'Sitnozor' Mate Kovačića: U očekivanju presude

Organizatori tribine “U očekivanju haaške presude” podsjetili su ovih dana hrvatsku javnost na skoro izricanje presude hercegbosanskim Hrvatima  – generalu Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, a u pretjesnoj dvorani “Hrvatskoga slova” izlagači, kao i ostali sudionici tribine izrazli su svoju solidarnost sa zatočenim Hrvatima u Haagu. Sisački biskup mons. Vlado Košić podsjetio je na svoj pastirski poziv vjernicima na molitvu za hrvatske zatočenike, a izlagači, među kojima su bili saborski zastupnik Miroslav Tuđman, odvjetnik iz tima generala Gotivine Ivo Farčić, bugarska novinarka Diana Glasnova, povjesničar Ivo Lučić, književnik Hrvoje Hitrec, drmaski umjetnik Zlatko Vitez te redatelj Miro Međimorec i potpisnik ovih redaka ukratko su na svoj način podsjetili na ratne događaje tijekom 90-ih godina i političke operacije, kojima se bavilo Tužiteljstvo Haaškoga suda. Svaki su na svoj način izrazili i potporu te solidarnost sa zatočenim Hrvatima, koji 29. svibnja očekuju čitanje haaške presude.
Svojim dolaskom na tribinu izrazili su solidarnost sa skupinom zatočenih Hrvata, između ostalih i pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić, predsjednik Akademije pravnih znanosti prof. emeritus Željko Horvatić, novoizabrana članica Europskoga parlamenta Zdravka Bušić, Đurđa Šušak, supruga pokojnoga ministra obrane Gojka Šuška te bivša zastupnica u Hrvatskom saboru dr. Gordana Turić.
Tribinu je predvodeći molitvu završio biskup mons. Košić, a posjetitelji tribine svojim su potpisom poduprli pravedne zahtjeve za oslobađajućom presudom hrvatskih zatočenika. Prof. Tuđman je još jednom podsjetio kako se hrvatske vlasti ovrhom nakladne kuće “Oktavijan”, koja je tiskala niz Praljkovih knjiga o ratu u Hrvatskoj i BiH, zapravo obračunavaju s generalom Praljkom. Novinarka Glasnova upozorila je na hrvatsku nezainteresiranost da u međunarodnoj javnosti promiče istinu o svojoj pravednoj borbi i oslobodilačkom Domovinskom ratu. Odvjetnik Farčić je ocijenio kako se promijenila paradigma haaškoga sudovanja, a prof. Lučić je istaknuo kako povijesna istraživanja jasno pokazuju da Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, nego je, dapače, podupirala zajedničku borbu Armije BiH i HVO-a u otporu srpskoj agresiji. Hrvoje Hitrec pak smatra kako bi presuda hrvatskim generalima i političarima iz BiH mogla biti i odraz nove politike o preustroju muslimansko-hrvatske Federacije. Posebno dirljiv dojam na publiku su ostavili stihovi Matoševe “More”, koju je deklamirao Zlatko Vitez. Miroslav Međimorec je najavio kako će izraze solidarnosti, koju su nazočni potvdili svojim potpisima uputiti zatočenim Hrvatima.
Bez obzira na klevete i na njima pisane optužnice protiv hercegbosanskih Hrvata valja ipak podsjetiti kako je upravo zahvaljujući Herceg – Bosni i njezinim političkim predstavnicima u Skupštini BiH donesena odluka o proglašenju nezavisnosti BiH, a hrvatski narod je tu odluku svojih političkih predstavnika podupro jasnim očitovanjem na referendumu za nezavisnost BiH. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti, Hrvatska je priznala BiH kao suverenu državu, no nesuglasice i razilaženja između hrvatske i bošnjačko-muslimanske strane otvaraju se tek na pitanjima oko unutarnjega ustrojstva BiH.
Potiskivanje pak i progon muslimanskoga stanovništva s područja koja su zaposjele srpske snage te njihov dolazak na područja u kojima se održavala ustaljena brojčana ravnoteža između Muslimana i Hrvata otvarao je prostor budućega međusobnog sukobljavanja. Svjesna opasnosti od jugoslavenske i velikosrpske agresije hrvatska politika nije mogla sve i da je htjela, voditi drukčiju politiku, osim potpore politici cjelovite BiH. U tim su se strateškim pitanjima, bez obzira na kasnije političke izjave, nedvojbeno slagali političko vodstvo Republike Hrvatske na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i vodstvo muslimansko-bošnjačkoga naroda s Alijom Izetbegovićem.
Potpisivanjem Washingtonskoga sporazuma 1994. pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, Herceg-Bosna je urasla u sustav muslimansko-hrvatske Federacije, a nedostatak političkoga suglasja oko unutarnjega ustrojstva doveo je i u poratnom razdoblju praktično do podjele te zemlje na srpski entitet Republiku Srpsku i Federaciju, koja se zahvaljujući majorizaciji uglavnom pretvorila u muslimansko-bošnjački entitet. Većinske muslimanske vlasti u Federaciji i međunarodna zajednica, čak ni 20 godina poslije gašenja Herceg-Bosne, nisu uspjele na područja u Posavini, koja se nalazi pod srpskim nadzorom, kao ni na područja u središnjoj Bosni pod muslimanskom vlašću vratiti hrvatske prognanike. Dapače, nakon ratnoga progona Hrvata s područja Republike Srpske sličan se trend u mirnodopskom razdoblju nastavio s iseljavanjem Hrvata i s većinskih muslimanskih područja u središnjoj Bosni.
Uostalom masovni odlazak Hrvata nije ostao nezapažen u međunarodnoj diplomacije pa Sjedinjene Države i danas nastoje preurediti Federaciju. Haaški sud je pod predsjedanjem sudca Theodora Merona svojedobno uvidio razmjere drakonske političke kazne koju je prvostupanjsko Vijeće odrezalo generalima Gotovini i Markaču pa se i u slučaju presude hercegbosanskim Hrvatima treba nadati oslobađajućoj presudi, premda nas iskustvo s presudom Dariju Kordiću, utemeljenoj na krivotvorenim dokumentima poziva na oprez.
Presuda, ma kakva ona bila, ne će, niti može umanjiti u našim srcima solidarsnost, a u očima doprinos generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u stvaranju hrvatske slobode i obrane hrvatskoga naroda u BiH, kao i stvaranju preudvjeta za mirovne pregovore, koji su, između ostaloga, omogućili i opstanak muslimansko-bošnjačkom narodu.
 
 
Mate Kovačević / hrsvijet