Prije nego što je sud u postupku, slijede optuženi: Alija Izetbegović (odvjetnik u penziji), Omer Behmen (građevinski inženjer), Salih Behmen (učitelj), Rušid Prguda (ekonom u penziji), Mustafa Spahić (imam u Vogošći), Melik Salihbegović (književnik), Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inženjer metalurgije, stručnjak UN -a ), Hussein Živalj (inženjer strojarstva), Edhem Bičakčić (inženjer elektrotehnike) i njegova sestra Dula (referent), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (odvjetnik).
Optuženi Rušid Prguda, inače teški srčani bolesnik, preminuo je tijekom istrage. Suđenjem je predsjedala predsjednica Raspravnog vijeća sutkinja Rizah Hadžić , a tužiteljstvo je zastupala javna tužiteljica Edina Residović .
Optužnica je podignuta na temelju članaka 114. i 133. Kaznenog zakona SFRJ.
Optuženi su za “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i za “verbalno djelo”.
Tužiteljstvo je tvrdilo da su optuženici dobro organizirana grupa koja je namjeravala srušiti postojeći poredak i uspostaviti islamsku državu na području Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru s određenim centrima u inozemstvu.
Osnov za montiranje procesa nađena je u knjizi “Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića; putovanje nekoliko uhićenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u Iran u siječnju 1983. (tada službeno prijateljska i nesvrstana država SFRJ); rasprave u mesdžidu Tabački; razgovor s prijateljima, kolegama, susjedima …
Knjiga “Islamska deklaracija” nije se odnosila na SFRJ, ali je napisana političkim jezikom i to je bilo dovoljno da se optuži Alija Izetbegović za pisanje, a ostale za čitanje s obrazloženjem da žele uništiti ustavni poredak SFRJ i napraviti islamsku, etnički čistu ”državu na području BiH.
Komunističko vodstvo u BiH, predvođeno Hamdijom Pozdercem , Brankom Mikulićem i Milankom Renovićem , htjelo se dokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ pa, kao takvi, morali su izmisliti najviše neprijatelja.
U Hercegovini su uhićeni fratri pod optužbom da su izmišljali ukazanja Gospe u Međugorju.
Na Sokocu je uhićen pravoslavni svećenik pod optužbom da je pjevao nacionalističke pjesme. Ali trebao im je veliki proces protiv muslimana (Bošnjaka).
Komunisti su trebali proglasiti muslimane (Bošnjake) nacionalistima i tako razviti mržnju prema muslimanima (Bošnjacima).
Prije svega, trebali su biti pogođeni Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković .
Nažalost, Pozderac je samo djelomično shvatio namjere Beograda. Kako bi se zaštitio, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već “potvrđenim neprijateljima sistema”, u “Mladim muslimanima”.
Time olakšava sebi i svim sudionicima montiranog procesa jer se radi o osobama koje su već 1946. i 1949. osuđene na političkoj osnovi.
Budući da nisu imali valjane argumente za optužbe koje su namjeravali prikazati za ovaj proces, instalateri procesa su morali iznuditi dokaze od optuženih, a prije svega od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima pokazati javnosti da su optuženi veliki državni neprijatelji , da podrivaju sustav, socijalističko samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo.
Svjedoci su prošli kroz velika mučenja, veća od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujuće.
Među svjedocima su bili Enes Karić , Rešid Gafizović , Midhat Čelebić , Halil Mehtić , Nermina Jašarević , Sead Seljubac , kolege, rodbina i prijatelji optuženih.
Novinski članci bili su presuda prije presude: “Podrivanje društvenog poretka” ( Oslobođenje), “Cilj Islamske Republike” (Politika izražava), “Protiv Allahovih neprijatelja” (Politika ), “Društvo malo, ali otrovano” ( Svijet), “Protiv Ustava u ime Kur’ana” (početak), “Deklaracija o mraku i mržnji” (Oslobođenje), “Duhovi prošlosti u terorističkom ogrtaču” (Oslobođenje), “Bog u službi” bratoubojstva ” (Svijet) itd.
Istakli su se sljedeći novinari: Nagorka Idrizović , Slobodan Princip , Fuad Muhić , Zlatko Dizdarević , Hamza Bakšić ,Bahrudin Bijedić, koji je napisao da su optuženi: ” Recidivizam ideologije Trećeg Reicha” . A nakon presude naslovnica Oslobođenja imala je veliki naslov : “Državni neprijatelji 90 godina zatvora”.
Svi optuženici proglašeni su krivima i osuđeni na ukupno 89,5 godina zatvora.
Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na najviše 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godina, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen , Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, a Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.
Svi optuženici čije su kazne još bile na snazi oslobođeni su i amnestirani 1988. godine, kada su svi politički zatvorenici u Jugoslaviji oslobođeni i suđeno im je za verbalne prekršaje.
Ni danas je nemoguće doći do arhive dokumenata s ovog suđenja jer sadrže imena doušnika i suradnika jugoslavenske službe državne sigurnosti na temelju čijih je izjava formirana optužnica protiv Izetbegovića i drugih.