“Imam pouzdana saznanja da je Aleksandru Vučiću ugrožen život, otrovat će ga ili će mu srušiti avion”, rekao je Vojislav Šešelj drhtavim glasom.
Vojvoda od Pinka tako je počeo novi morbidni igrokaz, kojim namjerava potpiriti paranoju svog najboljeg učenika.Šešelj pokušava da se ugradi u Vučićeve stalne marketinške akcije, zasnovane na pričama o izmišljenim atentatima. Umjesto da, kao sav normalan svijet, raskrinkava Vučićeve trikove, Šešelj je riješio da ih podstiče.
Na to su ga navela tri osnovna motiva. Prvo, dobit će prostor u medijima. Drugo, dodatno će uplašiti Vučića i, treće, zabavlja ga.
Treći motiv – zabava – Šešelju je bio bitan i prije 25 godina, kad je shvatio tko je i kakav je Vučić. Stari radikali još pamte i rado prepričavaju kako je vojvoda, u trenucima dokolice, smislio spletku kojom se narugao mladom suradniku.
– Vučiću, kako si putovao od kuće do stranke? – pitao je Šešelj Vučića jedno jutro.
– Tramvajem, kao i obično…
– Nije dobro… – zabrinuo se, tobož, Šešelj. – Jesi li primijetio da te netko prati?
Vučić je pretrnuo, jedva je promucao da ništa nije primijetio.
– Već četiri dana te prate trojica tipova, vjerojatno iz DB-a. Uvijek jedan uđe u tramvaj na tvojoj stanici, a dvojica na nekoj od sljedećih. Onda se rasporede i motre na tebe. Kad sam obaviješten o tome, rekao sam Pani da te pazi. Ni njega nisi primijetio. Međutim, Pana jutros nije mogao da dođe da te čuva, pa sam te nazvao, ali nitko nije digao slušalicu. Nema veze, važno je da si dobro – objasnio je Šešelj.
Vučić nije bio dobro. Kad mu je Petar Panić, tadašnji šef osiguranja Srpske radikalne stranke, potvrdio Šešeljevu priču, Vučiću je pozlilo. To večer ga je tata Anđelko vozio kući, a sljedeća tri dana mali Alek je oblijetao oko vojvode, moleći ga da mu osigura prijevoz. Šešelj mu je dao na korištenje crveni „jugo“ i vozača, Gorana Veselinovića, ali nikad mu nije priznao da se samo poigravao s njim.
Da je predmet ruganja, Vučić nije shvatio ni kad mu je Šešelj u posveti jedne od svojih knjiga citirao Efraima Kišona: „Plašljiv čovjek ne može biti sretan. Ljudi ga ne trpe, žene ga ne vole, a i on sam sebe prezire“.
Brutalan, kao uvijek, Šešelj je i pred njim tvrdio da je strah jedna od rijetkih ljudskih osobina koje posjeduje Vučić.
Tradicionalno sprdanje s Vučićevim kukavičlukom nastavljeno je aktualnom pričom o pripremi novog atentata.
– Vučić se mora čuvati trovanja ili da mu ne obore avion. A on ide gdje god ga pozovu, voli putoavti, a to nije dobro. Želio sam sve reći narodu i neću vam otkrivati odakle sve to znam. Samo kažem da ne bi valjalo za Srbiju da nam ubiju i predsjednika države.
A, to je još ostalo. Mi, Srbi, u posljednjih 150 godina ubili smo jednog kneza – Mihaila Obrenovića. Ubili smo i jednog ministra – Milorada Draškovića. Pa jednog kralja – Aleksandra Obrenovića, pa jednog premijera – Zorana Đinđića. I tko još nikad nije ubijen u Srbiji? Predsjednik republike – tvrdi vođa radikala.
Kao što je planirao, takve izjave su ga plasirale na naslovne strane naprednjačkih biltena. Dok ih lista, Šešelj grokće od smijeha, svjestan da izluđuje svog mezimca.
– Vučić ne može to podnijeti, šlagirat će se…
Cijela Šešeljeva politička karijera obilježena je morbidnostima koje on naziva crnim humorom. Medijsku scenu je okupirao najavom da će srušiti „Kuću cvijeća“ i glogovim kocem upokojiti vampira Josipa Broza. Hrvatima je pretio da će ih klati ‘zahrđalom kašiko’m kako se ne bi znalo da li su umrli od klanja ili tetanusa.
Na dan pogreba Slavka Ćuruvije, prilikom slučajnog susreta s dvojicom novinara „Dnevnog telegrafa“, pitao ih je „je li Ćuruvija pobjegao iz zemlje ili je u zemlji“.
Nije štedio ni Slobodana Miloševića. Poslije Daytona, pretio mu je da neće još dugo nositi živu glavu.
– Može se sakriti u neki bunker, to je radio i Hitler pa opet nije izbjegao kaznu. Tako će i dedinjski dizdar. Svi u Miloševićevoj obitelji – otac, majka, ujak, svi… – sami su se ubijali, ne bi me čudilo da i on to uradi. Ako neće sam, presudit će mu Srbi, kao što su uvijek sudili svojim izdajnicima – tvrdio je Šešelj.
Šešelj o Đinđićevom grobu
Omiljena meta mu je bio Zoran Đinđić. U posljednjem intervjuu pred odlazak u Haag, najavio je da će „Srbijom teći potoci krvi“. Na oproštajnom mitingu Tomislav Nikolić je poručio okupljenima „ako netko od vas u narednih mjesec ili dva vidi Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problem s nogom“.
Šešelj se tada naljutio na Nikolića, on je htio izgovoriti tu prijetnju, ali zamjenik ga je preduhitrio. Kasnije, u iskazu istražnom sucu Vučku Mirčiću rekao je da nije znao da će Đinđić biti ubijen, ali da ga je to obradovalo, pa je organizirao proslavu u scheveningenskog pritvorskoj jedinici. Po povratku iz Haga, opet zbog naslovnih strana, Šešelj je obećao da će otići na Novo groblje i s bagerom iskopati Đinđića.
Brutalne kampanje, kakvima je pretio Miloševiću i Đinđiću, sada ne smije voditi. Rano je, Vučić mu se čini još suviše jak i opasan. Kad osjeti da mu se tron ljulja, Šešelj će prvi nasrnuti.
Zasad, zadovoljava se potpirivanjem Vučićeve paranoje.
Predrag Popović/foto:press
wpDiscuz