Sasvim sam sigurna da su konobari u toj birtiji imali otvorenu kladionicu za koliko minuta ćemo se uspjeti popičkarati. Taman što bi zamirisala čokolada u vreloj šalici tek toliko da promrzle prste ugriješ na njenim ćoškovima, on bi već, s onom svojom facom, gledao kroz prozor, a ja u pod, nervozno lupkajući nogom.
Takve su to svađe bile da se naši pogledi nisu smjeli ni sresti. Inače bi letjele i stolice i stolovi i čokolada sa šlagom i znatiželjni konobari i svi živi u prostoriji, letjelo bi sve na sve strane, i ja, i roba mi spostvena na meni i svemir čitavi. Da, seks je bio neizbježan. I najbolji.
Ma koliko mi tvrdili suprotno, jutrom, kad sakupljamo zrnca svojih bića rasutih po plahtama, kunući se da je upravo taj put, onaj posljednji.
“Jebote, neš se valjda sad rasplakat?” – pitao je, gledajući me kako stojim nad svojom rastvorenom torbom, sa mokrim očima kao nad nekim grobom.
Unutra je bila Euroblok čokolada i još kojekakvi razni slatkiši koje mi je ubacio među stvari dok sam spavala.
“Ja ne poznajem nikoga poput tebe. Nekog tko može u isto vrijeme da se dere ko brkati stražar u Guantanamu, a za dvije minute cmizdri kao da mu kožu deru.”
“Ja poznajem. Tebe.” – rekoh smireno, glasno zalupivši vrata od wc-a.
Amerika je fujavi McDonald’s, načičkane kuće za Božić, fejkerske emocije i filmovi s brutalno lošim hepiendovima. Pa ipak smo svi u utorak buljili u njih, kao tele u šarena vrata.
Inauguracijska svečanost crnog predsjednika za ostatak kugle zemaljske je otrcana, holivudska bajka kiča, koju nikako ne žele propustiti, baš kao svadbu lokalnog frajera i neke trudne djevojke. Prajsles za mahalanje idućih tjedan dana.
Kakva god izvještačena bila, Amerika ima u svakom svom pojedincu usađen nevjerojatan nacionalni ponos, mada cijela počiva na čudnovatoj širini imigracijskog stanovništa.
Slici tih oduševljenih ljudi moćni narod zvan herceg-bosančerosi se u svojim domovima s plinom ili bez, strpljivo i podrugljivo smijao, vireći iza porculanskih fildžana u kojima se bezbrižno talasala crna kava/kafa/kahva, nazivajući ih diznijevskim patetičarima, drsko podcjenjujući njihovu euforiju i sreću.
Po običaju. Bolji smo od svih ostalih. Naše fascinantne osobnosti ne dopuštaju pretjerane suze ni smijeh, herceg-bosanac je prototip najboljeg robocopa, savršeno programiran s paletom najhladnijih lica i pljuvačkom za svaku prigodu.
Jebeni princ od Beha Monaka, nastanjen negdje po lokalitetima Jara, Tekije, Alipašinog polja, koji ima prazne police što sežu do neba s kutijama za strpat svakog čovjeka u njih, po zasluzi.
Red komunista, red ustaša, red tajkuna, red fratara do Ivana i fratara iza Ivana, red kvazi-intelektualaca, red domaćica za zagorenim ručkom.
Ne znam šta bi netko trebao postići da ga ovaj mentalitet uvaži kao vrijednog. Zapet plugom na Mjesec bos, noseći na leđima Avazov toranj i Bogodolku? I tad bi mu netko iz mase viknuo – Bježi, bolje ti je dedo zgrade noso!
Znaš đes ti bolan herceg-bosanac kao takav? U kurcu. Jerbo za osobu kao takvu, netko bi pomislio da su tvoj svijet, život i država najuređenije mjesto na svijetu i da ljude kao što si ti treba čuvati u formalinu za sve buduće naraštaje, koji će tada znati kako se ispravno živi, tko je veći vjernik od Boga i čije domoljublje nadrasta i samu domovinu. Šta će bolan tebi takvome Amerikanci pričati i pokazivati kako se voli država, ba, u njih samo jedna, a samo kod tebe u kući pet zemalja obitava.
Did se još kune u NDH , ćaća u HB živi, baba prizna samo rahmetli Tuđmana i Kroejšu, mater sanja treći entitet, ti čezneš o nepostojećoj zemlji čuda koja bi se zvala Hercegovina.
A svi ste đuture u Federaciji koju prezirete iz dna duše. Osim kad se treba uganjat kakva invalidska penzija. Ili kad Bingo fujave Federalne televizije tresne neko auto u avliju u srcu Gruda. Tada može stat.
Doživjeli smo jednu od najvećih ljudskih tragedija ikada, stanovnici ovog meridijana bili su sudionici krvoločne stvarnosti kakva se ne susreće ni u najstrašnijim noćnim morama, koja bi sve i svakoga pretvorila u bolje ljude, a iz primjera tisuća i tisuća mrtvih i najveći idiot naučio bi pouku svih pouka.
Samo smo mi ostali isti. S malo manjom točkom paljenja živaca i malo većom zalihom mržnje nego inače.
Ali ostao je duh. Nesalomljiv. Duh mahale i ceste, taj prpošni hercegovački i bosanski šmek, kakav nitko drugi nema. Jea rajt.
Duh nekadašnje raje integrirao je u licemjerne pljuvače, što doma češu jaja, a vanka ta ista tresuckaju u ritmu srpskog turbofolka, ali njihovo hrvatstvo dira u oblake, ono je neupitno, ono je takvo da se mora cijela Hercegovina iseliti na rukometno prvenstvo u splitsku dvoranu, da bi cijeloj Rvatskoj ušpricala orgazmički dop domoljublja, jer šta oni znaju kako je to biti Hrvat, dok im ne dođe utjelovljenje šahovnice u liku Hercegovca.
Isti takvi zaziru od dirljive inauguracijske euforije, etiketirajući Amere kao djecu holivudskih bajki, a imaju tri debila za vlastite predsjednike, od toga svi vukovi, a nijedne Crvenkapice na sceni, isti takvi se busaju u prsa s likom Gospe koja se ukazala na ovom škrtom kamenu, a podno tog istog, tona psovke i međugorskih komšilučkih trzavica u kojima nitko ni s kim ne razgovara.
Blago nama s nama ovakvima. Ne postoji veći apsurd na manjem prostoru nigdje.
Kuća je mala. Miriše na lavandu koju su sačuvali od ljeta i brucelozne lepinje koje ona obožava. U kutku njegova oka Obama priseže na Bibliju pred milijunima.
“Jel to plačeš zbog Obame, matereti? – pitam ga, ostavljajući kaput preko stolice.
“Jebeš Obamu, struje nam došlo trista maraka!”
Oldskul
wpDiscuz