Samoraspuštanje Karamarka

Samoraspuštanjem Sabora završila je i recentna politička karijera Tomislava Karamarka. Činjenica da se na kraju i HDZ pridružio oporbenom zahtjevu za samoraspuštanjem, politički je upokojila (odnosno, danas će) šefa HDZ-a Karamarka. Osim što je faktično utvrđeno da je bio u sukobu interesa pogodujući suradnicima svoje supruge i svojim prijateljima, Karamarko je, sada to i u njegovoj vlastitoj stranci vide, svjesno lagao hrvatskim građanima i javnosti tvrdeći danima da ima većinu od 76 ruku  za izbor novog mandatara.

Ta laž, koju je danima ponavljao, mora ga stajati druge ostavke – osim one u Vladi, sada i na čelu HDZ-a. Svi oni koji se ovih dana pitaju kako je moguće da će karijera lidera najveće stranke u Hrvatskoj preko noći nestati, i kako to da je prije samo nekoliko tjedana izabran bez konkurencije za predsjednika HDZ-a, pokazuju da nemaju pojma o politici, a pogotovo ne o današnjim normalnim demokratskim standardima: lider stranke koji je srušio najprije sebe u izvršnoj vlasti, pa premijera vlastite parlamentarne većine, pa potom doživio pljusku da su ga izdali razni junior partneri, tipa Bandića, i da je na koncu svima nama lagao da je sposoban brojiti do 76, mada je otpočetka znao da u tome ne može uspjeti, jednostavno mora otići. Tu se nema što reći, to čak i u HDZ-u razumiju kao normalni demokratski standard za 2016. godinu.

To što se Karamarko sada batrga i očajnički pokušava opstati, nudeći ideju o tome da ostane šef stranke, a da netko drugi bude kandidat za premijera (što je odavno potrošen politički koncept SDP-a iz 2007. s akterima Ljubom Jurčićem i Zoranom Milanovićem), samo pokazuje da je Karamarko nevjerojatno politički netalentiran. Nakon što ga je Most bio natjerao da Vladu sastavi tako da on sam kao lider stranke ne bude i šef Vlade, opet nije naučio lekciju i ponavlja ideju koja nema šanse za uspjeh. Odgodom Predsjedništva HDZ-a stoga je, to je sada jasno, samo produžio svoju agoniju, i to za jedva 12 sati, što je doista mizerno. Pretendenti za nasljednike, uostalom, već su u niskom startu, a ne bi bilo nemoguće da se na kraju Andrej Plenković, koji kandidaturu najavljuje navodno već početkom idućeg tjedna, nametne i kao jedini kandidat za predsjednika, a da svi Tolušići ili Jelići nestanu brže nego su se i pojavili u eteru, jer odavno znamo da je Plenković prihvatljiv mnogima i izvan Hrvatske.

Kralj je mrtav, živio kralj – to se već dogodilo u HDZ-u, samo Karamarku treba dodatnih 12 sati više da to doista i prihvati. Nije ni čudo, izgledalo je da mu je sve na dlanu – cijeli HDZ, cijela vlast, cijela Ina, Mađari, Rusi, Finci, svi su bili tu… A već danas ih nema, i pitanje je hoće li Karamarko morati i krivično odgovarati za neke od stvari za koje ga se dosad povezivalo samo zbog sukoba interesa. Kad nestane moći, laka si meta, a ljutita javnost traži Pedra za ovu uludo izgubljenu godinu – najveći besmisao hrvatske politike ikad viđen od 1990. do danas. Pitanje je i kad će progovoriti Tim Orešković, koji je u svom oproštajnom govoru u Saboru izrekao neke doista teške optužbe na račun zloupotrebe obavještajnog aparata i zloupotreba položaja, mada nije imenovao doslovno šefa HDZ-a. No, ako je vrlo lako progovorio o tome da mu je od Karamarka nakon svega već bilo ponuđeno mjesto ministra za investicije u novoj, nikad realiziranoj vladi Zdravka Marića, o čemu ništa ranije nije bilo procurilo u novine, moguće je da je Orešković spreman progovoriti o još koječemu što je u ovih šest mjeseci vidio i naučio u Hrvatskoj. Tada će se tek Tomislav Karamarko moći ozbiljno zabrinuti. Njegov odlazak s čela HDZ-a bit će uskoro za njega tek manji problem.  Jer, jasno je da mu je daska nasapunana.

Nažalost, »njegova« Vlada pokazala se teatrom apsurda i političke nemoći, i srećom da je otišla. Kao i ovaj saziv Sabora, vjerojatno najslabiji dosad. Hrvatska kao da je bila u nekom košmaru ovih šest mjeseci, parlamentarni rad sveo se na nekoliko imena, svi ostali samo su statirali, kao većina bivših SDP-ovih ministara koji su nanjušili da ovi neće dugo pa se nisu ubijali od izlaženja za govornicu, do vojske anonimnih HDZ-ovih zastupnika koji, međutim, nisu uspjeli sačuvati vlastiti obraz, već su prvo smijenili vlastitog premijera, a potom i sami sebe. Nezapamćeni scenarij, i na biračima je da kazne takvu politiku.

Prolazna ocjena za ovih šest mjeseci ide tek SDP-u, u paketu s manjim partnerima. Poraz Karamarka i potop HDZ-a koji će vjerojatno uslijediti na novim izborima u rujnu, direktna su posljedica SDP-ovog traženja opoziva lidera HDZ-a, koji to nikada realno nije ni bio, i to je doista opipljiv uspjeh oporbe. A Tomislav Karamarko nažalost nikad nije dogurao do toga bude  pravi politički lider jedne velike stranke – cijepljen od političkog nerva, s nevjerojatnim nedostatkom elokvencije, bagažom iz obavještajnih službi koje je vodio, prethodnim konvertitstvom od Stjepana Mesića do ekstremne desnice, te biračkom bazom u stranci koja nikad nije bila njegova nego uvijek Milijana Brkića, za njegovu političku karijeru nije bilo spasa. Čak i ako se dogodi čudo, i Karamarko danas ne da ostavku, sve ovo jednako će vrijediti: bit će samo pitanje vremena kad ćemo morati napisati isti ovaj tekst. Njegov politički kapacitet nije bilo dovoljan za ovako velik posao, a o pogledima na uzuse obavljanja javnog posla da se i ne govori.