Sedamdeset godina od oslobođenja Mostara: “Vladaju nacionalisti i tu sreće nema”

Četrnaestog dana veljače 1945. godine oko podneva su se prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile u Mostar. Nešto kasnije do grada su dospjele i 19. dalmatinska, odnosno 29. hercegovačka divizija, da bi već oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle iz grada.
Istog dana oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih trupa, koji je lično odobravao svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske, pa je 14. februara 1945. godine u 20 sati Mostar bio slobodan grad.
Hrvatski Goebbels
U Mostaru je u Drugom svjetskom ratu bilo 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, a svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Mostar je imao svoj bataljon, ilegalnu štampariju, a dao je i 14 narodnih heroja, sedam rodoljuba je obješeno.
Od tada, pa sve do danas, 14. februar se obilježava kao dan oslobođenja grada, s tim što je ove godine riječ i o 70. godišnjici.
– Za mene, a vjerujem i za mnoge građane, današnji datum je najvažniji za Mostar. Na današnji dan smo oslobodili grad od fašističko-nacističke okupacije, a kao što znate, slobodu smo skupo platili. U operaciji Mostar stradalo je oko pet stotina pripadnika NOB-a, a slobodu, nažalost, nije dočekalo ni tri hiljade Mostaraca, što je iznosilo šestinu tadašnjeg ukupnog broja stanovnika našeg grada, prisjetio se nekadašnji gradonačelnik Mostara i član SABNOR-a Radmilo Braca Andrić.
Andrić tvrdi da je prvi veći genocid na tlu Bosne i Hercegovine počinjen upravo u Mostaru od ustaških i njemačkih vojnika, koji su prethodno okupirali grad na Neretvi.
– Genocid je izvršen nad Srbima, Jevrejima i Romima grada Mostara. Pravih podataka o stradanju Roma danas, nažalost, nema, ponajviše zbog nepismenosti tog stanovništva, dok je broj stradalih Srba i Jevreja poznat i nažalost jako velik. Prema popisu stanovništva iz 1941. godine, od 18 hiljada građana Mostara, njih oko sedam i po hiljada bili su građani srpske nacionalnosti. U kasnijem izvještaju tadašnjeg mostarskog predstojnika dostavljenog Župi Hum stoji da je u Mostaru ostalo svega 820 građana pravoslavne vjeroispovijesti, odnosno srpske nacionalnosti, ne računajući one koji su rođeni u miješanim brakovima, koji su u to vrijeme u Mostaru bili izuzetno rijetki. Ostvarila se tako želja zločinca Mile Budaka, za kojeg volim kazati da je bio “hrvatski Goebbels”, da se istrijebi srpsko stanovništvo u Mostaru. On je jasno propovijedao da trećinu Srba treba ubiti, trećinu prevesti na katoličanstvo, a trećinu u koju spadaju djeca i žene protjerati iz Mostara. Tako je stradao i moj otac, a ja sam kao dijete zajedno sa braćom i majkom dospio u ustaški logor, iz kojeg sam nekako uspio pobjeći. Jevreji i Romi uglavnom su stradali od Nijemaca, priča Andrić.
Danas ga posebno boli činjenica da sedam decenija kasnije jedna od mostarskih ulica nosi ime Mile Budaka.
Ploča na Gimnaziji
– Po prirodi sam otvoren čovjek i oduvijek volim ljude i pojave nazivati pravim imenom. To što danas u Mostaru imamo Ulicu Mile Budaka posljedica je neofašističkog opredjeljenja pojedinaca u vladajućoj partiji u Mostaru. Dakle pojedinaca, a ne svih ljudi u toj stranci. Gradski odbor antifašista Mostara pet puta je zatražio promjenu naziva tih ulica, ali po tom pitanju niko ništa nije učinio. Pogledajte stanje u kojemu se trenutno nalazi Partizansko spomen-groblje u našem gradu. Dva puta smo ga obnavljali i uložili oko osam stotina hiljada KM, a ono je danas u gorem stanju nego po završetku rata. Do rata je na ulazu u mostarsku Gimnaziju stajala spomen-ploča ubijenim učenicima te škole, ali nam od obnove Gimnazije ne dozvoljavaju da je vratimo na mjesto na kojemu je decenijama stajala. Namjeravamo je donijeti i ostaviti na njeno mjesto, pa ako žele, nek’ ju razbiju i još jednom pokažu svoje pravo, fašističko lice. Za postavljanje spomenute ploče imamo odobrenje svih nadležnih državnih i federalnih institucija, pa čak i međunarodne zajednice, naglašava Andrić.
Podjele koje je sa sobom donio rat u BiH, a koje su posebno vidljive u gradu na Neretvi, prema Andrićevom mišljenju, nikada neće i ne mogu donijeti ništa dobro.
– U Mostaru je, nažalost, od obdaništa pa nadalje sve podijeljeno. Vladaju nacionalisti i tu sreće nema. Nemam ništa protiv udruženja Srba, Hrvata i Bošnjaka koja će čuvati i njegovati kulturu tih naroda, odnosno štititi interese građana, ali imam protiv kojekakvih nacionalnih stranaka koje samo pričaju o interesima naroda, a da pritom misle samo na svoje interese i fotelje. Prave entitete, kantone, zajednice, a pričaju o Bosni i Hercegovini. Kada odete u RS ili u zapadnu Hercegovinu, nigdje, nažalost, ne možete vidjeti zastavu ili grb BiH. Svojevremeno sam bio član delegacije BiH u vijeću republika i pokrajini Skupštine bivše SFRJ i znam šta znači boriti se za interese svog naroda i države. To smo, ne samo ja već mnoge moje kolege, radili časno i dostojanstveno, ističe Braca.
Avioni iz Sokola
Radmilo Braca Andrić svojevremeno je obnašao funkciju gradonačelnika Mostara. Kaže kako je nekadašnji Mostar bio sretan i prosperitetan grad.
– Odmah nakon što je grad oslobođen, pristupilo se njegovoj obnovi, a zahvaljujući jedinstvu i slozi koja je u to vrijeme krasila naš grad, Mostar je krenuo svestranim napretkom. Dobio je mnoge institucije koje u vrijeme Kraljevine Jugoslavije nisu postojale. Tu mislim na simfonijski orkestar, muzičku školu, zdravstvene institucije, muzej, te pozorište, koga smo za kratko vrijeme sagradili, opremili, te angažovali kvalitetne glumce. Mostar je uskoro postao grad sa 125 hiljada stanovnika, u kojemu je svaki treći građanin bio zaposlen. Razvili smo privredu i to bez promašenih investicija koje bi pravile gubitke. Soko je, primjera radi, proizvodio avione i helikoptere koji lete i danas, prisjeća se Andrić.
oslobodjenje.com