Skandal u Beogradu: Otvorili vrtić u konc logoru

Jedan logor smrti dobio je prenamjenu. Kako piše beogradski Nedeljnik, po prvi put u zabilježenoj povijesti je u nekadašnjem koncentracijskom logoru otvoren prostor druge namjene. Na Starom sajmištu otvorit će se privatna predškolska ustanova “Savsko obdanište”.

Zamislite da je Tiger Woods, prolazeći kroz Hrvatsku svratio sa prijateljima u Jasenovac i prepoznao široko prostranstvo i lijepu zelenu travu kao potencijal za izgradnju prvog golf centra u ovom dijelu Evrope. I da je dobio dozvolu za prenamjenu i izgradnju.

Ne zvuči moguće.

Međutim, jedan drugi logor smrti dobio je prenamjenu, po prvi put u povijesti, piše Nedjeljnik.rs

“Nikad niti jedan logor u Europi nije dobio prenamjenu. Bilo je radnih logora u kojima su ljudi umirali od posljedica teškog rada i logora čija je osnovna namjena bila baš smrt, smrt nedužnih ljudi. Nažalost, takav je bio i logor na Starom sajmištu. Otvoren je u prosincu 1941. godine i pune tri godine služio je kao mjesto za egzekuciju, a među žrtva,ma je bilo mnogo djece. Zbog toga je ova situacija još apsurdnija”, tvrdi povjesničar Dejan Ristić za Nedeljnik.

On je bio i pokretač čitave priče s prozivanjem prenamjene logora. Mediji su zatražili odgovore od ministarstva prosvjete da bi im otamo odgovorili da je u njihovoj nadležnosti samo program ustanove, a da je lokacija dio gradske uprave Beograda.

“Inspekcija je 26. ožujka zaključila da privatna predškolska ustanova Savsko obdanište u Novom Beogradu ispunjava navedene propisane uvjete, a koji ne uključuju lokaciju objekta. Druge uvjete za osnivanje, početak rada i obavljanje djelatnosti ustanove propisuje ministar i konačno rješenje o verifikaciji ustanove donosi Ministarstvo prosvjete”, brane se pak iz gradske uprave.

Zakonske procedure su ispoštovane, tvrdi vlasnik ustanove. Međutim, kako napominje Nedeljnik, teško je na bilo koji način zaboraviti što se događalo na Starom sajmištu. Nacistička Njemačka počela je s masovnim strijeljanjima nepoželjnih već na početku Drugog svjetskog rata, ali su shvatili da im to ide presporo i da vojnici imaju psihološke traume koje ne mogu izliječiti čak ni alkoholom. Zbog toga su počeli s eksperimentima industrijskog ubijanja, piše Nedeljnik.

Eksperimente s mobilnim komorama za ubijanje provodili su u dva logora – jedan u Ukrajini i Staro sajmište.

David Albahari u svom povijesnom romanu “Gec i Majer” piše o dvojici vozača kamiona koji su prevozili mobilne plinske komore. Njihov zadatak je bio u kamion ukrcati do pedeset ljudi, uz objašnjenje da ih voze u drugi logor. Odrasli ljudi najčešće su ulazili bez pogovora, djeca su intuitivno osjećala otpor i odbijala. Gec i Majer su ih “podmićivali” dajući im bombone, a djeca su i nakon toga nevoljko pristajala.

Regina Kandt na papir je pretočila strah i zebnju zbog događaja koje će uskoro doživjeti. U studenom 1941. godine, noć prije deportacije iz Beograda, napisala je pismo suprugu Maksimilijanu Kandtu i sinu Rudolfu.

“Danas ili sutra odlazim u logor, daj Bog da sretno još to prebrodim. Mnogo mnogo sam trpjela, to sam zato činila jer vjerujem u dobrog Boga i moja velika ljubav prema tebi Mužek me je držala”, napisala je Regina suprugu koji je od travnja bio zatočen u talijanskom koncentracijskom logoru.

“Već 4 mjeseca ne čujem ništa o vama. Joza i Katjuša znadu sve, sakrila sam malo da ako nam dobri Bog dade tu sreću da se opet vidimo, da nam nije sve propalo”, piše Regina. U pismu javlja da Saša i Eva, snaha i njen šestogodišnji sin, odlaze s njom u isti logor. Govori i kako je poslala 10.000 lira suprugu u logor i nada se da ih je on dobio.

“Mužek, voljela sam jako moju mamu i moje mile dečke, ali tako kao tebe nikoga na svijetu. Zato budi i ti jak i strpljiv jedanput bit će i tomu kraj”, stoji u pismu koje je Regina ostavila kod susjeda u nadi da će oni moći dostaviti ga suprugu. Napisala je i da susjeda Katjuša zna sve gdje je što skrila.

“To je zato napisano u slučaju da ne preživim. Ali ja imam osjećaj da ćemo se još vidjeti”, piše Regina.

Ona nije preživjela logor u kojem je zatočena. Zajedno sa 7.000 žena i djeca iz okolice Beograda prebačena je u logor sajmište gdje su svi pobijeni. Čak ni šestogodišnji Saša nije preživio. Poslije rata su susjedi pronašli Maksimilijana i predali mu posljednje pismo njegove ubijene supruge, prenosi express.hr

Čitavo pismo možete pročitati u nastavku.

Raif Okić I Express.hr