Published On: Sri, srp. 20th, 2016

Sarajevski Srbi, kodeksi i sloboda govora

Ovih dana društvene mreže gore od komentara na račun Vuka Bačanovića i Nenada Veličkovića. Uglavnom ne dijelim mišljenje ove dvojice intelektualca. Nisam sigurna ni da treba da dijelim njihovo mišljenje da bih naglas rekla koliko je sramote ovih dana nad Sarajevom kada su njih dvojica u pitanju. Sramota je sve ono što se govori i piše o njima. Sramota je i tišina intelektualne zajednice, ali ništa manje i vatrenih boraca protiv nacionalizma, jer bi preko njih dvojice mogli pokazati svoju istinsku opredijeljenost za antinacionalizam.

Sanja Vlaisavljević l poskok.info

O kome je ovdje zapravo riječ? Jedan je profesor, a drugi novinar. Jedan predaje srpsku književnost u Sarajevu, a drugi je konačno „pokazao svoje pravo lice“ vrijeđajući Sarajlije. Ne sve dakako, nego samo „govnare“. Prvi je izjavio da je patriotizam za hulje i malo previše počeo da se bavi izučavanjem literature koja se uči u školama. Sve bi bilo dobro i za njih dvojicu se u ovom kontekstu ne bi čulo da je, recimo, Veličković izjavio da je takozvani srpski patriotizam za hulje, a Bačanović da su Banjalučani „govnari“, jer im je instalacija ispred Boske izraz huškačkog govora protiv većeg dijela BiH.

Eh tada bi njih dvojica bili ugledni sarajevski intelektualci, naši dobri Srbi, koji su prepoznali gdje se nalazi zlo koje nagriza BiH. Ali, nisu to uradili, nego su se odvažili usred Sarajeva kritički promišljati.

Vuk, koji je nedavno dobio posao na FTV, je, kažu, odmah i ostao bez posla, jer je takvim govorom na svom FB profilu narušio „etički kodeks“ kuće u kojoj tek što je bio zaposlen. Ne pamtim kada me nešto tako nasmijalo kao činjenica da netko na FTV treba odgovarati zbog etičkog kodeksa. Zbog kršenja tog kodeksa i to na daleko drastičniji način i ne preko FB profila, nego direktno preko informativnih i drugih emisija, baš na tom servisu, neki novinari su vrtoglavo napredovali.

A o Nenadu Veličkoviću su pravljeni i TV prilozi u kojima se propitivalo imaju li profesori pravo da se bave vannastavnim radom! I ovo me nasmijalo, jer svjedočimo bogatom vannastavnom djelovanju nekih profesora sa istog fakulteta na kojem Veličković radi, a koji preko svojih udruga, portala i blogova ne samo bljuju opaki govor mržnje nego svojim prijetnjama čak ugrožavaju živote nekih Sarajlija i drugih koji nisu njihovi istomišljenici. Ima tog vannastavnog djelovanja još mnogo, od političkog do svakog drugog, ali to ne bode oči naše javnosti, jer većina upravo tako i razmišlja. Koja većina? Ona koja određuje mjerila vrijednosti u glavnom gradu. Ostali, odvaže li se usprotiviti, završe kao Veličković i Bačanović.

No, da se zadržimo kod ova dva razloga zbog kojih su Bačanović i Veličković diskreditirani i zbog kojih su njihovi i životi njihovih obitelji ugroženi. Prvi je kritičko promišljanje patriotizma javno izneseno, a drugi je privatno iznošenje mišljenja o jednoj „umjetničkoj instalaciji“ usred Sarajeva. Da li je odgovor na njihove stavove poziv na linč ili argument protiv njihovih stavova? Utemeljen, potkrijepljen? Nema sumnje, na sceni su uobičajene reakcije: govor mržnje i huškački govor. Kojim se poručuje što? Da mjesta za one koji misle drukčije nego kreatori tekuće sarajevske ideologije nema i ne može biti. A pritom još kakva koincidencija! Ova dvojica su Drugi, istinski Drugi: Srbi! Sjetih se priče o „petokolonašima“, koja je u ratno doba mnoge tresla kao groznica, ali ni dan-danas nije izgubila svoju čar.

Vuk je do jučer bio simbol sarajevske multikulture, a danas je nepoželjna osoba. Veličković je bio naš dobri Srbin, simbol multietničnosti na Filozofskom fakultetu, a danas se u tipičnom ideološkom „lovu na vještice“ propituje njegov rad i u učionici i izvan nje. I dobro, što ćemo kada se riješimo Veličkovića i Bačanovića? Hoćemo li i dalje pričati o multikulturnom duhu ili ćemo konačno pogledati istini u oči i reći da Sarajevu više ne trebaju veličkovići, bačanovići i njima slični? Nema potrebe više svijetu slati lažnu sliku o slobodi duha, mišljenja i govora. Danas se sve glasnije čuju oni glasovi koji nastoje uliti strah neistomišljenicima ili, što je isto, onima koji su u manjini. Odavno se takvi nastoje istjerati iz Grada. Biti drugačiji je teret koji postaje nepodnošljiv, a jedino što je gore od toga jeste činjenica da uistinu i nema više bačanovića i veličkovića. Onih odvažnih koji imaju snage reći: Ne slažem se!