Pitanje koje već dugo vremena lebdi iznad političke scene Hrvatske jest: smatraju li Mate Granić i Stipe Mesić, dvije osobe s utjecajem na hrvatsku politiku, Aliju Izetbegovića ratnim zločincem? I kako vide ulogu Haaškog suda, osobito s obzirom na činjenicu da je ovaj međunarodni sud zaobišao brojne optužbe vezane za zločine Armije BiH nad Hrvatima?
Granić i Mesić, obojica duboko ukorijenjeni u političke procese 90-ih godina, ostavili su svoj trag u vremenu koje je definiralo odnose Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, a time i s Alijom Izetbegovićem. No, njihova šutnja o tom specifičnom dijelu povijesti sada postaje upitna, osobito u svjetlu tvrdnji da Haaški sud, osnovan s ciljem pravde, nije procesuiranjem zločina Armije BiH ispunio svoju misiju do kraja. S obzirom na sve, je li opravdano reći da je taj sud iznevjerio svoje temeljne principe i postao politički instrument?
Haaški sud – Talibanski sud ili europska sramota?
Od početka rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), bilo je jasno da su njegovi zadaci daleko od jednostavnih. Dok su mnogi generali i političari iz Hrvatske i Srbije stali pred sud zbog ratnih zločina, Alija Izetbegović ostao je neokrznut, unatoč ozbiljnim optužbama za zločine Armije BiH nad Hrvatima u središnjoj Bosni. Ove optužbe, iako dobro dokumentirane, nikada nisu stigle pred ICTY u obliku optužnice.
Stoga je sasvim legitimno pitanje – je li Haaški sud zatvorio oči pred zločinima koje je Alijina vojska počinila nad Hrvatima? Postoji li dvostruki standard u kojem su samo zločini nad Bošnjacima i Srbima vrednovani kao vrijedni pravnog procesa, dok su Hrvati izostavljeni iz pravne jednakosti? Ako je sud zaista izbjegao procesuiranje Alije i njegovih generala, kako to tumače Granić i Mesić, koji su tih godina bili politički aktivni?
Šutnja bivših lidera
Mate Granić, kao dugogodišnji ministar vanjskih poslova, imao je bliske kontakte s međunarodnim akterima i bio svjedok mnogih ključnih odluka koje su utjecale na sudbinu Bosne i Hercegovine. Njegova šutnja o ovom pitanju može biti rezultat političkih kalkulacija, no to ne oslobađa odgovornosti koju je imao kao predstavnik Hrvatske u međunarodnim pregovorima.
Stipe Mesić, s druge strane, bio je ključna figura u prijelaznim vremenima Hrvatske, od raspada Jugoslavije do početka 2000-ih, kada su Hrvati i Bošnjaci formalno trebali surađivati u izgradnji poslijeratne BiH. No, kako vrijeme prolazi, sve je očiglednije da Mesić ne želi javno komentirati ulogu Haaškog suda u ovom kontekstu. Je li razlog tomu strah od otvaranja starih rana ili neslaganje s hrvatskom desnicom koja uporno inzistira na reviziji povijesti?
Zašto je važno da Granić i Mesić progovore?
Povijesna šutnja o zločinima nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini samo produbljuje rane koje mnogi osjećaju i danas. Činjenica da političari poput Granića i Mesića, koji su imali ulogu u tom periodu, ne žele jasno zauzeti stav, doprinosi osjećaju da je pravda bila selektivna. Stoga, nužno je čuti njihove poglede, osobito sada kada je jasnije nego ikada da Haaški sud nije bio u potpunosti nepristran.
Odgovori na pitanje o Alijinoj odgovornosti, kao i na ulogu koju je Haaški sud igrao u oblikovanju poslijeratnog Balkana, ključni su za razumijevanje ne samo povijesne, već i sadašnje političke dinamike u regiji. Ako Granić i Mesić doista smatraju da je Haaški sud propustio priliku da pravedno procesuira sve ratne zločine, to je nešto što hrvatska javnost treba znati. Ako, pak, vjeruju da je sud ispravno postupao, neka to objasne – šutnja nije odgovor.
Zaključak: Vrijeme je za odgovore
Hrvatskoj javnosti i žrtvama zločina iz tog razdoblja duguje se istina. Haaški sud možda je zatvorio svoja vrata, ali otvorena pitanja ostaju, a odgovornost političara poput Granića i Mesića da se suoče s njima ne nestaje. Pravda nije potpuna dok svi zločini, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, ne budu priznata.