Published On: Čet, ruj 27th, 2012

ŠKRBA: Bukvić me napao, silovao i sjekao, ubila sam ga u samoobrani

Početkom ovog tjedna na Kantonalnom sudu u Sarajevu, prekinuto je suđenje Dani Škrbi optuženoj da je 23 veljače ove godine u Sarajevu skalpelom zaklala fotografa Mustafu Bukvića.

Odvjetnik Midhat Kočo odgodu je tražio jer se njegova klijentkinja svakog časa može poroditi. Nastavak suđenja zakazan je za 2. listopad ove godine.

Dana Škrba je prije mjesec i pol dana, iz zatvora u Tuzli gdje je čekala početak suđenja, prije nego što je prebačena u sarajevski zatvor, uputila pismo glavnom i odgovornom uredniku Slobodne Bosne Senadu Avdiću u kojem je opisala svoje viđenje krvavog događaja i zločina kojeg je počinila.

Portal Slobodne Bosne uz neznatna kraćenja objavio je uznemiravajuće pismo Dane Škrbe.Evo što stoji u pismu:

Obraćam Vam se pismenim putem obzirom da iz KZP Tuzla nemam drugu opciju a Vi ste mi kao medijska veličina jedina opcija za istinu. Nalazim se u sustavu od događaja koji su mediji nazvali brutalnim ubojstvom fotografa Mustafe Bukvića. Jedino brutalno u tome svemu je bilo medijsko iživljavanje na meni i mojoj obitelji koje je trajalo predugo dok sam šutila o svemu, pokušavajući ispoštovati onu seljačku „ psi laju karavani prolaze“ – nisam uzela u obzir ono što ti seljaci znaju a to je da psi i grizu, pogotovo ako su gladni neke senzacije.

Neću spominjati ono što svaka politički upućena ličnost zna a to je kako je Radončić konstantnom agresivnom kampanjom mrcvarenja mene i svega što se oko mene kretalo uspio sebe predstaviti kao nekog borca za sigurnost građana a Avaz kao crveno dugme alarma za slučaj prisustva ubojice. Neću spominjati kako su mu lažni natpisi naslovnica kupili mjesto ministra sigurnosti jer moje slike s ispod natpisima o prostituciji se dobro prodaju po sustavu „svaka žena (koja liči na nešto) je kurva.. Izvini mama ali…“ bez obzira postoji li pouzdan izvor za to.

Što bi moj prijatelj dragi rahmetli Žan Marolt rekao u onom svom tonu „tužba u najavi poštovani kolega“ jer krađe privatnog intelektualnog vlasništva su valjda kažnjive a pogotovo nazivanja nekog eskort damom. Nije to poenta mog pisanja već želja da bar neko napiše stvari kakve to one zaista jesu.

Mustafa Bukvić je bio fotograf, fotografije za dokumenta, fotografije obitelskih slavlja, nogometnih utakmica, eskurzija i matura, ali isto tako i fotografija kojima je ucjenjivao curice iz ulice da bi u mračnoj komori pristajale na seks s njim. Svi smo dovoljno odrasli i otvoreni ovdje pa ćemo valjda otvoreno i razgovarati.

Nagrađivao je poslušnost tih curica (14, 15, 16. g) ukradenim mobitelima koje je netko uvijek preprodavao kod njega u radnji, ili s nekim sitnim novcem. Napadali su ga često dečki ili prijatelji tih djevojaka a jednom ga je napao i očuh djevojke Šejle iz njegovog vlastitog susjedstva. Tad je za modrice tvrdio da se pjan polomio niz stepenice. Bukvićeva nesreća i sreća je bila što je susjedstvo šutilo o svemu iz poštovanja prema njegovoj 80 godina staroj ženi i kćerima.

Isto tako je Bukvić imao ružan običaj da neprimjereno dira i slika djecu koju je uvlačio u radnju mameći ih na igru dresiranim papagajima dok su se djeca igrala na igralištu preko puta. Susjedi su to čuli i počeli izbjegavati radnju i Bukviću je opao posao pa je jedno vrijeme držao natpis da prodaje radnju.

Bukvića sam upoznala ne dok me je fotografirao već u gimnaziji dok je držao tečaj fotografije. Poslije toga sam tom čovjeku dala novac da me fiktivno kao svog djelatnika prijavi na zdravstveno osiguranje koje nisam imala a koje mi je potrebno jer imam karcinom želudca. Čovjek je uzeo od mene novac, a kad sam tražila da mi ga vrati napao me skalperom, silovao i sjekao dok se ja u samoobrani nisam obranila od njega i ubila ga. Sada se netko iživljava na meni putem suda pa ne dobivam niti adekvatne obroke niti moja beba ima adekvatan ultrazvuk koji je zakonom obećano da mi moraju osigurati.

Kada sam se predala dobrovoljno u federalni MUP dva su me inspektora s vrata tukla i brutalno vrjeđala iako sam rekla da sam trudna i da sam silovana ali to sve nije bilo važno. Rane na meni od skalpera i šaka i čega sve ne slikane su tek nakon molbi i zahtjeva nakon mjesec dana kada su već ili bile liječene ili već ozdravljene. Optužnicu sam umjesto da joj prisustvujem i odmah se bunim protiv nje čula 5 dana poslije preko radija „M“ , toliko o ispravnom procesu. Prebačena sam s brige o trudnoći koju sam imala na sjajnom, novom, uglancanom „Jezeru“ u neadekvatnu i ničim opremljenu kliniku „Gradinu“ u Tuzli.

Znači ako rodim dijete s tri noge nitko neće biti kriv već će slegnuti ramenima jer njih se ne tiče moje dijete, ali im smeta da ga pazim u Sarajevu i rodim u Sarajevu. Koji je pravi motiv rješenja suda da me šutnu u Tuzlu jer moja skrb i osigurana trudnoća nije jer to ne postoji ni u jednoj državnoj bolnici Tuzle? Dal’ činjenica da sam se branila šutnjom na sudu pa su morali zbog pritiska medijske torture Avaza sklepati bilo kakvu optužnicu a sad kad sam spremna reći istinu i obraniti se od laži nekoga je strah? Kome smetam obzirom da nisam kurva, obzirom da ime oca moje bebe nije važno jer neću njegovo očinstvo u svoj ovoj borbi, kome smeta što sam spremna na borbu iako umirem od raka?

Mediji su pisali sve osim istine, nitko nije rekao da sam novinar još od dječijeg programa Fehima Serdarevića i pokojnog Velimira Miloševića, do info programa Amira Misirlića ili jutarnjeg programa FTV Olivere Marković. Nitko nije napisao da imam dva smjera fakulteta iza sebe, da sam samohrana majka, da me 2002, manijak neki napao u liftu na Alipašinom polju u pola 8 navečer izbo me nožem 26 puta i da me spasio susjed Nedžad Selimović.

Što sam mogla nakon te traume uraditi, mirno opet čekati da me ovaj put manijak Bukvić isječe na smrt. Pokušaj u liftu da me nožem netko ubije sam jedva preživjela a policija deset godina ništa potom pitanju nije uradila. Jel’ trebam od takve policije čekati zaštitu? Žao mi je što me policija nije štitila od Bukvićeva skalpera i silovanja već sam se sama morala braniti! Žao mi je što sam sama morala braniti se opet od iste stvari koju sam prošli put jedva preživjela. Žao mi je što imam takvu državu da sam kriva što sam se branila od ubojice, što sam sama branila moje nerođeno djete. Žao mi je što me već sedam mjeseci sud, sudski liječnik, vodnici zatvora pitaju zašto ne abortiram i uporno insistiraju na abortusu.

Žao mi je što nitko ne čuje da zovem upomoć još uvijek a nitko ne pomaže ni sada a nitko nije pomogao ni onda kad me Bukvić silovao i sjekao. Žao mi je što nisam mirno ostala u podrumu bez borbe i tako bi sad netko drugi bio kriv, ali znajući kako me ova država voli već godinama. Mislim da bi Bukviću da me zaklao kako je to mislio čestitali bi svi, ili bi u novinama pisalo da sam ja Bukvića silovala, napala i da se od mene branio. Ovdje može sve pa i da „ čovjeka ugrize pas“.

Molim Vas da bar vi gospodine Avdiću pokažete mrvu volje i želje da o meni i svemu što se događa oko mene a van pameti i pravde je napišete koju „ osoljenu“ jer nemam se kome obratiti.

Hvala Vam

Dana Škrba

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare