Od svog osnivanja 1794. pa do danas, Odesa se borila da preživi negdje između uspjeha i samoubistva. Kao mnoge vibrantne morske luke i multikulturni urbani prostori, grad je stalno pokušavao da potakne svoje bolje demone, nestašne mangupe, one koji su vitalne muze urbanog društva i neumorni stvaraoci književnosti i umjetnosti. Ali, često je umjesto njih puštao s lanca tamnije demone, one koji čekaju u prolazima i šapuću o vjerskom razaranju, klasnoj zavisti i etničkoj osveti. Kada su stvari funkcionisale, Odesa je udomljavala intelektualce i umjetnike čiji je talenat obasjavao svijet. Kada nisu, ime grada je postajalo sinonim za fanatizam, antisemitizam i smrtni nacionalizam.
Charles King, Odesa: genij i smrt u gradu snova
Faris Čengić l Prometej.ba
U oktobru i novembru prethodne godine cijeli svijet je preko ekrana gledao posljedice ratnih razaranja u Azerbejdžanu. Jedan aspekt tamošnjih događanja veoma je bitan za nas Bosance i Hercegovce, ali i za druge koji imaju probleme sa etno-nacionalnim vlasništvom nad teritorijom i raznim nivoima autonomije koju manjine imaju u okvirima država. O čemu se tu radi? Potrebno je detaljnije pogledati u (ne)prilike Nagorno Karabaha. Šta se to dešavalo u Azerbejdžanu i Jermeniji zadnjih par mjeseci?
Ljudi se sjećaju rata za Nagorno Karabah s početka 90-tih godina prošlog vijeka i nekoliko manjih sukoba od tada. Znaju da su se borbe odvijale u regiji koja se nalazi u Azerbejdžanu ali koja je uglavnom naseljena Jermenima. Rat koji je tada vođen imao je za rezultat de facto neovisnu jermensku vlast u toj planinskoj oblasti. Ukupno se radilo o oko 150.000 Jermena koji su živjeli (i danas žive) u Nagorno Karabahu.
Ono što ljudi uglavnom ne znaju u vezi tadašnjeg sukoba je to da je država Jermenija zajedno s vojskom Nagorno Karabaha osvojila sedam okolnih oblasti gotovo u potpunosti naseljenih Azerima i protjerala ogroman broj ljudi. Broj azerbejdžanskih izbjeglica iz tih regija se procjenjuje na 500-800.000 a jermenske vlasti su tvrdile kako je odluka o osvajanju donesena zbog sigurnosti Nagorno Karabaha od potencijalnih napada u budućnosti. Jedna od spomenutih regija je i Lačin, ključna teritorija za Jermene jer preko nje prolazi cesta koja spaja Stepankert, glavni grad Karabaha, s Jermenijom. Ostalih šest regija, po opštem konsenzusu Jermena iz 90-tih godina, nisu pripadale njima i trebale su biti vraćene Azerbejdžanu. Ali ništa od toga nije se desilo i već početkom ovog stoljeća niko od Jermena, ni političari ni građani, o tome nisu govorili. Štaviše, da je neko to uopšte spomenuo bio bi proglašen izdajicom ili budalom. U skladu s takvim javnim mnijenjem, centralne vlasti iz Jerevana su, uz podršku jermenskih imigrantskih udruženja, sistemski radile na naseljavanju svojih sunarodnjaka u spomenute regije. Ipak, ta nastojanja nisu donijela velike promjene – od kada je projekat počeo, naseljeno je maksimalno 15-20.000 ljudi. Ipak se tu radilo o razrušenim područjima bez osnovnih infrastrukturnih elemenata i teško je bilo nagovoriti siromašne ljude iz Jermenije da žive u tim područjima.
U proteklih dvadeset godina vođeno je mnogo pregovora o vraćanju spomenutih regija Azerbejdžanu. Manje-više svi vanjski faktori bili su za to, uključujući i UN i međunarodnu Minsk grupu. Bitno je spomenuti da u paket reintegracije teritorije nikada nije bio uključen sam Nagorno Karabah koji je, prećutno i neformalno, shvatan kao autonoman od strane svih aktera. Tu treba isključiti njegov južni dio oko kojeg se sporilo zato što je prije rata iz devedesetih uglavnom bio naseljen Azerima.
U oktobru ove godine, poslije neuspjelih pregovora (ili uspjelih, ko zna), vojska Azerbejdžana napala je upravo južni dio Nagorno Karabaha i osvojila grad Šušu (tu je živjelo blizu 4000 Jermena koji su mahom pobjegli.) Poginulo je nekoliko hiljada ljudi, mahom vojnika, na obje strane, a Azeri su došli u neposrednu blizinu glavnog grada Karabaha, Stepankerta.
Zbog takvih događanja na terenu, na brzinu je uz rusko pokroviteljstvo sazvana mirovna konferencija na kojoj je potpisano da će osvojene teritorije, uključujući i grad Šušu, zajedno sa sedam oblasti koje okružuju Karabah pripasti Azerbejdžanu. Azeri se neće pomjerati sa područja koje su već osvojili a druge oblasti će biti predate u novembru i decembru. Obezbijeđen je koridor širok 5 km kroz Lačin koji povezuje Jermeniju sa Nagorno Karabahom kao i 2000 ruskih vojnika za održavanje koridora i cijele granice Karabaha. Rusi će obezbjeđivati i jermenske vjerske objekte iz predatih regija a doći će i turski posmatrači da nadgledaju koridor.
Sam Nagorno Karabah (bez južnog dijela) de facto ostaje autonoman. (U tekstu sporazuma ta se oblast uopšte ne spominje i veoma je zanimljivo kako gotovo niko, uključujući strane novinare, ništa ne govori o tome.) Ipak 2000 ruskih vojnika na tom području garant su neformalne i takoreći potpune autonomije za Jermene u Karabahu i sjedinjenosti sa državom Jermenijom kroz Lačinski koridor. Ako neko bude htio pomjerati granicu, morat će preći preko Rusa.
Sporazum su potpisali azerbejdžanski predsjednik Alijev, jermenski predsjednik Pašinjan i Putin. Predsjednik samoproglašene Republike Artsakh (kako Jermeni zovu Nagorno Karabah) također je pristao na uslove mira.
Za razliku od Azerbejdžana u kojem su se pobjeda i povrat okupiranih teritorija veselo slavili na ulicama, u Jermeniji su pokrenuti ozbiljni protesti. I upravo je taj epilog sukoba, ta snažna reakcija jermenske javnosti segment koji nas ovdje zanima. Evo šta se sve, hronološki, dešavalo.
Premijer Pašinjan je, pretpostavljajući kakvu će reakciju među njegovim sunarodnjacima takvi uslovi mira izazvati, neposredno po potpisivanju sporazuma čiji je tok držan u strogoj tajnosti, u pokušaju da jermenskoj javnosti objasni njegove detalje i razloge za pristanak, rekao kako se to moralo učiniti. Tvrdio je da je poslije konsultacija sa vrhom jermenske vojske zaključio kako bi svaki otpor bio uzaludan i kako bi moćna i bogata azerbejdžanska vojska uzela cijeli Karabah i pobila tamošnje ljude da nisu odmah potpisali.
Međutim, to za nezadovoljne protestante nisu bile ubjedljive riječi nego su promtno optužili Pašinjana za „izdaju“, „prodaju oslobođenih oblasti“ i „kapitulaciju“. Nisu smatrali da je potpisani sporazum dobar nego da su azerbejdžanska osvajanja „samo početak“ i kako će im „Turci“ (kako neki Jermeni nazivaju Azere) „uzeti sve“.
S liderima opozicije i desničarskih nevladinih organizacija na čelu, demonstranti su isti dan zauzeli Skupštinu Jermenije u glavnom gradu Jerevanu. Predsjednika Skupštine su ispred zgrade izvukli iz auta i ozbiljno pretukli. Čovjek je završio u bolnici i prvih nekoliko sati nije se znalo hoće li preživjeti.
Demonstracije su nastavljene bez pauze što je dovelo do ostavki nekoliko bitnih premijerovih saradnika. Premijerova kćerka je izjavila kako su demonstranti upali u sobe njenih mlađih sestara.
Obavještana služba Jermenije izašla je u javnost sa optužbom da je nekoliko ljudi spremalo atentat na premijera Pašinjana te kako su ti ljudi pohapšeni. Jedan od njih je bivši šef obavještajne službe a drugi je bivši ministar. Čak je i bivši predsjednik pozvan na razgovor u službu.
Izrevoltiran stalnim demonstracijama pod njegovim prozorom, premijer Pašinjan je preko Twittera, kojeg inače voli koristiti za političke poruke, zaprijetio da će poslati vojsku na demonstrante. To je izazvalo još žučnije reakcije ljudi na ulicama.
Uz svu danonoćnu gungulu, još nekoliko ostavki bitnih političara (ministri odbrane, vanjskih poslova i ekonomije) i više tekstova protiv premijera, predsjednik države izašao je u javnost i rekao da se moraju raspisati novi izbori ako se ne želi građanski rat i krvoproliće.
I ruske vlasti su osjetile potrebu da odreaguju u smislu podrške sporazumu i želje da se ne rasplamsa nezadovoljstvo u Jerevanu: prvo je šef ruske obavještajne službe sazvao konferenciju za štampu i ustvrdio kao su u zadnja događanja u vezi demonstracija i protivljenja sporazumu uključeni zapadni obavještajci (engleska služba) koji svojim djelovanjem i promovisanjem lažne priče o Pašinjanovoj izdaji žele potkopati mir. Njihov cilj je stvaranje nereda u Jermeniji, rekao je. Zatim je apelovao na jermenski narod da se ne da lako prevariti.
Iza njega čak je i Putin dao TV intervju tokom kojeg je tvrdio kako je Pašinjan (bitno je reći da s njim ranije nije bio u dobrim odnosima) propustio priliku da zadrži grad Šušu; to su mu navodno Azeri nudili. S obzirom da je Pašinjan u više navrata do tada tvrdio kako nije bilo opcije da Jermeni zadrže grad, Putin je time demantovao premijera ali ga je u stvari podržao u trenutno najbitnijoj stvari: Pašinjan dakle ništa nije izdao niti prodao, on je pokušao vojno da zadrži Šušu, a kada je uvidio da od toga nema ništa brzo je odlučio da potpiše sporazum kako cijeli Nagorno Karabah ne bi otišao Azerima i kako ne bi stradalo mnogo Jermena.
Demonstracije na ulicama Jerevana i drugih jermenskih gradova se i danas nastavljaju, nekad su veće a nekad manje, ali sa sigurnošću se može reći da je premijer izgubio podršku javnosti i njegova budućnost je pod znakom pitanja. Jedino što ga drži na vlasti je slaba politička alternativa.
Ova zaista ozbiljna previranja, za koja ne možemo reći kako će završiti, dešavaju se dakle zbog sedam pokrajina koje su trebale biti vraćene Azerbejdžanu neposredno iza rata 1994. – nekoliko komada zemlje na kojima su ranije gotovo u potpunosti živjeli Azeri i koji su zbog sukoba morali bježati. Istina jeste da su zadnjih 20 godina tamo živjeli Jermeni ali tu se radi o, kako smo rekli, 15-20 hiljada ljudi koji su uglavnom na poticaj Vlade i emigrantskih udruženja naseljeni da bi se zemlja označila kao jermenska. (Bez obzira na ovu činjenicu, čovjeku mora biti žao i tog nesretnog svijeta, siromašnog uglavnom, koji je živio u ruinama od gradova i koji sada mora bježati.)
Dakle, uzimajući sve rečeno u obzir, posebno stavljajući akcenat na snažnu reakciju zbog predaje zemlje koja se svakako trebala vratiti, pitam se kakva bi tek reakcija bila da se dala zemlja koja je nacionalna i sveta, zemlja na kojoj su oduvijek živjeli sunarodnjaci ljudi koji su donijeli takvu odluku? Ti prognani ljudi, iskorijenjeni sa svoje djedovine, ne bi to mirno prihvatili. Vjerovatno bi gledali da šta sruše i koga ubiju. Da ne govorimo o političarima – konkurentima (desnima ili lijevima, svejedno) koji bi bez dileme iskoristili takvu situaciju da imenuju izdajnike i profitere. Mnogi među njima bi zbog kvadrata međe prolili krv nedužnih mladića i jedva čekali da u svetoj borbi strada i kakav licemjerni premijer.
Priča o jermenskim protestima za nas u BiH bitna je iz više razloga. Vjerujem da su sličnosti vidljive na prvi pogled. Ipak jedna tema, ona o kojoj se gotovo nikako kod nas nije govorilo, posebno je značajna: na primjeru Nagorno Karabaha možemo vidjeti šta može snaći veoma popularnog premijera ili predsjednika koji pristane na mirovni sporazum koji podrazumijeva davanje komada nacionalne zemlje drugima (suparničkoj i bitnoj grupi) bez velikih borbi i, što je možda važnije, dugotrajnih patnji civila.
Slijedeći ovakvu logiku može biti korisno istražiti detalje nekoliko pokušaja sklapanja sporazuma o različitim stepenima autonomije manjih grupa u BiH i na taj način DAVANJA komada zemlje drugima. Pogledaćemo, u okvirima našeg interesa, šta je prije rata u BiH značilo za vodeće bošnjačke i bh. političare potpisivanje pretvaranja BiH u (kon)federaciju sa jasno definisanim nacionalnim teritorijama za manje bh. nacije i, s druge strane, šta je značilo ostajanje BiH u Jugoslaviji. Kako su ideju takvih sporazuma prihvatile različite grupe većinske bh. nacije, mase i elite, i kakav oblik protivljenja sporazumima se mogao očekivati da se išlo u ozbiljnu implementaciju.
Ovdje bih istakao tri bitna događaja koji su imali karakter ili su bili bili na tragu (kon)federalnih sporazuma prije rata a koji su podrazumijevali „davanje“ dijelova BiH lokalnim Srbima i Hrvatima ili pak cijelu teritoriju BiH Jugoslaviji:
1. Zulfikarpašićev i Filipovićev Istorijski sporazum Srba i Muslimana iz ljeta 1991.
2. Dogovaranje Karadžić-Čengić u Skupštini BiH u februaru 1992.
3. Kutiljerov plan iz 1992.
Sporazum Zulfikarpašića i Filipovića
Na početku da kažem par riječi o ovom poznatom dvojcu bh. politike. Bitno je istaći da su spomenuta dva čovjeka javne ličnosti bogatih biografija; namjera ove karakterizacije nije njihovo predstavljanje nego iznošenje onih podataka koji su bitni za temu kojom se ovdje bavimo.
Adil Zulfikarpašić bio je za većinu ljudi u Sarajevu 1990. zagonetna ličnost jugoslovenske emigracije, biznismen koji se vratio u zemlju poslije četrdesetogodišnjeg boravka u Švicarskoj. Dijete iz bogate begovske kuće od oca gradonačelnika Foče, član komunističke partije od 17. godine i partizan, iz Jugoslavije je otišao u prilično maglovitim okolnostima 1946. sa mjesta zamjenika ministra trgovine BiH. Baveći se trgovačkim i bankarskim poslom u Cirihu, zaradio je veliki novac, ali je paralelno bio zainteresovan za stanje u Jugoslaviji, posebno u BiH. Od 1960. do 1967. izdavao je časopis Bosanski pogledi a u istom gradu je također osnovao Bošnjački institut, mjesto na kojem je skupljena velika i vrijedna građa u vezi istorije BiH i Bošnjaka. Povezao se sa zapadnim liberalnim strankama i u jednom periodu obavljao funkciju potpredsjednika Svjetske liberale. Imao je stalne kontakte sa različitim grupama jugoslovenske emigracije. Valja istaći da je ovaj aspekt njegovog iskustva prvenstveno vezan za antijugoslovenske i antikomunističke emigrantske grupe od kojih su neke imale liberalni karakter. Ovo je možda najbitnija tačka njegove biografije vezano za našu svrhu: Zulfikarpašićeva jugoslovenska politička realnost, ono što je on vidio u vezi Jugoslavije prije povratka i naočale kroz koje je posmatrao jugoslovensku krizu bili su pod velikim uticajem stavova srpskih i hrvatskih nacionalista o zemlji, granicama i podjelama. To je bilo na potpuno drugom kraju u odnosu na većinu ljudi u BiH koji su odgajani u duhu bratstva i jedinstva i komunističkom pokušaju prevazilaženja pitanja nacije. Ono što se u Jugoslaviji nikako nije smjelo reći u emigraciji je govoreno javno, bez suzdržavanja i na potpuno drukčiji način. Zulfikarpašić je u svojim kontaktima i inicijativama u kojima je učestvovao morao izlaziti na kraj sa mnogim antibošnjačkim i antibosanskim stavovima i u tom okviru formirati svoje u vezi Bosne i bošnjaštva. S obzirom da je vrijeme s kraja osamdesetih u Jugoslaviji donijelo rast nacionalističkih stremljenja koji su bili pod snažnim uticajem emigrantskih udruženja, Zulfikarpašić je bio mnogo opremljeniji da odgovori novoj realnosti nego što su to bile bh. političke elite. (Ovdje isključujem jedan manji dio komunističkih elita Muslimana koji su također stvari gledali drukčije i dugo se borili za bolji položaj nacionalne grupe kojoj su pripadali. Tu se radilo o ljudima na istaknutim političkim pozicijama, profesorima i umjetnicima. Na ovom mjestu ne govorimo o kasnijim muslimanskim političkim prvacima na čelu sa Izetbegovićem iz prostog razloga što se ne zna da su oni u tom periodu, ili prije, razmišljali o naciji i problemima vezanim za naciju. Može se reći da je njihovo viđenje cijele problematike bilo pojednostavljeno – njihova glavna preokupacija bila je u vezi položaja vjernika muslimana u široj državnoj zajednici i njihovoj obespravljenosti. Oni su mnogo više bili muslimani nego Muslimani.) Zbog takvog emigrantskog iskustva, zbog učešća u NOB-u i vjerovatno cjelokupnog političkog iskustva vani gdje je mogao vidjeti kako međunacionalni problemi nisu rijetkost i kako postoje isprobane demokratske metode njihovog rješavanja, Zulfikarpašić je odmah nastupio kao neko ko traži dogovor među narodima, prvenstveno dogovor elita. Znao je da na našim prostorima žive specifični ljudi čije reakcije na podjelu zemlje mogu dovesti do velikog krvoprolića. Također je bio protiv dijeljenja po regijama u BiH. Dobro je detektovao teritoriju i resurse kao ključne tačke i da tu nema pričanja u prazno, prenemaganja niti negiranja takvih problema.
Muhamed Filipović, poznati profesor filozofije, čovjek koji se dugo vremena bavio muslimanskim pitanjem u BiH. Jedan od onih komunističkih intelektualaca koji je drukčije gledao na poziciju Muslimana i aktivno se trudio da se ona poboljša. Učestvovao je na više naučnih konferencija u Jugoslaviji na kojima se raspravljalo o statusu Muslimana i BiH. Nekoliko puta je javno, u komunističkim medijima, prokazan kao muslimanski nacionalist. Iako dobro integrisan u jugoslovensko društvo i socijalizovan u takvom okviru, po porijeklu i rođačkim vezama bio je dio muslimanske gradske subkulture, odlično ju je poznavao i učestvovao u njenom bitisanju. Radio je na pomoći da Izetbegovićeva grupa 1983. dobije pravično suđenje i organizovao potpisivanje peticija u vezi brisanja člana zakona o verbalnom deliktu zajednu sa drugim jugoslovenskim intelektualcima. Osnovao je Forum za zaštitu muslimana 1990., organizaciju koja je trebala reagovati na svako pojedinačno kršenje prava Muslimana.
Filipović je predvidio da će po padu komunizma nacionalne sile ostati najjače i praktično jedine. („zato što su samo one preživjele komunizam; liberalizam i druge ideologije su ugušene.“) Radio je na ideji da se pomogne Muslimanima da zadrže svoju zemlju.
Uvidjevši da bi Muslimani mogli ostati u veoma lošem položaju između Srba i Hrvata u pokušaju podjele Bosne i da će njihova odbrana u oružanom sukobu biti teška, zajedno sa Zulfikarpašićem odlučio je predložiti sporazum sa Srbima.
Dakle, Zulfikarpašić i Filipović su obojica neovisno jedan od drugoga zaključili kako su stvari jako loše i kako se ide ka sukobu. Nužno je bilo doseći sporazum i relaksirati tenzije. Njih dvojica su u Skupštini BiH imali samo tri poslanika te nisu imali mandat za pregovore sa Srbima. Otišli su Izetbegoviću, rekli mu da Muslimani nemaju nikakvih šansi u sendviču između Srba i Hrvata i da ih on lično treba ovlastiti za pregovore. Izetbegović je bio za, rekao da shvata u kakvoj opasnosti se Muslimani nalaze, ali je insistirao da njih dvojica moraju sami razgovarati sa srpskim predstavnicima zato što njemu oni više ne vjeruju. Poslije toga su Zulfikarpašić i Filipović otišli u Beograd na razgovor sa Miloševićem.
Sporazum je dosta brzo dostignut – dvije delegacije su počele od krajnjih zahtjeva, dakle od principa preko kojih ni jedna delegacija nikako nije mogla preći. Za Muslimane to je bio teritorijalni integritet BiH a za Srbe zajednička država Jugoslavija pa su se dogovorili da BiH ostane u Jugoslaviji kao nedjeljiva republika (nisu detaljno definisali položaj republika u Jugoslaviji). Usmeno je rečeno da bi Izetbegović trebao biti prvi predsjednik predsjedništva nove Jugoslavije i da vojnici Muslimani neće ići van BiH. Još par tačaka, veoma povoljnih za Muslimane, bilo je dodato.
Obje delegacije bile su zadovoljne ishodom, jedina nesuglasica bila je vezana za formulaciju Jugoslavije kao „saveza država“ ili „državnog saveza“. Na ovom mjestu bitno je primijetiti kako se u sporazumu Hrvati uopšte ne spominju. Zulfikarpašić je kasnije rekao kako je za Miloševića bilo prihvatljivo da bh. Hrvati odcijepe zapadnu Hercegovinu, ako budu tako htjeli, ali je on odlučno ustao protiv takve varijante i insistirao na teritorijalnom integritetu BiH.
Kada se Zulfikarpašić vratio iz Beograda i na TVSA objašnjavao šta su on i Filipović postigli, na televizijski broj iz centrale SDA došao je fax u kojem je stajalo kako SDA ne stoji iza takvog dogovora. („Gledao sam u Adila, bukvalno je pozelenio.“ – primijetio je tada Muhamed Čengić.) Očigledno je postojala grupa u SDA (Zulfikarpašić ih je nazivao radikalno – vjerska) koja je bila protiv dogovora. Ta grupa je u svom čvrstom ubjeđenju da se ne treba dogovarati sa Srbima u vezi statusa BiH u Jugoslaviji, bila podržana od strane drugih protivnika sporazuma koji su to radili iz svojih razloga (Stjepan Kljuić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, u prošlogodišnjem intervjuu govori kako su SDA-ovci Omer Behmen i Safet Isović najzaslužniji za odbijanje sporazuma. Hrvatski dužnosnici su taj sporazum pokušavali spriječiti na sve načine zbog opasnosti veoma nepovoljnog rata za Hrvate u slučaju da Muslimani ostanu neutralni ili da pređu na stranu Srba pa je Kljuić pozvao Behmena i Isovića i pokazao im planove srpske politike zauzimanja BiH koje su presrele hrvatske obavještajne službe. Kljuić ne kaže šta je tačno pokazao a slične papire su vidjeli i drugi muslimanski političari.) Filipović je pretpostavljao da je problem koji je ta grupa iz SDA imala s njim i Zulfikarpašićem bio u tome što je, bez obzira na Izetbegovićevu podršku, aktivnosti pregovaranja preuzela njihova mala MBO stranka sa samo tri poslanika u skupštini BiH i što su to uopšte radili njih dvojica, ljudi omraženi od strane članova spomenute grupe. Međutim, mora se dodati da se u okviru tog dijela SDA stvorio i ogroman otpor prema ostanku u Jugoslaviji. Jednom kada su osjetili da mogu ići dalje u nezavisnost nisu se nikako toga htjeli odreći. Mislili su da im je Jugoslavija smetnja, nezavisnost je bila imperativ i takvo viđenje situacije ih je potpuno obuzelo. (Oni su, kako reče Filipović, „intrinsički“ gledali samo u svoj doživljaj svijeta.) Nisu htjeli pristati na bilo kakve zahtjeve ili razloge srpskih predstavnika, zahtjeve i razloge koji su već na startu bili diskreditovani nepovjerenjem prema njihovim iznosiocima i u tom smislu o tim opcijama se nije smjelo ni raspravljati. Dio tog nepovjerenja bio je izazvan akcijama srpskog vođsta a dio životnim iskustvima tih ljudi. („Oni nikada u životu nisu imali Srbina za prijatelja“ – Muhamed Čengić). Treba istaći da se tu radilo o veoma tvrdoglavim i stamenim ljudima koji su bili spremni za mnogo više od potencijala sukoba da dostignu ideale nezavisnosti.
U takvom ubjeđenju da Bosna može sama i da sami trebaju forsirati svoje ideje, ovi ljudi su bili podržani od strane velikog dijela elite Muslimana ljevičara (i pokojeg nemuslimana). Oni su opet unijeli drukčiju vrstu argumentacije: BiH treba biti građanska država što podrazumijeva nezavisnu državu bez bilo kakvih teritorijalnih autonomija (čitaj torova) koje predstavljaju veoma opasno rješenje, ono koje vodi u podjelu svete nam domovine. Ljevičari intelektualci, isključujući jedan manji dio njih koji su drukčije osjećali situaciju, kao što je bio Filipović, preuzeli su jugoslovenski građansko-komunistički narativ u kojem nije bilo mjesta za nacije (ili je bilo mjesta ali su bile prezrene) i preko noći ga jednostavno aplicirali na BiH. Tu se u principu radilo o procesu veoma sličnom onom koji se desio srpskim intelektualcima u Jugoslaviji – činjenica je da su Srbi bili najveći narod u Jugoslaviji isto kao što je činjenica da su Muslimani bili najveći narod u BiH. (Ovo nije ništa neobično – nema mjesta na planeti gdje elite dominantne nacije u multinacionalnoj zajednici ne zagovaraju građansku državu. Ovdje dodatno imamo komunistički doprinos.). Ne sporim da je tu bilo i izvornog bosanstva i da su ti ljudi imali drukčiji osjećaj i odnos prema BiH u odnosu na Jugoslaviju ali osnovna podloga, kostur tog shvatanja, bio je jugoslovenski. Ako neko ima prigovor na ovo i insistira na autentičnosti bh. ljevičarskih elita, postavljam sljedeće pitanje: Gdje su ti ljudi politički i grupno socijalizovani i stvoreni? U Tvrtkovoj Bosni ili u Titovoj Jugoslaviji?
Koliko su mlađe lijeve elite bile protiv dogovora govori prošlogodišnji tekst Jasmina Durakovića o časopisu Bosanski pogledi, novini koju je pokrenuo Zulfikarpašić 1990. neposredno poslije prvih demokratskih izbora po uzoru na časopis istog imena koji je izdavao 60-tih godina u Cirihu. Ukratko, Duraković govori o tome kako su u Bosanskim pogledima svi članovi redakcije bili protiv Zulfikarpašićevog i Filipovićevog sporazuma i za nezavisnost BiH. Kada im je Zulfikarpašić rekao da je i on za nezavisnost ali da će, ako se to bude radilo bez pristanka Srba, zbog toga ovdje nastati pakao, niko to nije htio shvatiti ozbiljno ili su ostajali uz takav stav bez obzira na mogućnost rata. (Zulfikarpašić na zanimljiv način iznosi svoj stav po ovom pitanju u knjizi Bošnjak: Znao sam da ne smijemo dozvoliti da padne krv jer je onda sve gotovo. Ima zemalja gdje ljudi padaju u nesvjest kada vide krv, na Balkanu padaju u delirijum.) Duraković, koji je tada bio urednik Bosanskih pogleda, ipak je dopustio štampanje snažno anti-sporazumski orijentisanog teksta autora Senada Avdića što je dovelo do sutrašnjeg zatvaranja novina od strane vlasnika. (Jesam demokrata ali nisam toliki da u mojim novinama govorite protiv mog sporazuma – rekao je tom prilikom Zulfikarpašić.)
Ovakvim poklapanjem osnovnih ideja o BiH i njenoj nezavisnosti lijevih i desnih elita Muslimana ostvaren je idejni i, doduše, neformalni savez tih grupa, savez koji je ispunjavao planove desnih za, najblaže rečeno, dominacijom u BiH, i planove lijevih za zajednicu jednakih građana Bosanaca i Hercegovaca ali takvu u kojoj neće biti mjesta za drukčije definisanje srpstva i hrvatstva mimo onoga što su oni zamislili kao ispravno. Svakako to nije uključivalo bilo kakve teritorijalne definicije tih grupa.
Uz elite treba govoriti i o ponašanju i stavovima muslimanskih masa: kada se čulo da je u Beogradu dostignut sporazum, pored spomenute neformalne lijevo-desne koalicije elita koja je bila protiv, odjednom se čuo i teški romor sarajevske čaršije. To se desilo tako brzo i spontano da uopšte ne ostavlja prostora za sumnju da je bilo režirano. Naprotiv, bilo je izvorno i beskompromisno. Šta su bili osnovni postulati i zahtjevi takve reakcije? Najbolje se može predstaviti riječima samih nezadovoljnika: „nećemo biti građani drugog reda“; „nećemo da nam bradati rezervisti i četnici iz Srbije kroje kapu i odlučuju šta će biti s nama“; „poklopiće nas a mi hoćemo da sami odlučujemo o svojoj sudbini“. Ovakvi stavovi su, bez ikakve dileme, predstavljali uvjerenja masa.
Na ovom mjestu nije zgoreg spomenuti jednu anegdotu na koju me nedavno podsjetio jedan prijatelj iz škole a koja prilično dobro ocrtava atmosferu koja je tada vladala: dakle, taj moj prijatelj je krajem 1991. otvorio vrata svoje učionice i ušetao u bučnu svađu i vrištanje. Učenici četvrtog razreda najelitnije sarajevske gimnazije podijelili su se na nacionalne grupe i vrištali jedni na druge: oni iz muslimanskih familija bili su za nezavisnost BiH a oni iz srpskih za ostanak u Jugoslaviji. Ovo je zanimljivo kao ilustracija tadašnje teške polarizovanosti u svim slojevima društva i ozbiljnosti svađe. Nikako se nije mogla osporiti privrženost Srba ostanku u Jugoslaviji kao ni želja Muslimana za nezavisnošću. Bitno je primijetiti da ovdje govorimo o djeci ljudi koji su u većini slučajeva pripadali profesionalnom i rukovodećem kadru u Sarajevu. Mogu samo zamisliti šta se dešavalo u drugim školama ili onima van Sarajeva.
Imajući kompletnu sliku pred sobom, atmosferu i pritiske, uopšte nije čudno što je Izetbegović na kraju odlučio da odbije sporazum sa Srbima. Iako su Zulfikarpašić i Filipović (i svi srpski kritičari) u više navrata govorili o tome kako ih je Alija prevario tako što ih je namjerno gurnuo u pregovore da bi ih diskreditovao pa se kasnije povukao, to vjerovatno nije tako. Vjerujem da je Izetbegović zaista htio sporazum kojim bi se umanjila mogućnost rata i amortizovala goruća nacionalna problematika u BiH. Ipak, on je na svojoj koži osjetio protivljenje sporazumu svih klasa u Muslimana – lijevih i desnih intelektualaca, Muslimana i Bosanaca, i masa. Nije teško zamisliti kako u tim danima predsjedniku Izetbegoviću uz lupanje vratima u kabinet ulaze desetine ljutitih muslimanskih uglednika koji su bili apsolutno protiv sporazuma. Sigurno je da su neki spominjali izdaju. Da je prihvatio sporazum, Izetbegović ne bi više imao baznu podršku, ne bi bio to što jeste i vjerovatno ne bi ostao čelni u Muslimana. Ko zna šta bi se još desilo.
Dogovor Čengić – Karadžić
Javni pokušaj dogovora Muhameda Čengića i Radovana Karadžića iz februara 1992. na bini Skupštine BiH i pred TV kamerama, počeo je iz istog razloga kao i Zulfikarpašićev i Filipovićev: Čengić je, poslije mnogih veoma teških razgovora sa srpskom delegacijom, mislio da bi bilo pametno, imajući u vidu uzavrelu situaciju u zemlji i potencijal ozbiljnog sukoba, predložiti regionalizaciju BiH koja bi uzela u obzir ekonomske, kulturne, nacionalne i druge razloge. Kao neko ko je, kao poslovan čovjek, cijeli život sklapao ugovore i sporazume, shvatio je i, što je možda važnije, osjetio da je dosegnuta kritična tačka, ona koju srpsko vođstvo neće preći i da je davanje koncesije u vidu podjele na regije u kojima bi u nekima od njih Srbi bili većina bila nužnost. Takav stav Muhameda Čengića bio je i pod uticajem tradicionalnih razmišljanja čovjeka koji dolazi iz Podrinja, mjesta stradanja Muslimana u II svjetskom ratu, punog ružnih stereotipa Muslimana o Srbima i Srba o Muslimanima. Samo što su u slučaju Čengića, ti stavovi bile kombinovani s tradicionalnim metodama prevazilaženja međunacionalnih trvenja kao i pričama najbližih srodnika o pomoći jednih drugima i ljudskosti u teškim vremenima. Takva kombinacija modernog biznis razmišljanja jugoslovenskog i sarajevskog mainstreamaša i dobrih balkanskih tradicija dovela je do zanimljivih Čengićevih stavova vezano za pokušaje dogovaranja: ( „Ja znam da su četnici sposobni napraviti užasne stvari, vidjeli smo u prošlom ratu. Baš to pokušavam preduhitriti i baš zato se dogovor mora postići.“ ) Naravno, ostali uslovi iz takve predložene regionalizacije vezani za privredne, kulturne i druge razloge ostavljali su otvorenim razne mogućnosti u tim okvirima, takve koje su mogle povećati ili smanjiti površine potencijalnih regija/kantona i njihove ingerencije ali osnovna logika podjele na nacionalne kantone nije bila sporna. (Ovdje treba imati na umu da se ništa od zločina i zle krvi nije još bilo desilo i da bi dogovorene relacije centralne vlasti i autonomnih oblasti vjerovatno bile bliže i funkcionalnije nego ove današnje.) Druga je sada stvar što se tokom pregovora o konkretnoj podjeli moglo ponovo doći do tačke sukoba, ali to je bila konsekvenca neostajanja u Jugoslaviji; Čengić je smatrao da se ništa drukčije nije moglo dogovoriti imajući u vidu cijelu atmosferu. Konačni rezultat proizišao iz Dejtona snažno podržava takav stav.
Tokom spomenute burne sjednice Skupštine BiH Muhamed Čengić se okrenuo prema Izetbegoviću koji je sjedio pored njega u prvom redu, tik ispred bine, i rekao mu da bi bilo pametno predložiti regionalizaciju BiH. Izetbegović mu je odgovorio da izađe i to predloži, ali da on misli kako mu taj prijedlog srpski predstavnici neće podržati. Kada je Čengić izašao i stojeći pored Karadžića rekao da je regionalizacija dobro rješenje, nastao je haos – muslimanski poslanici toliko su vikali da se morala pozvati pauza. Ispred skupštinske sale Čengića su razbješnjeli poslanici SDA napali kako je izdao BiH i da on nije pozvan da predlaže ovakve stvari. Čengić ih je uputio na Aliju, rekavši kako ga je on podržao da iznese taj prijedlog. Cijela grupa je otišla do Izetbegovića i svoje frustracije prenijela na njega. Nije mi poznato kako je tekla ta rasprava.
Kako god, poslije pauze, Izetbegović je izašao na binu i rekao da se nastavlja sa aktivnostima za pripremu referenduma o nezavisnosti, od dogovora o regionalizaciji nema ništa. Kada su to čuli, srpski predstavnici su napustili Skupštinu a referendum je izglasan bez njih.
I ovaj primjer pokušaja dogovaranja sličan je onom prethodnom – Izetbegović je reagovao na žučnu reakciju ostalih muslimanskih predstavnika, u ovom slučaju dominantno desnih. Mala je šansa da je htio samo diskreditovati Muhameda Čengića – želio je u najgorem slučaju vidjeti kako će to proći bez sopstvenog direktnog eksponiranja. Na ovom mjestu treba dodati da dogovor o regionalizaciji nije bio potpuno u koliziji sa idejama barem dijela SDA vođstva – u tom periodu odvojeni kantoni za Muslimane nekim su ljudima u SDA intimno odgovarali jer oni svakako nisu htjeli preveliko miješanje sa drugima nego komad zemlje gdje će njihov uticaj, kulturni ili bilo koji drugi, biti dominantan. Problem je bio u definisanju veličine te teritorije koju su htjeli za sebe: nekoliko kantona ili cijela BiH. Ne zna se šta je Izetbegović mislio o takvim idejama. Ipak, ono što je bila razlika između Izetbegovića i drugih njemu bliskih muslimanskih prvaka koji su imali takve tendencije je u tome što je on bio realan u smislu onoga što može dobiti za svoju nacionalnu grupu, nije u tom smislu bio isključiv, a zajedničko življenje mu je bilo prihvatljivo. Također, dobro je vidio opasnosti koje prijete na putu ostvarenja takvih krajeva.
Kutiljerov plan
Treći sporazum o kojem želim govoriti je tzv. Kutiljerov plan. Ista stvar se desila vezano za dinamiku prihvatanja i neprihvatanja sporazuma, s tim što je Izetbegović u ovom slučaju zaista potpisao sporazum o kantonizaciji BiH pa kasnije povukao potpis. Ponovo je reagovao na otpor ali ovaj put tek kada se vratio sa zaključenih pregovora jer je naišao na veliko protivljenje cjelokupne muslimanske (veliko i malo m) javnosti.
Mislim da je već jasno kako u toj činjenici sveobuhvatnog muslimanskog otpora i žučnih reakcija različitih grupa treba tražiti razloge poznatog čestog mijenjanja stavova Izetbegovića a ne u nekoj karakternoj mani. (Čak je i Kutiljero pao u takvo pogrešno razmišljanje. Tvrdio je da je pročitao Izetbegovića već na prvom zajedničkom ručku – „njemu se ne može vjerovati, jedno govori na sastancima a drugo javno.“)
Ovdje treba spomenuti podršku koju je Izetbegović za nezavisnu BiH dobio od američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Cimermana poslije njegovog povratka sa pregovora u Lisabonu. Dakle, pored protivljenja sporazumu lokalnih muslimanskih elita i masa, poslije Izetbegovićevog povratka u igru su ušli i Amerikanci. Izetbegović je dugo razgovarao sa Cimermanom i poslije tog razgovora povukao je potpis na Kutiljerov plan. Mora se priznati da Izetbegoviću u ovoj situaciji nije bilo lako i pitanje je šta bi bilo koji drugi čelni političar uradio imajući u vidu sve grupe koje su podupirale nezavisnost i referendum. (Rijedak disonatni ton došao je od realističnog i street smart Muhameda Čengića koji je tada pitao Izetbegovića: Imaš li ti garancije Amerikanaca da će nas braniti ako Milošević napadne? Izetbegović mu je odgovorio da nema.)
Na ovom mjestu treba primijetiti da Cimerman nije bio samo predstavnik najveće svjetske sile nego i neko sa prosperitetnog i kulturnog Zapada, taj uspješni i civilizovani čovjek koji zna kako se stvari tamo rade, šta se može a šta ne može, te je to imalo velikog uticaja na Izetbegovića i druge muslimanske političare. Mi smo bili zemlja tek izašla iz komunizma sa željom da uđe u krug zapadne civilizacije kojoj smo bespogovorno vjerovali te su nam stavovi Zapadnjaka imali veliku težinu.
Bitno je u ovom smislu primijetiti još jednu tendenciju vezano za dinamiku relacije lijevih i desnih muslimanskih elita; sličnu ulogu Cimermanovoj imali su i još uvijek imaju lijevi sarajevski intelektualci i dojučerašnji lideri lijevih partija, posebno oni koji su vezani za prominentne NGO-ove. Kada se govori o uređenju BiH oni su uvijek čvrsto stajali na poziciji kako treba rješavati stvari pravim civilizovanim metodama (čitaj nenacionalni razlozi i građanska BiH) što odgovara i poklapa se sa ultimativnim željama desnih bošnjačkih struja. Kao što smo ranije zaključili, i ovdje možemo primijetiti kako ovim grupama razlozi nisu isti ali je konačni stav identičan. Na ovaj način lijevi učvršćuju tvrdoglave konzervativce u njihovim centralističkim željama i težnji da prošire svoj kanton na cijelu BiH. Ako su desničari ranije imali dilema da li je to moguće i ako su se mogli poistovijetiti sa liderima srpskih ili hrvatskih nacionalnih partija pa im dati pravo za njihove nacionalne želje, poslije konačne potvrde civilizovanih i učenih „antinacionalista“, naših Zapadnjaka, više ih nemaju.
Svi spomenuti sporazumi i dogovori imali su dvije ključne kritike od strane muslimanskih elita: prva je da bez obzira šta da su muslimanski političari dogovorili, Srbi bi ih prevarili pošto su svakako planirali osvajanje BiH, a druga, po mom mišljenju bitnija kritika, je da se prihvatanjem logike podjele i uopšte pregovora sa Karadžićem i njegovom svitom njih legitimira kao pregovarače u ime bh. Srba te se tako pristaje na podjelu zemlje – čini se najveći grijeh prema majci Bosni.
Prva primjedba („prevarili bi vas svakako, imali su plan“) problematična je iz sljedećih razloga: najprije, to je post festum zaključak. Upravo zato što se rat desio na ovako okrutan i ružan način, ljudi zaključuju da je to krucijalni dokaz kako se morao desiti. Pobrkan je razlog i posljedica. Da su spomenuti ljudi uspjeli napraviti funkcionalan sporazum ne bi bilo ni ovakvog iskustva Muslimana pa bi i percepcija sporazuma bila drukčija. Drugo, pogledajte samo ko su bili zagovarači sporazuma a ko kritičari. S jedne strane Zulfikarpašić, Filipović, Čengić i, uvjetno rečeno, Izetbegović; s druge strane bili su razni behmeni, lijevi i desni novinari, kruti profesori i narod. Kao što možemo vidjeti, obje grupe su ozbiljno heterogene: lijevi, desni, liberali. Ali reći ću vam gdje leži razlika: u prvoj grupi su bili ljudi navikli da prave ozbiljne dogovore i da se pri tome izlažu rizicima. Ovi ljudi su bili mangupi iz Kingovog citata s početka teksta, ljudi koji su odlično razumijevali tuđe perspektive i tačke ispod kojih se ne ide. Potpuno religijska i komunističko-moralistička kritika ovih ljudi kao neprincipijelnih i izdajnika je pogrešna iz perspektive posla koji su pokušavali da urade. Ni narod niti spomenute elite nikada se ovakvim poslom nisu bavili i njihova kritika je bespredmetna i nekompetentna. Upravo su takvi ljudi bili pogrešni u datom istorijskom momentu, a spomenuti mangupi pravi za dogovor i spašavanje onoga što se spasiti moglo. Rijetko ko je ove ljude u njihovom ranijem životu uspio prevariti pa ne bi ni Milošević ili Karadžić. I šta „prevariti“ u ovakvim poslovima uopšte znači? Prvom prilikom kada se dogovor ne ispoštuje on se prekida i pokuša se nešto drugo s njim učiniti.
Drugi dio ovog dijela kritike odnosi se na postojanje fiksnog plana uništenja i osvajanja BiH. Ponovo ulazimo u religijski i moralistički diskurs (partizanski filmovi su sigurno imali uticaja) u kojem su neprijatelji krvoloci po rođenju, oni koji nemaju razuma niti ljudskih osobina pa se ne mogu ni predomisliti niti se može s njima razgovarati. Jednostavna ideološka ideja da ONI žele sve zauzeti i pobiti bila je izvrnuta kako tada tako i danas. Naravno da je dio toga tačan – to dokazuju užasni zločini nad Bošnjacima – ali i konačni dogovor jednako potvrđuje da su resursi, vlast i zemlja ono što su ti ljudi željeli.
Druga primjedba je ona koja se odnosi na pristajanje na logiku podjele i uzdizanje predstavnika SDS-a kao legitimnih srpskih predstavnika: ovo je priča o izvornom grijehu. Po poznatoj logici, jednom kada je čovjek to učinio pao je iz raja. Isto tako, i ovi naši političari jednom kada su pristali na podjele bilo je gotovo. Sve što se čini, čini se da bi se vratilo nazad u izvorno stanje (a povratka, znamo, nema). Alternativno, ako se trenutno ne možemo vratiti a ono možemo ponovo ne učiniti istu grešku. Sve se može prihvatiti osim jednostavne realnosti da bh. Srbi i Hrvati autentično žele autonomiju i da se s tim problemom mora uhvatiti u koštac. U tom kodu treba čitati i pad Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. Najbitniji argument bio je da se potpisivanjem ustavnih promjena pristaje na logiku podjele (koja kao ne postoji). Zanimljivo je da su isti oni ljudi koji su bili najgrlatiji protivnici predratnih sporazuma najviše uticali na neprihvatanje Aprilskog paketa.
(Po ovom pitanju situaciju komplikuje svojevremena Karadžićeva tvrdnja da je Krajišnik, kao glavni pregovarač u ime bosanskih Srba u Lisabonu, prihvatanjem Kutiljerovog plana i privoljavanjem Izetbegovića da ga također prihvati uspio uvući i Evropu i Bošnjake u logiku podjele i prihvatanja delegacije bosanskih Srba kao partnera u pregovorima te da poslije toga više nije bilo povratka. Ovo se uzima kao ultimativni dokaz da su u pravu oni koji su bili protiv pregovora sa bh. Srbima. A nije li moguće da je sam Karadžić imao problema sa svojima u vezi sa ostankom u BiH i teritorijom koju su u Lisabonu isposlovali a koja je bila za trećinu manja od onoga što su željeli pa je izmišljao svoje i Krajišnikove uspjehe?)
Na kraju, poslije 3 i po godine rata potpisan je Dejton, sporazum koji je gotovo isti kao svi prethodni po pitanju kantonizacije BiH. Pričalo se, a i danas se priča o Holbrukovom zavrtanju ruku svim prisutnim liderima u Dejtonu. Bošnjaci posebno ističu zavrtanje ruku njihovim predstavnicima. Ali, to su politička pretjerivanja i skidanje sopstvene odgovornosti. Ne kažem da su neistinita, naprotiv, ali te sile nisu bile najbitnije. Najbitnije je bilo utišati unutarnacionalnu opoziciju sporazumima. A to je, pod uticajem ratnih stradanja i patnje, nekako došlo samo od sebe. Pa znamo onu: potpiši Alija makar bila avlija.
Po tvrdnji veoma upućenog čovjeka, Izetbegović po povratku iz Dejtona cijelu sedmicu nije izašao iz kuće nego je samo šutio i klanjao. Iako je ovo možda karikatura i politički motivisano sjećanje, ono ipak govori o nelagodi Izetbegovića po povratku u Sarajevo i o sopstvenom propitivanju da li je učinio pravu stvar. Naravno, nije znao kakvu će tačno reakciju među Bošnjacima izazvati ovakav sporazum. Valjalo je prihvatiti ono što je potpisano i izaći ljudima na oči. Ne znam da li je mislio hoće li biti kakvih protesta ili žešćih napada na njega.
Zanimljivo je da se generalno prihvata kao činjenica da je Dejton zaustavio rat koji je buktao, a ne prihvata se da su predratni sporazumi, eventualno povoljniji za Bošnjake, mogli zaustaviti početak rata – rata koji možda nije morao da se desi upravo zbog dogovora, ili nije morao da se desi u takvom kapacitetu.
Ipak, desilo se ono što se moralo desiti i sada imamo ovo što imamo. Rat je, „kao najveći kulturni događaj“ (Ugo Vlaisavljević), donio jednu potpuno drukčiju realnost za Bošnjake od onoga što su imali ranije. Da ponovo spomenemo našeg antijunaka Behmena: naravno, nije Behmen u vremenu prije rata bio jedini isključivi čovjek s teretom prošlosti (znamo da se u njegovom slučaju radilo o teškom stradanju pod komunistima). Dakle, postojali su i drugi ljudi isklesani teškim životnim iskustvima i spremni da se bore protiv „neprijatelja“. Naravno, takvi ljudi su se nalazili na svim tačkama ideološkog spektra uključujući i one na visokim mjestima u komunističkom režimu. Oni su prije rata iz petnih žila upozoravali na opasnosti koje prijete od četnika a ratna događanja su ih utvrdila u njihovim ubjeđenjima. (Pri tom su mainstreamaši iz prošlog režima prenijeli ideju neprijatelja iz jugoslovenske mitologije i traume grupnog stradanja iz II svjetskog rata, a muslimani dodali strahote stradanja pod komunizmom i prikladne elemente vjerske mitologije.) E u tom segmentu se desila jedna zanimljiva konvergencija: naši behmeni, lijevi i desni, su htjeli dokazati da su u pravu a karadžići su htjeli zavaditi narode da bi onemogućili zajednički život i ostvarili podjelu. Na kraju su uspjeli i jedni i drugi. Kada se ovo kaže, daleko od toga da im je odgovornost za posljedice ista, naprotiv, strašna je razlika između njih po tom pitanju. (Karadžić je puno toga morao uraditi vezano za dobijanje podrške među Srbima za odvojenu državu srpskog naroda. Nije htio samo istjerati Muslimane iz Zvornika i Prijedora nego je isto tako morao nekako istjerati Srbe iz Sarajeva. U tom smislu poučan je razgovor Muhameda Čengića i Karadžića s početka 1992.: M.Č: „Neće ljudi da se dijele Radovane, šta je tebi? Zajedno žive oduvijek kao prijatelji i komšije, na kraju, ima mnogo miješanih brakova.“ R.K.: „Hoće, hoće, vidjećeš da hoće.“) Danas, zbog užasnog ratnog iskustva i njegove zvanične interpretacije, ogroman broj Bošnjaka liči na spomenute behmene.
Da na kraju kažemo i par riječi o srpskoj kritici izetbegovića. Poznato je da je on među Srbima prokazan kao islamista i fundamentalista, glavni zlikovac i protivnik svekolikog srpstva. Mislim da je ovaj tekst drukčije postavio Izetbegovićevu djelatnost i poziciju. Najlakše je i najoportunije jednostavno i beskompromisno etiketirari suparničkog lidera. To rade mnogi srpski intelektualci. Pametniji je svojevremeni stav Biljane Plavšić koja je govorila kako je postojala grupa Mladih Muslimana koja je imala uticaj na Izetbegovića i da su to bili članovi nekih starih begovskih familija. Naravno i ovo je u cjelini problematično, jer niti su svi ti ljudi bili članovi grupe Mladi Muslimani, niti su svi imali isti stav, niti se u većini slučajeva radilo o starim begovskim familijama. Baš naprotiv, kao što smo prethodno vidjeli, upravo su potomci najbitnijih bh. begovskih familija pokušavali napraviti sporazum. U ovo uključujem i samog Izetbegovića. A, kao što smo zaključili u tekstu, uticaj lijevih „begovskih“ predstavnika i masa bio je jednako bitan. I u njihovom slučaju težnja je bila da se sporazum ne postigne. Inače, kritika koja na ovakav način govori o fundamentalistima, tajnim muslimanskim grupama i begovima je standardno komunistička.
wpDiscuz
