Savina Geršak: Bila je velika teniska nada, ali se proslavila ljepotom i glumom u kultnom domaćem filmu

TREBINJE │ Savina Geršak prvi put u Trebinju i kako kaže u Republici Srpskoj. Danas je jednako lijepa kao prije tri desetljeća kada se, slučajno ili ne, kako otkriva, našla u svijetu filma. Prva uloga koja je zasjenila bivšu Jugoslaviju bila je udovica Anka u filmu “Smrt gospodina Goluže”, zatim Amerikanka u kultnom filmu “Čudo neviđeno”, te Marika u filmu “U ime naroda”, sva tri ravnatelja Živko Nikolić.

Za portal Radio Trebinja otkriva kako se sjeća tog vremena, posebno Živka Nikolića, glumca Petra Božovića, ali i drugih kolega s kojima je imala čast snimati, a koji su njenom životu dali najvažniji smisao. Njegova jednostavnost i prirodnost potpuno su nas očarali!

– Jako mi je drago što su me pozvali u ovaj divan grad! Ovdje je stvarno lijepo. Jučer sam stigao, obilazio sam puno i otkrio neke zanimljive i jedinstvene dijelove grada. Sljedeći put moram dovesti djecu, da vide ovo prekrasno mjesto!

Večeras u Trebinju otvarate treći Festival mediteranskog i europskog filma „Trebinje 2015.“ dolazi vašem prijatelju, glumcu Petru Božoviću.

Neizmjerno mi je drago što ću dragom Petru uručiti priznanje, nagradu Zlatni avion, za doprinos euromediteranskoj kinematografiji, a posebno mi je drago što smo se već imali prilike sresti i razgovarati u Trebinju. Sigurno se deset godina nismo vidjeli, a kao da nije prošao ni dan. Osim što smo radili zajedno, bili smo prijatelji i više od toga.

S glumcem Petrom Božovićem glumili ste u dva od tri filma Živka Nikolića. Kako je bilo raditi s njim, ali naravno s ostatkom ekipe koju čine Dragan Nikolić, Bata Živojinović, Bata Stojković, Ljubiša Samardžić, Vesna Pećanac i mnogi drugi?

Odlično iskustvo. Bilo mi je jako drago vidjeti ne samo njega kako radi na filmu, nego i sve ostale glumce s kojima sam imao priliku surađivati. Bilo je veliko zadovoljstvo učiti i gledati što rade. A samo privatno koliko je bilo zabavno! Tada su još zanimljiviji nego u filmu. Stoga je veliko bogatstvo imati takve ljude za prijatelje i moći s njima raditi. Znali su da nisam glumica, a primili su me bezrezervno i nisu ništa očekivali od mene. Nije mi bio problem dokazati se niti sam to radio, sve sam shvatio kao igru ​​i dobro se zabavio! Iako, reći ću vam, to je za glumu, i nije bilo slučajno kako se čini. Još u srednjoj školi glumio sam u kazalištu u Sloveniji i gluma me uvijek privlačila. Činilo mi se da imam nešto u sebi, iako ni ja ni bilo tko drugi nije očekivao da ću se ponašati kao oni, profesionalni glumci. U svakom slučaju divno vrijeme i prekrasno razdoblje mog života!

A suradnja s redateljem Živkom Nikolićem?

– Pa to je posebna priča. Užasno ga cijenim, danas možda puno više nego prije. Znate, tada nismo znali niti smo bili svjesni koliki je on umjetnik i koja je veličina njegove umjetnosti. Užasno mi je žao što je na kraju ostao jako nesretan jer nije zabilježio sve što je imao u glavi i htio raditi. Kad evociram uspomene na njega, uvijek pomislim isto – bio je izniman čovjek! Jedinstveno! Sad razumijem što mi je tada htio reći. Jako mi je žao kako je ovaj život završio.

U svijet filma ušli ste vrlo neočekivano. Lijepa je ovo prilika da se, nakon dugogodišnjeg života izvan scene, ponovno prisjetite svojih početaka?

Teško se sjetiti jer je od tada prošlo mnogo godina.(Smijeh) Moje fotografije su slučajno došle u ruke redatelja Živka Nikolića ili njegovog pomoćnika, ne sjećam se više, i odlučili su da moram doći. Bio sam u Njemačkoj, zvali su me i rekli “Dođi sad!”. Nisam se stigao ni spakirati. Jako lijepe uspomene. Sve je prošlo nekako spontano, bez ikakvih problema. Tada sam prvi put odletio u Dubrovnik. Vjerovali ili ne, od 1982. do jučer, kada sam došao u Trebinje, to je bio moj drugi put da sam avionom stigao u Dubrovnik. Tijekom ljeta su me emocije užasno doprle. Da stvar bude komična, sjetio sam se kako sam se tada i sada bojao aviona. Nisam se bojao scene, ali bogami jesam! Iz Dubrovnika sam otišao u Kotor, gdje je cijela ekipa bila spremna. Snimanje je trebalo početi svaki dan, a još nisu znali tko će biti glumica i bili su prilično nervozni. Živko me pozvao na kolače i gledao kako jedem. To me je zabavilo, a on je pronašao svoju glumicu. Sjećam se da je rekao: “Super! Idemo na probu kostima, a sutra na snimanje! ”Sve je bilo preko noći. Kako sam se i danas našao na snimanju filma iz Njemačke, nije mi jasno!

Kako je vaša obitelj reagirala, jesu li bili podrška?

– Nisu ni znali da sam došao snimati. Kasnije sam im to rekao, jer mi sigurno ne bi vjerovali (smijeh). Živko mi je bio najveća podrška u svemu, uglavnom. Ali kako mi je sve bilo zabavno, tako nije bilo nikakvog opterećenja. Nikad nisam mislila da ću postati glumica, bila sam mlada i uživala sam u tom trenutku.

Snimali ste filmove i u inozemstvu, kakva vam je bila inozemna karijera, koliko ste zadovoljni ovim poglavljem svog glumačkog angažmana?

– To je već bilo nešto drugo u inozemstvu. Nije bilo igre, šarma, zabave i naravno, nije bilo Petra Božovića! (smijeh) Bilo je puno posla, sasvim druga stvar, druga snimka, na drugom jeziku. Imao sam trenera jezika, nauči svoj dio i moraš savršeno govoriti. Sve je bilo drugačije. Sa Živkom je bilo puno ljepše, s puno više emocija. Ovo su moji najdraži filmovi koje sam snimio, a ostali su bili u redu, ali ne za mene i naravno, kasnije sam prestala glumiti.

Jeste li se pokajali zbog toga?

– Ne, apsolutno se nikad nisam pokajao! Pravih razloga više se i ne sjećam, samo znam da nisam bila glumica, i jako sam htjela studirati, a ne glumiti. Nisam tada razmišljao hoću li zauvijek prestati s filmom, doslovno se sve dogodilo samo od sebe.

Niste završili studij engleskog jezika, počelo je snimanje sa Živkom Nikolićem. Kasnije ste, međutim, diplomirali na Fakultetu psihologije u Rimu. Što vas je privuklo psihologiji?

– Od 1982. živim u Rimu, a neke filmove sam snimio u Italiji. Privukla me medicina, ali sam se ipak odlučio za psihologiju, pa psihoterapiju. Studirao sam u Rimu ukupno 11 godina, prvo fakultet, a zatim pet godina specijalizacije. Sve sam to izdržao. Zadovoljan sam poslom, iako u posljednje vrijeme ne radim puno. Zaokupljena sam djecom, svojim sedmogodišnjim blizancima, i njima se najviše volim baviti. Oni su nešto najljepše što mi se dogodilo u životu! Rodila sam ih sa 44 godine i tada sam shvatila kako je divno biti majka! Ne postoje riječi koje bi opisale majčinstvo. Sve je OK, ali moja djeca su i dalje broj jedan!

S obzirom na to da je vaš suprug slikar, a vi ste svojevremeno sa 16 godina bili i službeno treća tenisačica u zemlji, pa glumica, pokazuju li nasljednici možda sklonost sportu ili umjetnosti?

– Sin igra tenis, kći balet, a oboje slikaju. Ali vidjet ćemo što će biti, nećemo ih ni na što tjerati, neka sami biraju svoj put.

O vama se malo zna otkako ste na pozornici. Uspješno čuvate privatnost za sebe?

– Malo me ljudi u Rimu poznaje, valjda me nisu tražili, pa čak ni maltretirali. Dao sam samo dva do tri intervjua. Živim kao normalan svijet, potpuno posvećen obitelji, djeci, našim zajedničkim trenucima. Imam malo slobodnog vremena, a koristim ga za odlazak s obitelji na more, u planine. I danas se uvijek vraćam u Sloveniju, na našu farmu gdje uzgajamo krave i gdje provodimo mjesec dana u godini, potpuno opušteni i sretni. Razgovarala: Maja Begenišić