Godina 2019. prilazi kraju. Ja ću je dočekati u Medellinu, u Kolumbiji, u gradu u kojem bih mogao, a možda i hoću živjeti.
Moj život van Bosne je sve izvjesniji, a za to sigurno svoje zasluge ima rad naših dobrih – siguran sam i poštenih – državnih, federalnih, kantonalnih i općinskih inspektora i inspektorica koji su me na različite načine posjetili u 2019. godini.
Ipak, da se prerano ne obraduju oni koji su na tome radili i koji su ih slali – ako odem, ja nisam otjeran iz Bosne, već idem prvenstveno jer volim biti tamo gdje je bolja hrana, bolje vino, bolji zrak, gdje ima Ubera, gdje u bolnicama ima zavoja, gdje je internet brz i jeftin, gdje su porezi manji, tj. gdje je meni bolje.
Dan nakon što sam dao intervju na Klixu o uspjesima MRD-a i našim međunarodnim planovima, a u kojem sam još jednom ukazao na nerad političara u oblasti kulture zbog kojeg će kultura u BiH zasigurno propasti, kao i sve drugo, i također tačno na dan otvaranja velike konferencije Evropski muzej godine, u razmaku od sat vremena, na četiri adrese u firme i organizacije povezane sa mnom došle su četiri različite inspekcije u različite inspekcijske nadzore.
Inspekcijski teror nastavljen je mjesecima (sa preko deset dodatnih inspekcijskih nadzora sa svih nivoa), kopalo se po najsitnijim detaljima, višemjesečni uvidi su vršeni u desetine hiljada stranica dokumentacije. Još nema konačnog ishoda, slijedit će višegodišnji sudski procesi u kojima ćemo nadam se, ako bude pravde, dokazati tendenciozna i nezakonita postupanja inspektora.
Iako je cilj nekih od nadzora bio jasan – u potpunosti ugroziti poslovanje organizacija i firmi s kojima sam povezan (da, uključujući i Muzej ratnog djetinjstva) – sve što radim će opstati i bit će još jače.
Ali sa jednom važnom promjenom – dio poreza od sada ide van BiH jer već radim na osnivanju firmi i organizacija u državama koje nisu privatne, u kojima je tržište slobodno, i u kojima nema inspekcijskog terora.
Pa kad svi što vrijede odu, i bagra ne bude imala para za plate, neka jedu jedni druge, ili neka pojedu svoje pečate i papire.
Posljednjih sedam godina ja oko šest mjeseci godišnje provodim van Bosne. To preporučujem svakome ko je u bilo kakvoj prilici, ne zato što sam pesimističan, negativan, ili ogorčen, već upravo suprotno – zato što sam pun života i zato što sjajno vino u restoranu u Italiji košta manje nego u Sarajevu, što je internet na plaži u Dominikanskoj republici odličan i pouzdan za rad, i zato što u Medellinu možete na svakom ćošku ručati za 15 maraka na nivou na kojem u Bosni ne možete ni za 150.
Život u Bosni nije samo toksičan zbog lošeg zraka i stvari koje čitamo u vijestima. On je loš zbog toga što nema slobodnog tržišta, nema nadmetanja u kvalitetu, i nema nadmetanja u dobru. Zato što je ono malo preostalih resursa oteto od poštenih i vrijednih i dato uhljebima, najgorem ljudskom šljamu.
Bosna kao ideja je na izdisaju, a ono što Bosna danas zaista jeste je jedan monstruozni pljačkaški aparat u službi onih najgorih.
Želim vam svima (ne vama bijednicima koji ste pokušali da me uništite i čitate me da vidite jesam li slučajno pao; vama ću se tek baviti kako treba u godinama koje dolaze) bolju 2020. nego što je bila 2019. Ako vašu dobrobit budete vezali isključivo za Bosnu, bit će vam gora, jer će Bosni 100% biti gora. U Bosni ne može biti bolje dok ne dođe do totalnog kraha i restarta sistema. Budite sretni koliko god možete, pijte dobro vino, pivo ili sokove, kako ko voli, jedite dobru hranu, koristite tehnologiju da si otvorite put ka drugim tržištima, putujte i budite s ljudima koje volite. Život je kratak da bismo ga gubili na Bosnu. Živjeli. 🍻
wpDiscuz