Pronašli smo ga u jednom malom selu od svega 12 stanovnika. Živi s bakom i tatom, jer ih je majka prije 3 godine napustila. Prerano je zato ovaj 12-godišnjak morao odrasti i početi brinuti brige odraslih. Ali Siniša se ne žali. Ne buni se ni kada treba starici pomoći oko ručka, ni kada treba voziti traktor. Ne smeta mu ni siromaštvo ni poljski WC. Ni škola i prijatelji udaljeni, jednom 12 godišnjaku, dalekih 8 kilometara. Jer, Siniša ima svoj svijet. Talent je to otkriven posve slučajno. Umjetnička djela koje stvara žmireći.
Gornji Budački, selo je to u Karlovačkoj županiji u kojemu živi svega 12 stanovnika, 11 odraslih i jedan poseban dječak – Siniša. Njemu ne smeta ni siromašno, ni poljski WC, ni trošni kuhinjski stol na kojemu stvara umjetnička djela. Naime, Siniša crta, i to zavezanih očiju, piše Dnevnik.hr.
Crta on i bez poveza, ali ovako mu je draže jer, kaže, potpuno se usredotoči na opip. Isključi se iz stvarnosti, pobjegne od problema.
“Osjetim pod prstom crte koje trebam nacrtati i tako uspijevam. Osjetim ako neka crta nije dovršena, ako znam da sam tu nacrtao, a nije dovršena, ako je prekinuta crta, znam da sam promašio zadanu liniju tu i onda ispravim. Osjetim gdje sam pogriješio i ispravim”, govori Siniša Matijević.
Voli stvarati u tišini. Tata to već zna pa samo šutke promatra s druge strane stola, s jednakim čuđenjem kao i prvoga dana.
“Upisao sam ga na nogomet jer sam ja igrao. Probao sam malo s njim raditi i vidio sam da tu nema nogometaša. Umjesto nogometa izrazio je želju za crtanjem i kiparstvom, i ja ga u tome podržavam”, govori Željko Matijević.
S terena i nogometne lopte, za svojeg se jedinca i on prebacio u potpuno nepoznato područje. Svog je sina odveo umjetnicima, kako bi uz njih učio i napredovao.
Iako su već navikli i na staru kuću i poljski WC, ovih im je dana stigla vijest koja nisu dočekali ravnodušni. Dobili su rješenje za stambeno zbrinjavanje u Krnjaku, a s njim i nadu u bolji život.
“Imam sve što mi treba, iako bi bilo bolje da dobijem što prije taj stan u Krnjaku. Mislim, bilo bi mi jednostavnije, pekara i trgovina mi je odmah pored puta i škola, ali dobro je i ovdje, snalazim se dobro”, govori Siniša.
Ali dok nema prijatelja u blizini, Siniša se ne dosađuje. Kada je shvatio da je zabavno crtati zavezanih očiju, nije se na tome zaustavio. Pokušao je s povezom na očima hodati, raditi stvari koje inače radi. A dječjoj mašti i neustrašivosti – nema kraja.
Već sada ovaj 12 godišnjak sanja neke velike snove.
“Najveća mi je želja da imam dobar život, da postignem neki rezultat. Da ovo što sada radim ne propadne, nego da nastavim s tim raditi i da uspijem u tome. To mi je najveća želja”, priznao je Siniša.
wpDiscuz