Published On: Ned, stu 18th, 2012

SANDŽAČKI ŠEŠELJ: ”Bosanski jezik je izvorni autohtoni jezik iz kojeg su proizašli hrvatski i srpski”

”Sandžak se danas liječi od posljedica 90-ih godina. Ovdje je sveukupni javni život politika, bez uredno uspostavljene granice između realnosti i očekivanja. Zaokret prema ekonomskom razvoju je sve slabiji. Još uvijek smo daleko od konkretnih i praktičnih političkih, ali i adekvatnih ekonomskih koraka koji bi omogućili dugo obećavane rezultate i povećali sveukupnu razinu odgovornosti.

Sandžačke gradske uprave život Sandžaka svode na gradnju jeftinih ulica, čiji je rok trajanja kraći od roka nepovoljnih kredita koje treba uredno vratiti bankama”, kazao je povjesničar, turkolog i književnik dr. Redžep Škrijelj.

Uz ocjenu kako je Sandžak jedna od najnerazvijenijih regija u Europi, Škrijelj ističe da je čak i obećani Koridor 11 (autoput preko Peštera) kao veza Sandžaka sa svijetom stavljen ad acta, a “gradnja puteva ka genocidnoj kreaturi kakva je Republika Srpska se ispostavlja kao prioritet”.

”Osim svakodnevnog uvećavanja (ne)stručne administracije iz stranačkih kadrova i rodbinskog nepotizma na svim razinama, malo je ispravnih poteza koji bi privukli investitore i pospješili ekonomsku suradnju i prosperitet sandžačke regije”, kaže Škrijelj i dodaje kako bi Sandžak mogao biti odlična destinacija za proizvodnju zdrave hrane.

U nastavku razgovora o pitanju jezika na prostoru bivše Jugoslavije, Škrijelj kaže da su i hrvatski i srpski nezasluženo favorizirani na štetu bosanskog, koji nije njihova varijanta, već je izvorni autohtoni jezik iz koga su oni proizašli. A riječ je o istom jeziku, koji Srbi i Hrvati ne zovu bosanskim, nego svojim.

”Potpuno je prihvatljiva teza mog profesora, akademika Ferida Muhića, koji ocjenjuje da je riječ o istočnoj i zapadnoj verziji izvornog bosanskog jezika”, navodi Škrijelj i dodaje kako je u crnogorskom dijelu Sandžaka tamošnji zakonodavac – crnogorsko ministarstvo obrazovanja – ovu obavezu podvukao pod floskulu „maternji jezik“, osporivši Bošnjacima zajamčeno pravo na bosanski jezik.

Na pitanje što su konkretno Bošnjaci Sandžaka dobili uvođenjem bosanskog jezika i kakav je njegov status u školama, odgovara da je time zaustavljena vijek duga asimilacija i deidentifikacija Bošnjaka.

”Dobila se mogućnost deekavizacije i očuvanja tradicionalnog jezika, koji je leksički i morfološki bogatiji od susjednih jezika. Naša su djeca, čitav vijek, od svoje sedme godine bila prinuđena učiti srpski ili hrvatski – jezike koji objektivno ne žive u mnogim sredinama spomenutih država, već se uče kao školski jezici”, navodi Škrijelj.

Napominje kako će Bošnjaci imati priliku da očuvaju i sandžački dijalekt bosanskog jezika, koji je veoma bogat i sadržajan.

Naglašava također da se uvođenjem cjelokupnih nastavnih sadržaja na bosanskom jeziku vraća poljuljano nacionalno dostojanstvo i mogućnost da bošnjačka djeca na svom, maternjem jeziku, izučavaju vlastitu povijest, tradiciju i kulturu, i svoje povijesne i epske junake, književnike i umjetnike.

O poziciji Bošnjaka u Srbiji Škrijelj kaže kako se posmatrano sa strane stječe dojam da se njihov položaj poboljšava.

”Praksa je pokazala da je bilo svejedno koja je stranka ili koalicija na vlasti, jer su sve bile veoma uzdržane prema ljudskim i kolektivnim pravima Bošnjaka. To se ispostavilo i na planu uspostavljanja prava na obrazovanje.

Nama će ovamo biti dobro kada većinskom narodu bude odlično, a na to treba debelo popričekati. Ovamo svi priželjkujemo Europu, ka kojoj se krećemo brzinom kornjače”, kaže Škrijelj, uz opasku kako pristup europskom putu integracija ne zavisi od srbijanskih Bošnjaka, već od vladajuće garniture, koja na tom planu ne čini ni izbliza dovoljno.

”Zajednički smo u prilici da čekamo rješavanje „srpskog nacionalnog i državnog pitanja”, od koga smo za više od dvadeset godina, ili čitavo stoljeće, načisto oboljeli. Kada će se to ostvariti u zemlji koju bismo htjeli doživjeti kao svoju domovinu, i koja želi da se zove demokratska, zavisi od promjene dosadašnje političke filozofije.

U zemlji nacionalne demagogije, ekonomskog i socijalnog populizma, “kanati” na kapijama željenih puteva suradnje i miroljublja se vrlo teško otvaraju”, kaže dr. Škrijelj.

Naglašava da Bošnjaci u Srbiji na putu ka uređenom društvu moraju izgraditi svoje institucije i na tom putu iskoristiti snagu svoje političke i intelektualne elite.

”Mora se stati nakraj podjelama i težiti sekularnom društvu. Ne dozvoliti da nas tzv. vjerske vođe svojom bahatošću i trijumfalizmom ne svedu na vjersku skupinu.

Sandžačkim i svim Bošnjacima je mjesto u evropskoj porodici naroda, tamo gdje su kao plemićki narod stoljećima pripadali. Ujedinjena Europa kao kolijevka Bošnjaka mora biti imperativ i naša čast.

Katastrofalna državna politika većinskih balkanskih naroda, ratovi, klanja i ubijanja, vođena minulih dvadeset godina, mora postati prošlost Balkana – naglašava Škrijelj.

Komentirajući manifestaciju “Godina bošnjačkog kulturnog nasljeđa“, koju organizira Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka, kaže da se nastoji javnost podsjetiti na preostalu kulturnu baštinu koja je čitavo stoljeće uništavana, otimana i devastirana.

”Pod plaštom „uklanjanja feudalnih ostataka dekadencije“ uništavana je i otimana raskošna bošnjačka pokretna i nepokretna imovina, i sva značajnija pisana i ostala građa. Vrijeme je da se podsjetimo na mnoge najznačajnije fragmente naše kulturne baštine koju nastojimo ekscerpirati iz otetog kulturnog blaga koje je iz bošnjačke kulturne sehare prenijeto u tuđe muzeje i muzejske zbirke i legate”, upozorava Škrijelj.

Dr. Škrijelj je komentirao i akciju Bošnjačkog nacionalnog vijeća o postavljanju tabli znamenitim Bošnjacima te činjenicu da su se već na samom početku dogodile burne reakcije vezano za tablu Aćifa Hadžiahmetovića.

”Aćif-efendija Hadžiahmetović je simbol bošnjačkog pokreta otpora fašizmu i četništvu (1941-1945) i vođa odbrane Novog Pazara od planirane egzekucije i pokolja sličnog onom koji je zadesio sandžačku Limsko-uvačku dolinu, kojom je prilikom je od 1941. do 1943. pobijeno i poklano više od 30 tisuća bošnjačke nejači.

Lavinom neosnovanih optužbi se nastoji minimizirati veličina i značaj Aćif-efendije, tribuna i neprikosnovenog lidera Bošnjaka i jednog od najpoznatijih muslimanski prvaka i osnivača „Džemijeta“, stranke za zaštitu muslimana tzv. Južne Srbije (Makedonija, Kosovo i Sandžak)”, kaže Škrijelj.

Naglašava da su Bošnjaci u Sandžaku ponosni na svoje branitelje, predvođene Aćif-efendijom, koji su uspjeli obraniti grad i spriječiti scenarij koji bi, po svojoj brutalnosti ubijanja, podsjećao na genocid u Srebrenici 1995.

Na kraju razgovora  zamolili smo za komentar nedavno održanog znanstvenog skupa u organizaciji  Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU) povodom 100 godina odlaska Osmanlija s ovih prostora, a na kojem je  diskutirano je li osmansko razdoblje bilo okupacija ili civilizacija, što su Osmanlije i Austro-Ugarska ostavili?

”U povijesnom okviru dviju strukturalno i državotvorno različitih imperija Bošnjaci su se različito osjećali. Treba li podsjetiti da je riječ o vladavini, a ne okupaciji, koja podrazumijeva privremeno zaposjednutu teritoriju?

Ovdje je riječ o petovjekovnoj vladavini Osmanlija i Austro-Ugarskoj aneksiji Bosne, koja je provedena međunarodnim ultimatumom Berlinskog kongresa (1878). Ako se osvrnemo na egzodus Bošnjaka (1878-1995) sa zavičajnih međa, Tursku moramo vidjeti kao glavnu zaštitnicu golih života i sveopćih interesa Bošnjaka. Pitanje je društveno i biološko. Bošnjaci su bježali od ratova i luđačkih postupaka njihovih gonitelja”, kaže dr. Škrijelj.

”Praksa i teorija evidentno dokazuju da su osmanlijska država i novostvorena Republika Turska (1923) bezrezervno u svoja ”topla njedra” primale protjerane bošnjačke muhadžire obezbijedivši im potpune uvjete za normalan nastavak života od Jedrena, preko Anadolije, Bliskog istoka i zemalja Magriba.

S današnjih pozicija, podrška Turske Bošnjacima je evidentna. Bošnjaci Sandžaka, uz Bosnu i Hercegovinu, Tursku vide kao jednu od svojih dviju domovina. Ta podrška je daleko iskrenija od podrške koju Srbi imaju od Rusije, jer je iskrenija i oslobođena je eventualnih ustupaka za naklonost”, zaključuje Škrijelj.

Dr. Redžep Škrijelj je povjesničarr, turkolog i književnik. Autor je četiri knjige, pedesetak recenzija i više od stotinu studija i rasprava iz oblasti povijesti, staroturske književnosti, osmanlijske diplomatike, epskog stvaralaštva, epigrafike, onomastike, esejistike i prevoditeljstva.

U svojim istraživanjima bavi se proučavanjem povijesne prošlosti i etnodemografskih procesa Bošnjaka, Tatara, Čerkeza, Ilira i drugih balkanskih naroda. Glavni je i odgovorni urednik časopisa ”Bošnjačka riječ” koji u Srbiji pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i ”Bošnjačkog nacionalnog vijeća” izlazi kao časopis nacionalne zajednice Bošnjaka. Šef je resora za visoko obrazovanje pri Bošnjačkom nacionalnom vijeću. Profesor je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru (DUNP).