao sam da sastanak završi i, kad smo izašli iz zgrade, povukao sam Karadžića na stranu i u četiri oka mu prišapnuo što mi je naložio predsjednik Tuđman da mu već kažem. O svemu tome bit će puno više detalja u mojoj novoj knjizi, koja uskoro izlazi.”

“On je kratko uzvratio: ‘Već smo obaviješteni’. Vjerujem da su poslije saznali tko mu je i kako smjestio”, prisjetio se Josip Manolić epizode koja je umalo mogla utjecati na sudbine milijuna ljudi na ovim prostorima.

Atentata, urota i pokušaja ubojstva nije nedostajalo ni u hrvatskom političkom vrhu tih turbulentnih, prevratničkih godina. U javnosti se, recimo, već u jesen 1991. počelo šaputati o tome da je Vladimir Šeks kolovođa skupine urotnika koja pučem treba maknuti Tuđmana i preuzeti Hrvatsku.

Šeks je o tom događaju progovorio vrlo opširno u svojim memoarima. U to da ga Šeks želi likvidirati bio je uvjeren i sam predsjednik. To će uvjerenje jasno izreći 12. i 13. kolovoza 1991. u Zagrebu na sjednici predsjedništva HDZ-a.

Šeks citira Tuđmana: “I to ja sad govorim, da budem potpuno jasan, to je ta akcija bila da treba uništiti HDZ i treba ukloniti Tuđmana.

Ako treba, i fizički likvidirati. I dolazi do istih izjava iz redova naših, Vladimire Šeksu. Ljudi koji su za tebe vezani (kažu da) može taj metak stići i Tuđmana.”

Šeks opisuje trenutak u kojem ga Tuđman proziva kao potencijalnog atentatora krajnje dramatično: “Poput serije udaraca maljem u glavu primao sam najteže optužbe na svoj račun…

Imao sam osjećaj da mi je tako porastao tlak i temperatura da će mi se glava rasprsnuti, kao kroz neku ‘omaglicu’ slušao sam nastavak ‘filipika’”, komentirao je poslije Šeks.

Stvar se dalje razvija ovako:

Šeks: “Čekaj, sad kažeš da iz mojih krugova, meni bliskih krugova i redova, govori se da će metak stići za tebe?”

Predsjednik: “O tome se radi.“

Šeks: “Onda ja nisam zaslužio da budem više ni u HDZ-u i nigdje, ili ja te krugove imam pod kontrolom, ili ih ja potičem, ili ih ja nagovaram!”

Predsjednik: “Očito za način nemaš. I pročitao sam ti (izvještaj ‘osobnog čovjeka’,op. a.), a ti ipak vjerojatno i znaš nešto malo i osobno kako te obavještajne službe rade. Pročitao sam kako imaju u krugu jednog superagenta. Prema tome, znači, očito ne vladaš situacijom.“

(Znatno kasnije, piše Šeks, došao sam u posjed dokumenata i drugih izvora saznanja, na temelju kojih sam zaključio zašto je predsjednik Tuđman rekao: „… Znaš nešto malo i osobno kako te obavještajne službe rade.“)

Naime, u jednom od brojnih napada na mene Josip Boljkovac me prozivao da sam ja “agent obavještajne službe jedne strane sile“. “Prema tome”, nastavlja Tuđman, “tu je ta klima stvorena i naši su se, neki i od vas, uključili u to nesvjesno. Ali kod toga ste provodili, znači, jednu politiku koja nije bila politika, tvrdim, ovog vodstva u cjelini i moja osobna…

“Nakon ovih njegovih riječi meni je na stanovit način laknulo”, piše Šeks. ”Osobito kad sam se prepoznao, da sam jedan od onih koji su se ‘uključili nesvjesno’ u te scenarije za rušenje Tuđmana”. “Od sebe sam odbijao svaku primisao, kao ‘đavolsku’ nakanu, da sam se namjerno uključio u veleizdajničke vode. Ali nisam mogao prihvatiti, iako sam se grozničavo preispitivao da sam nesvjesno, objektivno bez namjere, upao u paklenu urotu. Odjednom mi je, kad je spominjao moje razgovore u raznim zemljama, prostrujalo kroz glavu da su ga ‘kljucali’ mojim ambicijama da ga ‘skinem’ s predsjedničkog trona.

Shvatio sam da su iz različitih izvora, raznih velikih kombinatora, pa i neprijateljskih kuhinja do predsjednika dolazile razne informacije i dezinformacije koje su ‘ubrizgavale’ rojeve sumnji u moje urotničke namjere.

Tuđman je već prije toga bio meta atentata. Dva jugoaviona su 7. listopada 1991. oko 15 sati raketirala Banske dvore. Od šest ispaljenih raketa dvije su pogodile zgradu Banskih dvora, a ostale su pogodile zgrade u njihovoj blizini.

U zgradi nitko nije poginuo, ali je ranjeno nekoliko ljudi. Napad na Banske dvore izveden je uoči isteka moratorija Europske zajednice na odluku Hrvatskoga sabora o osamostaljenju Republike Hrvatske te tijekom općih napada JNA na hrvatske gradove.

Napad je ocijenjen kao pokušaj atentata na Tuđmana jer je bio usmjeren na predsjednikove radne prostorije, no s njim su tada bili i Ante Marković i Stjepan Mesić.

Da je raketa pogodila cilj, Hrvatska bi ostala temeljto obezglavljena. Dana 18. ožujka 1990. godine na Tuđmana je u Benkovcu pokušan atentat, koji je, međutim, upitan.

“Pokušaj atentata na Tuđmana preusmjerio je tijek povijesti u drugom smjeru. Tad je postalo jasno da se moramo osloboditi nametnute nam tvorevine Jugoslavije”, rekao je na otvaranju spomenika Tuđmanu u tom gradiću predsjednik benkovačkog HDZ-a, dok je Drago Krpina, jedan od utemeljitelja HDZ-a u Benkovcu, kazao da mu je Tuđman “nakon pokušaja atentata rekao da ćemo uspjeti u stvaranju hrvatske države”.

Policija je u Benkovcu uhitila Boška Čubrilovića, hrvatskog Srbina koji je po gradu tumarao s plinskim pištoljem i poprilično pijan, a prilikom čega se posvađao i s posjetiteljima Tuđmanova predizbornog skupa.

U presudi koju je donio Općinski sud u Benkovcu piše da Čubrilović nije svojim pištoljem “plašljivcem” ciljao u Tuđmana, kako su tada tvrdili HDZ-ovci, već da je “povukao plinski pištolj na redare s kojima se posvađao.

Osuđen je na pet mjeseci uvjetnog zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti većeg broja osoba na javnom skupu.”

Na Tuđmana je bio planiran još jedan atentat s hrvatske strane, u ratnom Gospiću 1991., no on je spriječen.

Ante Karić, kojega je Vlada 1991. godine poslala kako bi organizirao obranu Like, rekao je da je nekoliko mjeseci nakon Tuđmanova posjeta Gospiću, koji se dogodio 17. studenog 1991. godine, na sastanku sa Slavkom Degoricijom čuo da je u Gospiću planiran atentat na predsjednika Republike.

Pažnju javnosti svojedobno je zaokupio i Petar Jelavić, čovjek koji se medijima predstavio kao profesionalni ubojica, koji je ustvrdio kako u Hrvatskoj povremeno živi sedam Hrvata plaćenika, poput njega.

Jelavić je rekao kako je još 1990. predsjedniku Tuđmanu predlagao da uz pomoć Albanaca i jednog dijela KOS-a ubije Slobodana Miloševića, što je Tuđman, po njemu, odbio.

Jelavić tvrdi kako je na Stjepana Mesića dvaput izvršen neuspjeli atentat u vrijeme predizborne kampanje, da je naručitelj bio saborski zastupnik i visoki dužnosnik MORH-a te da je prva ponuda iznosila 300.000, a druga 500.000 njemačkih maraka.

Pojasnio je medijima i to da je “atentat na Mesića trebao izvršiti beogradski plaćenik koji je, po njemu, kumovao i smrti Damira Tomljanovića Gavrana, kao i to da je atentat na Mesića planiran i kad je ovaj svojedobno svjedočio u Haagu, da je tad vrh državne vlasti tražio potencijalnog ubojicu u Nizozemskoj, ali da se na kraju od toga odustalo.”

Siniša Stracaboško poznat po nadimku Rambo ubio je bivšeg ministra turizma Antuna Marčela Popovića u atentatu u ožujku 1996. godine. Za to je dobio 15.000 njemačkih maraka.

Srpski mediji tvrde da je na Slobodana Miloševića 90-ih godina pokušana serija atentata. Zadnji je bio 1999. godine.

“Naši organi sigurnosti uhitili su članove špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe, koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriju bivše Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika Slobodana Miloševića”, izjavio je 25. studenog 1999. srpski ministar za informiranje Goran Matić.

“Za sve to postoje jasne sheme i skice napada. Članovi ove grupacije, poznate pod imenom Pauk, obučavani su i trenirani u vojnim kampovima SFOR-a u BiH”, rekao je Matić, koji je na konferenciji za novinare rekao da su uhićeni pripadnici francuske obavještajne službe već desetak godina izvodili terorističke akcije, likvidacije i atentate na prostoru bivše Jugoslavije, u Srebrenici, na Kosovu, kao i u Alžiru, Belgiji, Španjolskoj, Zairu.

Prvi scenarij atentata je, prema Matićevim rečima, predviđao snajperski napad unutar rezidencije, s mogućnošću uporabe ručnog bacača, drugi – postavljanje eksploziva u šaht, ali se zbog nemogućnosti kamuflaže od tog scenarija odustalo, treći – postavljanje eksploziva u ukradenom vozilu na liniji očekivanoga kretanja predsjednika, slično atentatu na makedonskog predsjednika Kiru Gligorova, i četvrti – pokušaj upada u rezidenciju deset dobro uvježbanih i naoružanih ljudi.

Početkom devedesetih, Miloševića je spasio najpoznatiji međunarodni terorist Carlos. Ilich Ramirez Sanchez, poznatiji kao Šakal, bio je stari prijatelj Titova režima, pa je često dolazio u Jugoslaviju.

Detalje o sudjelovanju Šakala u spašavanju Miloševića u autobiografskoj knjizi “Anatomija globalističkog smrada” objavio je Dragan M. Filipović, nekadašnji načelnik Obavještajne uprave srpske tajne policije.

Miloševića su, prema svjedočenju Filipovića, koje je prenijela Slobodna Dalmacija, htjeli ubiti Albanci. Za tu su namjeru angažirali “Željeznu kolonu”, koja je bila mreža Carlosove tajne revolucionarne armije, koja je djelovala u Rumunjskoj i Mađarskoj.

“Ta Carlosova mreža raspala se poslije pada Berlinskog zida i mnogi pripadnici te Carlosove organizacije ili su ubijeni, zatvarani, ili su postali plaćenici novih vlasti u državama istočnog bloka. “Željezna kolona” se prometnula u klasičnu kriminalnu organizaciju” objasnio je Filipović.

Saznavši za taj detalj, da je “Željezna kolona“, kojoj su Albanci platili gotovo pun traženi iznos za atentat na Miloševića , bila u sastavu revolucionarne mreže Carlosa, tajna policija iz Beograda potegla je svoju “vezu” kako bi došla do Carlosa.

To i nije bio težak posao, jer je poznati detalj da je Carlos bio od ranije i plaćeni ubojica tajne policije bivše Jugoslavije. Bio je korišten i za obračune s hrvatskom emigracijom, a za te usluge mirno se odmarao u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, uz Titov “blagoslov”…

Na Tuđmana tri ili četiri, na Miloševića desetak, na Tita deseci atentata – to pokazuje da politika na ovim prostorima i nije tako lagodan posao kako se čini. Oni koji umru u krevetu pravi su umjetnici prema ovome što znamo. A što tek ne znamo!?