Published On: Mon, Oct 15th, 2012

GATALO: Sarajevski cirkus Svetlane Broz gostovao i u Mostaru

Mostar je grad, više za inat nego što to neki hoće, grad po mjeri čovjeka. Dovoljno velik da u njemu nije tijesno, a ipak dovoljno mali da se čovjek ne utopi u njemu poput kakve bezimene živuljke. Nije kao Beograd ili Zagreb, ali nije ni kasaba. Ružan događaj nije toliko čest da bi došao samo u statistiku; dobra vijest, baš kao i dobar čovjek i dobra žena, spominju se i pamte. U kavani se, kad netko uđe, podigne pogled, da se pozdravi novi gost, ako ga poznamo, pogledom, klimanjem glave ili riječju. I još nešto što mi se u Mostaru sviđa… Mostarci, i stari i novi, nepovjerljivi su. Ni sebi ne vjeruju. Pogotovu ne vjeruju „mesijama“, nikad se neće okupiti oko nekoga i poći za kakvim dobrim retoričarom loših namjera. Reći će „’Ta će on…“ ili „’Ta će ona…“.

 

___________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba

Tako bijaše i ovoga puta, kad je jeziva žena pod imenom Svetlana Broz, sa svojim najnovijim infantilnim filmskim uratkom, pohodila Mostar. Nije izazvala, na njenu žalost, kaos, kao onomad u Ljubuškom. Netko je čak, da ga Bog pomože, na sesiji prikazivanja filma o dobrom Srbinu (u Ljubuškom se radilo o dobrom Hrvatu), ustao i rekao nešto kao: „Dokle ćete vi iz jednonacionalnog Sarajeva dolaziti ovamo i učiti nas multikulturi i suživotu?“.

I u prirodi postoje oportunisti. Kojot pomno prati lavice ili leoparda, čeka da ovi riskiraju život pred rogovima i papcima da bi ulovili plijen. I dok čuvaju ili brane svoj plijen od hijena, šakal se prikrade i zbriše s neoglodanom koljenicom. Tako i Svetlana Broz iziđe iz svoje luksuzne kuće u sarajevskom predgrađu i krene u „čopanje ratnih rana“, uglavnom po Hercegovini. U sklopu akcije, koja, čini se, ima za cilj prikazati „dobre Hrvate“ i „dobre Srbe“ kao izuzetke u svojim narodima. Kao da se radi o divljim hordama u kojima samo neki zaslužuju poštovanje i simpatije. Tako je bilo u njezinu skupo naplaćenom, a loše snimljenom filmu o „Neđi iz Ljubuškom“, kad je uspjela unazaditi međunacionalne odnose u drevnom gradiću u zapadnoj Hercegovini. Tako je, čini se, trebalo biti i ovaj put. Ali, na njenu nesreću, međunacionalnih odnosa u Mostaru ima samo na političkoj razini, pa se tu nema što pokvariti. Ljudi se druže, žive skupa i to je to. Ništa više ni manje. Nit’ se vole, nit’ se mrze. Ravnodušni su, uglavnom, čak i prema unuci jednog od 20 najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća. Mnogi se pitaju zašto nema filma u kojem komšije muslimani spašavaju komšije Srbe i Hrvate? E, pa, ne može. Ne ide to u akciji dokazivanja kako su muslimani, danas Bošnjaci, bolji ljudi od Srba i Hrvata. Jer, po starom sarajevskom modelu, Bošnjaci su dobri s nečasnim izuzecima, Srbi i Hrvati su loši. Osim ljudi poput Neđe od Ljubuškog i Bude od Mostara. Osim toga, kad bi se snimio film u kojem Bošnjak spašava Srbina ili Hrvata, to bi impliciralo izricanje neugodne istine o tome da su i Srbi i Hrvati protjerivani, pobijeni, zatvarani u logore, mučeni, masakrirani…

Cijelu istinu ne znamo, uglavnom. Ne vole ljudi, osim ako nisu poput Svetlane Broz, secirati prošlost. Činilo bi im se kao da rovare po 20 godina starom lešu. Nema svatko dara za lešinara. Treba za to imati želudac hijene i karakter šakala. Srđan Aleksić iz Trebinja, dok je branio prijatelja od maltretiranja, nije branio muslimana. Branio je druga iz postrojbe, čovjeka s kojim je radio i živio, momka koji je bio zaposlen kod njegove matere. Nije mu, zasigurno, ni na kraj pameti bilo to da je čovjek musliman, baš kao što ni mojim prijateljima nije bitno to što sam Srbin. U Hercegovini još čovjek stoji ispred čovjeka kad je teško. Pri nagurivanju je Srđan pao unatrag, udario glavom u pločnik. I tako se sa svojom hrabrom dušom rastao. Nasilnici mu nisu ubili prijatelja i suborca. Valjda nisu ni namjeravali, inače bi ga i ubili. Žao mi je što ja moram to izreći, što nije nitko prije. A ima i ljudi koji su ubijeni prije nego su uspjeli nekoga spasiti. Roditelje mog prijatelja su ubili u Jasenjanima, na kućnom pragu. Ali, ne voli ni on o tome, iako ima zašto. O njima Svetlana Broz neće snimiti film, iz već spomenutih razloga. Bio je jedan čovjek iz Blagaja, Skočajić. I on je štitio svoje komšije muslimane, njih i njihovu imovinu. Ali, za razliku od Bude iz Mostara, nije bio toliko pametan da ode, bio je dovoljno naivan da dočeka „oslobodioce“. Mrtav je već 20-ak godina, pa o njemu Svetlana Broz neće snimiti film. Oslobodivši Herceg Stjepanov Blagaj, oslobodili su ga i života. Bez puno okolišanja, kao usput, na kućnom pragu.