Seks, rad, stigma, trauma

Ovo je tekst o seksu kao radu.
U hrvatskom jeziku, takav će tekst početi s kurvom. Nazvali su vas kurvom, nazvali ste je kurvom, nazvali ste kurvu, kurva ste – od te četiri stvari, barem jedna mora vrijediti i za vas. Zato se razgovor o kurvi tiče svakoga. Pitanje je što je i tko kurva, u jeziku i praksi, te kakve ona osjećaje budi, a dok se naši odgovori mogu razlikovati, svi dijelimo kulturni imaginarij u kojem je kurva uvreda, mjesto misterija i izvor zazora.
Rječnik govori da je kurva
vulg. pejor.

1. a. jez. knjiž. razg. nevjerna žena b. žena koja ulazi u veze s muškarcima za novac; kurba, prostitutka
2. pren. osoba bez karaktera, onaj koji je sklon varanju i lažima, sklon podvali [velika kurva]

i tako se „žena koja ulazi u veze s muškarcima za novac“ odmah stapa s „osobom bez karaktera“. Žene koje se bave seksom za novac, uče nas, osobe su lošeg, sumnjivog morala – one nisu kao mi, nešto s njima nije u redu, na tijelu im je mrlja koju nikad neće moći oprati. Ta mrlja, piše Melissa Gira Grant u knjizi Playing the Whore, zove se „stigma kurve“ i žene dijeli na „čiste i nečiste, na bijele i djevice i sve ostale“ te potvrđuje klasnu i rasnu hijerarhiju među nama. Temelj je takve podjele sustav vrijednosti u kojem su (makar prividna) čednost i čistoća žene uvjet za poštovanje i pravo na javno djelovanje, budući da se njena seksualna vrijednost izjednačuje s vrijednošću cijele njene osobe (vidi: Nives Celzijus).

Žena, naravno, seks ne mora naplaćivati da bi nosila stigmu kurve. Jill Nagle tvrdi da ona predstavlja zahtjev da se „ne samo bude kreposna, već i predstavlja kreposnom“¹ – različiti oblici neprikladne i sumnjive ženskosti (kao promiskuitetnost i hiperseksualiziranost) bit će prepoznati kao ponašanje kurve.
Dok je „kurva“ široka i prelijeva se posvuda, „prostitutka“ je formalniji, precizniji izraz za osobe čiji je posao

1. zadovoljavanje tuđih seksualnih želja za novac kao zanimanje ili djelatnost

a u prenesenom značenju opet simbolizira „potkupljivost, neprincipijelnost, obeščašćivanje, gubljenje dostojanstva“.
Te dvije obilježene, stigmatizirane riječi one su koje još uvijek redovito koristimo u hrvatskom jeziku, čak i u feminističkom kontekstu, unatoč mnogo boljoj alternativi. Termin „seksualna radnica“ potekao je iz zajednice žena koje se bave seksualnim radom, a skovala ga je Carol Leigh 1978. Nekoliko godina ranije, američka aktivistkinja Margo St. James pokrenula je prvu organizaciju za prava prostitutki, naziva COYOTE (Call Off Your Old Tired Ethics), s primarnim ciljem dekriminalizacije prostitucije. To su bili začeci današnjeg aktivizma seksualnih radnica.
Iako feminizam seksualnih radnica aktivistički i teorijski postoji, dakle, već tridesetak godina, njihovi su glasovi u mainstream feminizmu nečujni. Odnos većine drugih feministkinja prema njemu odnos je ušutkavanja, patroniziranja i brisanja iskustava koja preispituju ili potkopavaju dugogodišnji dominantan stav feminiz(a)ma prema prostituciji.

Vjerojatno su najslavnija među njima razmišljanja radikalnih feministkinja poput Andree Dworkin, prema kojoj heteroseksualni spolni odnos nije sloboda(n) i neće to biti dok god su žene objektivizirane (i u toj objektivizaciji naučene uživati), a kao glavne prepreke uništenju muške moći nad ženama vidi institucije prostitucije i silovanja. „Silovanje i prostitucija negiraju mogućnost samoodređenja i izbora za žene, i svakome tko želi da spolni odnos bude sloboda i znači slobodu bilo bi bolje da nađe način kako ih se riješiti“². (Moram ipak naglasiti da je ovo simplificiran prikaz slojevitog i često nepravedno podcijenjenog pisanja Dworkinove.)
Dworkin, koja se i sama jedno vrijeme bavila seksualnim radom, mnogim je ženama, pa tako i onima koje su prošle kroz traumu od takvog rada, uspješno nudila koncept žrtve u kojem su se prepoznavale. No, ona i njene istomišljenice nisu imale puno razumijevanja za žene koje su i dalje radile kao seksualne radnice, ne smatrajući se žrtvama. Carol Leigh piše kako su tijekom jednog antipornografskog marša Dworkin i ostale učesnice „ponižavale i maltretirale striptizete i druge seksualne radnice u tom susjedstvu“³. Kathleen Hanna (pjevačica bendova Bikini Kill, Le Tigre i The Julie Ruin) u intervjuu iz 1995. govori o vlastitom susretu s Dworkin na jednom predavanju: „Prišla sam joj i rekla da se osjećam izbrisano svime što je rekla jer sam feministkinja i seksualna radnica. Totalno me patronizirala i rekla da ću plaćati za to što sam učinila ostatak života“ te zaključuje da je glavni problem u tome što „misli da može govoriti u ime svih nas (seksualnih radnica i žena općenito), a ne može“.
Premda je suvremeni mainstream feminizam blaži od Dworkininog, i uglavnom kao idealan feministički model ističe poznati švedski zakon o prostituciji (koji kriminalizira muškarce koji kupuju seks, a ne seksualne radnice), ti feminizmi dijele isti problem. To je već spomenuti problem glavnine feminističkog diskursa o seksualnom radu – zanemaruju iskustva seksualnih radnica i govore u njihovo ime dok ih pokušavaju „spasiti“. (I sam je uzorni švedski zakon kreiran bez ikakve značajne suradnje i konzultacija sa seksualnim radnicima.)

Kako bih nekako obuhvatila ključne teme i probleme seksualnih radnica i njihovog aktivizma, nastavak ću teksta oblikovati oko deset opservacija Emi Koyame, seksualne radnice, aktivistkinje i feministkinje, s napomenom da se odnose prvenstveno na američki kontekst.

1. Počnite od pretpostavke da su iskustva žena (i drugih ljudi) u seksualnoj industriji raznolika i komplicirana, baš kao iskustva žena u instituciji braka.

Gira Grant piše kako ne postoji „jedna seksualna industrija. Eskort, rad na ulici, hostesiranje, striptiz, seks za video i webkamere – raspon rada čini govor o samo jednoj industriji neadekvatnim“. Izjednačiti sav komercijalni seks, tvrdi, rezultira nečime vrlo plošnim, što onda samo potvrđuje stare tvrdnje da sva prodaja seksa proizlazi iz istih fenomena – nasilja, devijantnosti i očaja.
Feministička porno producentica Pandora Blake ističe, štoviše, da se i samu porno industriju u pravilu doživljava kao monolit iako je „tvrditi da je sva pornografija seksistička jer ste vidjeli samo njen najgori dio isto kao tvrditi da je sva televizija seksistička jer ste gledali jedino Baywatch“.
S obzirom na to koliko se seksualne industrije simplificiraju, ne čudi što se isto događa s njenom radnom snagom – seksualne radnice uglavnom se vidi kao zabludjele žene ili potpune žrtve. „Kad se zamišlja žene u seksualnoj trgovini, predstavlja ih se kao objekte žudnje ili nasilja tih muškaraca [kupaca i svodnika]“, piše Gira Grant. Stvarne priče i iskustva o tome kako su završile i djelovale ili djeluju u seksualnom radu kreću se u vrlo širokom i šarenom rasponu od sretnih do tragičnih.

2. Seksualni rad često je jedan od nekoliko načina preživljavanja za članove marginaliziranih zajednica. Njegova kriminalizacija ili oduzimanje tog načina preživljavanja a da ga se ne zamijeni drugim i boljim (prema procjeni ljudi koji se njime bave) opcijama i sredstvima ugrožava živote marginaliziranih ljudi. Ako se bolje opcije i sredstva ne mogu ponuditi, nema potrebe da se seksualni rad kriminalizira ili onemogućuje.

Gira Grant naglašava kako unutar seksualne industrije postoji duga povijest rodne varijabilnosti (odnosno rodnog izražavanja koje se ne prilagođava rodnim kategorijama muškog i ženskog), budući da je takav rad „jedan pouzdan izvor prihoda za ljude koji se na drugim vrstama zaposlenja suočavaju s diskriminacijom“. Riječima veteranke Stonewalla Sylvije Rivere, „to je jedina alternativa za nas koji moramo preživjeti, jer nam zakoni ne daju pravo da imamo posao i pritom se osjećamo ugodno. Ne želim ići na posao izgledajući kao muškarac kad znam da nisam muškarac“⁴.

Nešto mlađa aktvistkinja te spisateljica i voditeljica Janet Mock o vlastitu seksualnom radu kojim se bavila sa 16 piše:
„Doživljavala sam seksualnu trgovinu kao ritual odrastanja, nešto što trans djevojka mora proći kako bi zaradila novac potreban da se uzdržava. Također sam naučila (iz medija, zakona i pop kulture) da je seksualni rad nešto sramotno i degradirajuće.
Kad vam je 16, sanjate o tome da budete ono što jeste i dolazite iz obitelji koja već ima financijskih problema (da ne spominjem to da se nose i s prihvaćanjem vašeg [trans] identiteta) i suočeni ste s visokim cijenama potrebne zdravstvene skrbi, prepreke se čine visoke i nesavladive, a seksualni rad postaje najprivlačnija, najrealnija, najefikasnija opcija. Bar je meni bila.
Višeslojne sistemske opresije s kojima se suočavaju trans žene iz siromašnih i/ili nebijelih zajednica seksualni rad čine dobro utabanom stazom koja trans ženama pomaže da olakšaju svoje financijske muke (…).
Te su me žene naučile da je sve u redu sa mnom i mojim tijelom i da će mi ako želim, pokazati kako, i ta mi je podzemna mreža sredstava koju su stvorile siromašne, marginalizirane žene omogućila da sa 16 uskočim u auto sa svojim prvim stalnim klijentom i odaberem put do svog preživljavanja i oslobođenja.
Ne može se poreći da je seksualni rad opasan rad. Bavljenje njime povećava rizik kriminalizacije, dobivanja HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti, seksualnog zlostavljanja i nasilja. Također može, bar u mom slučaju, zakomplicirati vašu sliku sebe, ljubavi, seksa, vrijednosti, a da i ne spominjem internaliziranu stigmu o radu kojim se bavite (…)“.
O svom je iskustvu pisala kako bi dala prostora razgovoru o poboljšanju položaja seksualnih radnica, te stvaranju novih i privlačnijih opcija za mlade trans žene, kako seksualni rad ne bi bio jedina.

3. Prisutnost pristanka ne implicira poštenost transakcije, jer pristanak može postojati i unutar duboko problematičnih odnosa moći. Pristanak ne implicira da je osoba jedina i individualno odgovorna za sve posljedice čina na koji je pristala.

4. Postoji svejedno značajna razlika između seksualnih transakcija s pristankom i bez pristanka, koja nam pomaže prepoznati oblike intervencije koji su uključenima potrebni, a ne kontraproduktivni. Osobama koje su s pristankom uključene u seksualnu trgovinu prekid transkacije štetit će, dok će za one koji su njen dio bez pristanka biti štetno ako se transakcija ne prekine.

Van uskog konteksta pojedine transakcije, pitanja pristanka, volje i izbora centralne su teme na kojima se prelama javno, a pogotovo antiprostitucijsko shvaćanje seksualnog rada – prema međunarodnom NGO-u CATW (The Coalition Against Trafficking in Women) sva bi se “prostitucija” trebala definirati kao nasilje nad ženama, eliminirajući svaku mogućnost da žene koje prodaju seks na to mogu pristati, čineći od mnoštva različitih životnih iskustava seksualnih radnica istu jednodimenzionalnu sliku⁵.

5. Rad u neoliberalnoj kapitalističkoj ekonomiji često je izrabljujuć i degradirajuć. Tretiranje seksualnog rada kao „samo još jednog oblika rada“ nije adekvatan jer se drugi oblici rada često obavljaju u nesigurnim i izrabljujućim okolnostima. Prodaja i kupovina seksa kao robe može biti izrabljujuća i degradirajuća, kao što to može biti prodaja i kupovina rada, zdravlja i sigurnosti na neoliberalističkom kapitalističkom tržištu rada.

U knjizi The Problem With Work Kathi Weeks ističe koliko je u feminističkoj debati o prostituciji vokabular „seksualnog rada“ bio važan kako bi se odgovorilo na „agresivno seksualno moraliziranje nekih u kampu za zabranu prostitucije“ te njihovo inzistiranje na „jeziku i logici viktimizacije“. No druga je strana sama proizvodila reprezentacije rada kakve Weeks smatra problematičnima – viziju radnog odnosa kao (uvijek) temeljenog na poštovanju, poštenju i individualnim pravima, oslanjajući se tako „nekritički na tradicionalni diskurs radne etike“, okvir neprimjeren za disekciju izazova suvremenog rada i zapošljavanja.
Gira Grant piše kako protivnici seksualnog rada vole reći da seksualne radnice inzistiraju da je on „posao kao svaki drugi“ iako one to zapravo ne čine, „osim ako se aktivisti protiv seksualnog rada slažu sa seksualnim radnicama da uvjeti pod kojima se seksualne usluge pružaju mogu biti nestabilni i nepoželjni kao oni u kojima se režu zanoktice, klistira nekoga ili mijenjaju pelene tuđih beba“. Zbog njegove zahtjevnosti nužno je, naglašava, inzistirati kako je seksualni rad rad, i nije potrebno da bude „dobar“ rad ili rad u kojem se uživa kako bi bio priznat kao takav.

6. Legalizacijom ili dekriminalizacijom prostitucije neće završiti nasilje države nad ljudima u seksualnoj trgovini. Rasprave o tome kako zakon treba klasificirati prostituciju (legalizacija, dekriminalizacija, kriminalizacija, švedski model itd.) ne vide stvarnost zajednica koje su žrtve nasilja države i društva.

Navikli smo seksualne radnice u medijima gledati u dva scenarija: zamućenih lica dok pričaju svoje šokantne priče s margine i zamućenih lica u lisicama dok slušamo kako je policija negdje uhitila, na primjer, cijeli lanac elitne prostitucije. To je narativ koji smo stvorili o prostitutki i kurvi – one žive s druge strane mutnog i mračnog ogledala na rubu naše stvarnosti.
Policijsko nasilje nad seksualnim radnicima globalna je realnost, piše Gira Grant, od Grčke, preko Kine, do SAD-a, no njihovo se nadziranje, kontroliranje i agresivno „dovođenje u red“ doživljava kao nešto posve normalno, i potrebno. U SAD-u postoje čak i internetske stranice posvećene prikupljanju fotografija „otkrivenih“ prostitutki i snimki njihova uhićenja. Gira Grant kaže kako bi bar takvi videi ljudima mogli pokazati raširenost policijskog nasilja, no da bi se zaista suočili s takvom vrstom nasilja i vidjeli je, „morali bismo priznati da dopuštamo nasilje nad nekim ženama kako bi se zaštitila društvena i seksualna vrijednost drugih“.
Takvim kontroliranjem seksualnih radnica održava se distanca nužna da se vlast ne bi morala baviti njihovim stvarnim potrebama i životima, koji su, riječima Gire Grant, presjecište višestrukih oblika opresije i izrabljivanja, „ne od strane apstraktnih muških ruku, nego konkretnih institucija“.

7. Neporecivo je da mainstream pornografija i seksualna industrija odražavaju i perpetuiraju niži status žena u društvu. No to čine i mainstream mediji i radna mjesta – nekad i na štetnije načine.

Medijski, pa i feministički diskurs o seksualnom radu često se postavlja kao da seksualne radnice nisu svjesne objektivizacije i seksualizacije ženskih tijela u industriji u kojoj rade ili da je posve nekritički slave, zanemarujući tako nužnost da se u te diskurse uključe njihove kompleksne perspektive.
Porno glumica i spisateljica Stoya u tekstu o svom odnosu s feminizmom piše:
„Bok, ja sam Stoya. Feministkinja sam i moja je politika feministička… Ali moj posao nije.
Ništa u pornografskom materijalu koji izvodim ne čini, bar namjerno, ništa za feminizam. To je eksplicitno površna zabava koja zadovoljava jednu od temeljnih ljudskih žudnji. Pornografija postoji i neće nikamo otići u doglednoj budućnosti. Ne mislim da inherentno osnažuje niti ne osnažuje. Moj dolazak na set i odrađivanje posla nije feministički čin“.

Melissa Gira Grant tvrdi da se otpor seksualizaciji ne prevodi nužno u veću seksualnu moć za žene jer se bez simultanog zazivanja većih sloboda za žene, pa tako i seksualne, on pretvara u zahtjev za odvajanjem žene od seksualnosti. „Inzistiranjem da su neke reprezentacija seksualnosti manje stvarne (ili štetnije) od drugih pojačavaju se granice između žena, između žudnji, između klasa žena i našeg rada“.
U očima protivnika seksualnog rada seksualne radnice zaista jesu nijemi objekti. „Izgleda da se razlikuju od svih drugih žena, koje se suočavaju s objektivizacijom, ali zadržavaju sposobnost da govore i neovisno se kreću svijetom.
Seksualne radnice znaju da su objektivizirane; i one se kreću svijetom kao žene, i kroz svoj su rad postale stručnjakinje za uske i kaleidoskopske vizije kroz koje ih muškarci doživljavaju, kao da su utjelovljenja njihovih seksualnih fantazija. Znaju da služe i kao objekti fantazije za žene: kao zločeste cure kojih se treba bojati i držati ih podalje i, ponekad, potajno sebe zamišljati kao jednu od njih“.

8. Teoretski je moguće eliminirati trafficking ukidanjem potražnje za komercijalnim seksualnim uslugama. No trebalo bi mnogo vremena i mnogo truda da se potražnja smanji do razine gdje trafficking više nije profitabilan. U međuvremenu, čak bi i malo smanjenje u potražnji poražavajuće djelovalo na položaj žena u pregovaranju za novac i sigurnije djelovanje, čime bi se riskiralo njihovo zdravlje i sigurnost.

9. Mnogi „stručnjaci“ i „glasnogovornici“ pokreta protiv traffickinga konzervativni su ekstremisti koji promoviraju anti-welfare, antiimigracijske i antigej agende. Upravo takve politike razdvajaju obitelji i žene i djecu izlažu seksualnom izrabljivanju i traffickingu. Feministkinje i aktivisti za ljudska prava moraju birati svoje saveznike.

Od sredine 1990-ih seksualni rad ili prostitucija najčešće potpada u govor o „traffickingu“, pojmu čija je definicija pomalo nejasna iako većina nas zna da se bori protiv modernih oblika ropstva.
John Salt piše kako je „ogroman interes i briga za trafficking i krijumčarenje ljudi u vladinim, međuvladinim i nevladinim organizacijama, kao i u medijima i javnom mišljenju, odmaknuo mnogo dalje od teorijskog razumijevanja i činjeničnih dokaza“⁶.
Prema Lauri Maríji Agustín, svi su pokušaji da se trafficking kvantificira vrlo upitni, budući da definicije žrtava traffickinga raznolike (od svih migrantica koje prodaju seks do svih ilegalnih seksualnih radnika), ankete i istraživanja česte su odrađeni ofrlje, a subjekti istraživanja znaju ne govoriti istinu. To znači da dobar broj referentnih činjenica o traffickingu počiva na vrlo klimavim nogama.
Agustín piše kako pokret protiv traffickinga (i prostitucije) te djelatnosti prikazuje kao rutinsko nasilje nad ženama od kojeg te žene treba spasiti, „no problem se događa kad se uloge ‘počinitelja’ i ‘žrtve’ tretiraju kao identiteti, a ne privremena stanja“. Žrtve tako postaju pasivne i „nijemi patnici koji moraju biti spašeni, a pomagači postaju spasitelji, što je kolonijalistička operacija na koju se upozoravalo u diskusijama o tretmanu žena trećeg svijeta u zapadnjačkom feminizmu i koja je sada uobičajena u diskusijama o migranticama koje prodaju seks“.
Industrija spašavanja i podizanja svijesti o problemima žrtava traffickinga, koja bi u teoriji trebala biti plemenita, u praksi često služi kao način podizanja vrijednosti spasitelja, a ne onih čijih bismo života trebali postati svjesni⁷.

10. Ne možemo se uspješno boriti protiv traffickinga bez partnerstva sa seksualnim radnicima, ljudima u seksualnoj trgovini i njihovim advokatima. Diljem svijeta, radničke su (samo)organizacije kritizirale i transformirale izrabljivačke i zlostavljačke radne uvjete, a ne policajci ili političari. Ljudi u seksualnoj industriji, osim toga, imaju pristup insajderskom znanju koje mora biti uključeno u svaku uspješnu kampanju protiv traffickinga i drugih kršenja ljudskih prava unutar industrije.

Za one od nas koji ne rade u seksualnoj industriji, to znači solidarnost.
Naša solidarnost mora biti konkretna, lokalna, na mikrorazini, jer solidarnost sa seksualnim radnicama u Hrvatskoj praktički ne postoji.
No mora biti i simbolička; moramo vidjeti kurvu kao ono što ona jest: konstrukt, ne identitet. Punoća naših života ne bi stala u jednu riječ, no vjerujemo da punoća života nekih žena stane u tih pet slova i govori sve što o njima trebamo znati, ono što smo o njima naučili znati.
Potrebno je da toga budemo svjesni jer feministička i svaka napredna politika koja se zaustavlja pred stigmom kurve, koja izostavlja neke ljude i ostavlja ih na margini, nije dovoljno dobra. Riječima Periclesa Korovessisa: „Ne učite nekoga da broji do osam. Ne kažete mu da devet i deset ne postoje. Ljudima date sve ili uopće ne mogu brojati. Postoji prava revolucija ili ne postoji nikakva“⁸.
 

1. Melissa Gira Grant, Playing the Whore, 2014.
2. Andrea Dworkin, Intercourse, 1987.
3. Playing the Whore
4. Playing the Whore
5. Laura María Agustín, Sex at the Margins, 2007
6. Laura María Agustín, Sex at the Margins, 2007
7. Playing the Whore
8. Andrea Dworkin, Woman Hating, 1974.

MUF.HR