Eto, osnovali su sindikat na Sveučilištu u Mostaru. Da, na tom istom Sveučilištu koje je u proteklih nekoliko godina više puta osvojilo nagrade, organiziralo konferencije i pokazivalo kako je ogledni primjerak akademske slobode, pluralizma i suradnje. No, čim se pojavi ideja da se na tom istom mjestu organizira sindikat, situacija poprima zanimljiv ton. Kao da su svi uključeni odjednom zaboravili što znači sloboda, pluralizam i suradnja.
Sindikat je osnovan u lipnju, a od tada – ništa. Kao što u pjesmi kažu, tišina puca. Osnovali su ga, rekli su da je to “pobjeda za prava radnika”, rektor Zoran Tomić, u svome uobičajenom stilu s blistavim osmijehom, javno podržao inicijativu i rekao kako će sveučilište učiniti sve da pomogne sindikatu da zaživi i funkcionira. Divna priča, ali to je i ostalo – samo priča. Prostor za rad? Ništa. Adresa unutar kampusa? Možda u nekom drugom životu. Čini se da je, kad se ugase svjetla kamera, priča o pluralizmu i suradnji ostavljena po strani.
I sad, umjesto da zajedno rade na razvoju Sveučilišta, sindikat mora slati dopise i moliti da im se omoguće osnovni uvjeti za rad. Čak su i odvjetnici morali ući u igru i podsjetiti rektora kako je poslodavac obvezan osigurati prostor za djelovanje sindikata. No, od svih tih dopisa i formalnosti – ništa. Niti rektor odgovara, niti Senat, niti Upravno vijeće Sveučilišta. Kao da je netko pritisnuo “mute” na daljinskom.
Ovo sve, naravno, dolazi u trenutku kada Sveučilište u Mostaru dobiva nagrade, hvali se rastom broja upisanih studenata i širi svoje medijsko carstvo. Da je netko samo jednom uspio spojiti ove dvije slike – jednu o “naprednom sveučilištu” i drugu o radnicima koji mole za osnovne uvjete – dobio bi savršen scenarij za humorističnu seriju.
Sindikat, na sreću, nije odustao. Oni će se registrirati na drugoj adresi, a prava tražiti pravnim putem. Jer, kako navode, ovo sve je “uznemirujuća zatvorenost uprave prema pluralizmu”. A kako drugačije to nazvati kad se ne poštuje pravo na sindikalno organiziranje, koje je zagarantirano ne samo Zakonom o radu Federacije BiH, već i europskim konvencijama?
Tako sada Sindikat, umjesto da bude alat za unaprjeđenje uvjeta rada i dijalog sa sveučilišnom upravom, mora trošiti energiju i resurse da dobije osnovne stvari. Sve to dok Sveučilište ponosno korača u svijetlu budućnost, uz hvalospjeve i brojne titule. Zanimljivo je kako se rektor Tomić nije oglasio ni jednom riječju, iako je u početku bio sav entuzijazam.
Možda će Sindikat, jednom kada dobije svoj prostor i svoju adresu, uspjeti povući neke konkretne poteze. Možda će tada sumnje i kritike ustupiti mjesto stvarnoj suradnji. A dotad, ova priča ostaje savršena ilustracija kako izgleda akademski pluralizam na papiru, a kako u praksi – sa svim svojim praznim hodnicima i neodgovorenim dopisima.