Ovo nije još jedan srceparajući tekst o podijeljenom Mostaru koji će čitatelju izmamiti suze na lice kako bi on sutra opet mogao nastaviti sa svojim bezbrižnim životom. Ovo nije ni tekst u Dežulovićevom stilu, pun predrasuda, neistina i lažne empatije prema Mostaru koja stvara više problema nego koristi, tako da, bez brige. Ovo je jedan od rijetkih tekstova u kojemu se Mostar zove Mostar, jer on to je, a ne zove se grad slučaj, jer on to nije. Bar to nije ništa više, a ništa ni manje od bilo kojeg drugog multietničkog grada u BiH, ako ga uopće ima. Ovo nije tekst koji će i na kakav mogući ili nemogući način pomoći Mostaru. Držim da oni koji mu žele sve najbolje, i to po svim točkama optužnice, previše pišu, a premalo rade. Ovo je tekst o neviđenoj, odnosno nažalost i previše puta viđenoj periferiji ljudskih mozgova koja svoje alarmantno i depozitno stanje svijesti uspješno prodaje javnosti.
_____piše: Marijan Knezović l knezevina.net
Stari most nije pas, pa se ni skokovi ne računaju pasjim godinama
Prođoše i ti, kako kažu oni koji lažu, 449. skokovi sa Starog Mosta. Čak je i meni, apsolutnom laiku kada govorimo o povijesti Starog Mosta to zazvučalo smiješno. Kada je već prošle godine dr. Božo Goluža s Filozofskog fakulteta mostarskog Sveučilišta jasno naglasio da prošlogodišnji skokovi nikako ne mogu biti dio respektabilne tradicije stare 448 godina, već u najboljem slučaju dio perspektivne tradicije stare 46 godina mnogi su se našli uvrijeđeni. Bezidejna propagandna kvazitradicija Mostaru ne može donijeti ugled, već samo sramotu. Kaže se da povijest izmišljaju oni koji je nemaju. Mostaru, a pogotovo Starom Mostu stoga nije potrebno izmišljanje povijesti. Naravno, turističke destinacije uvijek su bile i uvijek će biti izložene glorificiranju i određenoj mistifikaciji kako bi posjetiteljima bile zanimljivije. No, i tu treba imati mjeru. Odnosno ne treba, ali pametni je imaju. Ako se pojedinci (proizvođači povijesti na traci) već žele igrati s tradicijom skokova sa Starog Mosta, možda bi pametno bilo da počnu cijeniti taj isti Stari Most, a ne se odnositi prema toj građevini kao prema psu, pa psećim godinama računati vrijeme od prvog pa do zadnjeg skoka.
Tiskare u Hrvatskoj, a mostarski letci
Navodno je prvi skok zabilježen 1664. godine. U isto vrijeme Zimska vojna bana Nikole Šubića Zrinskog provaljuje do Osijeka gdje spaljuju Sulejmanov most. Paradoksalno. Dok jedan sulejmanov most gori, oni optimisti u Mostaru s drugog kreću u nadmetanje tko će bolje, ljepše i uspješnije uskočiti u hladnu Neretvu. Solidarnost na djelu. Iste godine Isusovci osnivaju tiskaru u Zagrebu. Zanima me kako to nekome, kad se već izmišlja, nije palo na pamet da izmisli nešto što je povijesno zanimljivije i kulturološki naprednije? Dok se oni u Zagrebu hvale kako su te godine imali već pregršt tiskara, između ostalog i prvu tiskaru u Europi kraj Kosinja, kasnije u Senju i tako dalje, pojedini Mostarci se hvale kako oni već eto dugo, dugo godina skaču s mosta. Navodno su tiskare u Hrvatskoj u to vrijeme služile za tiskanje letaka, brošura i pozivnica za skokove sa Starog mosta. Kako je krenulo, ne bi bilo iznenađujuće da se iduće godine pojavi informacija da skokovi ipak nisu stari 449 godina već datiraju iz vremena Kulina bana. Ne vjerujem da bi im, kada bi se toga dosjetili, zasmetala činjenica da tad mosta nije ni bilo. Nipošto ne želim reći ili aludirati na to da su skokovi bespotrebni ili nešto slično, dapače. Oni su zanimljiva manifestacija za Mostarce, a pogotovo za turiste, ali zašto toliko lagati o nečemu, tim više što bi se vjerojatno isti broj ljudi okupio i da su ovo tek treći ili četvrti skokovi? Oni koji misle da su posebni samo zbog toga jer se s mosta u njihovom gradu skače navodno već nekoliko stotina psećih godina imaju ogromnu barijeru da uistinu urade nešto što vrijedi. Ili vrijedi više.
FTV ni s 30 milijuna na računu ne može otkriti Google
No, u svakom zlu nešto i dobro. Skokovi sa Starog Mosta su svim onima koji su sumnjali pokazali i dokazali koliko pravih novinara i medija imamo, odnosno nemamo. Većina portala, tiskovina pa čak i Al Jazeera, N1 ili FTV s Bog zna koliko zaposlenih očito nisu provjerili ono što se provjeriti može za par minuta. Tu smo s novinarstvom. U jami gdje se informacije prenose gotovo brzinom svjetlosti, s nikad više mogućnosti da se nešto utvrdi i provjeri. No, mi informacije nemamo, ili imamo krive. Građani financiraju televiziju s milijunima, a dobiju spinove koji nisu vrijedni ni podsmjeha. Da se vratim na početak, Mostar uistinu nije grad slučaj. Ako već želimo upotrebljavati riječ slučaj, možda bi svrhovitije bilo upotrijebiti je kao dodatak nekim novinama, portalima ili televizijama. Ili se možda naviknuti na to da skokova sa Starog mosta novinaru nije nikad dosta.
wpDiscuz