To nisu Katalonci, nisu ni Sjeverni Irci, nisu ni Škoti, niti Baski, jer njihove matične države poštuju njihova zajamčena prava. Tek kada bi ih gazili oni bi dobili odriješene ruke da se otcijepe.
To nisu niti Srbi Republike Srpske, jer im država BiH jamči ustavom osigurana prava.
Znate li koji je to narod?
To je jedan znate narod, koji uglavnom ide na mise, ili čeka novo ukazanje, 50 000 i neko, i uvjeren je da sloboda dolazi molitvom i riječju a ne djelom.
Plače za pravima ali ih ne uzima. I ne bori se za njih. Nedjelotvoran, politički zapušten narod, kojem se nad glavom, bez ikakva straha da će im se nešto desiti, kofrče kreature poput Komšića. I neka se kofrče. Dok je god taj narod takav.
Narod koji nam je neugodno nazvati narodom iako je silnu narodnu povijest imao. No o njoj ne zna ništa. Taj narod uvozi povijest iz Perecije, onu služanjsku, sramotnu, onu koje se normalan svijet stidi, a svoju djecu uči da je njihova povijest negdje drugo, ne tu gdje su najveća carstva rušili. I Rimsko, i Mletačko i Osmansko. Nažalost ne i austrijsko. Njemu su , slušajući vračeve, do zadnje kapi krvi služili.
I pored činjenice da mu nije osigurano niti minimum svih onih uvjeta mira na koje je pristao kad je potpisao mir, kad je upravo taj narod doveo do mira, ubijajući rat, narod koji je potom gledao kako ga presuđuju ološi i zločinci, oni kojima je u ratu bio spas, taj znate narod, kojem međunarodni svijet krši sve što mu je obećao, trenirajući nad njim ono što se trenira nad slabima i maloumnima, taj narod ne proglašava neovisnost od ove Tamnice, i idalje čeka, nekog čika Schmidta, neće li mu udovoljiti, nekakvim amandmanima, i dati mu nešto što i nije Schmidtovo.
Hrvati su to u BIH, narod Kosačin, Tvrtkov i Hrvojev. Nekad narod uskoka i hajduka. Danas narod bez jauka. Bez čojstva i prkosa. Narod koji je izrodio i Lijanovića i Komšića. I koji ljubomorno gleda u srpske političare i uzaludno proziva svoje za mlakost. Koji ga i ne bendaju, jer je i sam taj narod mlak.
Narod kojem evo njegovi vračevi već šesto stoljeće rade o glavi. Uvjeravajući ga da su mu biskupi KGB a “Gospa” od Petka fenomen posvećen samo njemu.
Čudan narod.
Narod koji pošalje svoju djecu u smrt za Republiku potom na poziv nekakvog Mate Lignje, ugasi istu tu Republiku.
Narod koji je zaboravio svu svoju slavu i čast i prodao se za dokazivanje nedostojnima.
Nedostojnom Zagrebu. Viševjekovnom centru antihrvatstva.
Baruniji koja nije dostojna da se Hrvatima zovu.
Naši roditelji, generacija naših roditelja, jednog dana bit će izučavana kao najveće kukavice naše povijesti. Kao isporučitelji budućnosti svoje djece. Kao oni koji su po prokletstvu Gospinog Plača jeli svoju djecu.
I to vrijeme skoro pa dolazi.
Niti jedne blokirane ulice, niti jednog građanskog neposluha.
Iako su se svi uvjeti za to odavno stvorili.
Pa čak i nakon onih sramotnih Schmidtovih mrvica naše ulice nisu blokirane. Dapače, milostinja švabskog tapira proglašena je u medijima hrvatse prijestolnice Izdajnice – diplomatskom pobjedom.
Ako itko u BIH treba početi s rušenjem ove zemlje, i ako je itko stekao ne samo političko, pravno , ustavno nego i moralno pravo na rušenje ove umobolnice od zemljice, to su Hrvati u BIH.
Narod koji sluša vračeve. Narod koji lajka masovne molitve. Koji se okrenuo shizmi, koji zazidava crkve i otima vlastite biskupe. A utjehu od stvarnosti traži u kriptoduhovnosti.
I koji svoje političke drskosti nema. Iako se ponaša kao da ju ima.
No nema je.
Ubijana je naime stoljećima.
I trebat će joj nova stoljeća da ju ponovno izrodi.
Hrvati su jedini narod Europe koji da sada proglasi neovisnost od BIH niti jedna svjetska sila mu ne bi smjela reći da nije smio to učiniti.
Hrvati to neće učiniti.
Oni ovakvi potlačeni uporno ponavljaju da su vezivno tkivo BIH i da su samo oni ispravna opcija između srpskog separatizma i bošnjakog unitarizma.
Kako loše samoubilačko ponašanje.
Umjesto da ovoj zemlji odrede rok trajanja, da postave datum nakon kojeg napuštaju sve pregovore, institucije i izlaze na granice, Hrvati prijete poslušnošću.
I onda nakon tog očekuju da se njihovi zahtjevi uvaže.
Kakav salto mortale.
Jednom davno smo napisali da se prava ne mole, i da se uzimaju.
Džaba smo mi to pisali. Misleći da pišemo narodu.
Molitvena zajednica moli. Narod uzima.
Naroda dakle nema. Molitvene zajednice ima.
Fratrizani čestitamo, pobijedili ste. Posramili ste biskupa, ismijali ste Vatikan, od političke nacije načinili ste nezamjerajuću molitvenu skupinu.
Turci vam nazdravljaju. Otvorite šampanjac.
Smiješi vam se redodržava nuova. Akobogda bude opet do Budima.
Doduše bez naroda, al s poslušnom molitvenom zajednicom.
Fratrizan Zvizdović ponosan je na vas. Nas ko jebe. Mi vam ionako nikad nismo bili bitni.
wpDiscuz
