ZAGREB Politički režim Titove Jugoslavije nije bilo totalitaran kako ga često prikazuju u javnom životu bivših republika premda je u početku imao elemente totalitarizma, tvrde slovenski sociolozi u međunarodnom znanstvenom časopisu.
Istraživanje za članak u specijaliziranom časopisu “Communist and Post-Communist Studies”, koga izdaje vodeći svjetski izdavač znanstvene periodike “Elsevier”, potaknuto je, kako autori kažu, neselektivnim etiketiranjem Titove Jugoslavije kao totalitarne države bez vremenske ili neke druge zadrške.
U dva slučaja tako su Jugoslaviju službeno obilježila nadležna tijela državnih vlasti Hrvatske i Slovenije, a da se niti jedno od njih nije pozvalo na neko sustavno promišljanje totalitarizma, niti su analizirala način prisutnosti navodnog sustava i vrijeme njegova trajanja, ističu sociolozi Sveučilišta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek .
Hrvatski sabor 2006. usvojio je deklaraciju o “osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog sustava u Hrvatskoj, 1945-1990”, a Ustavni sud Slovenije 2011. poništio odluku Gradske općine Ljubljane, koja je željela imenovati cestu u izgradnji po Josipu Brozu Titu.
U presudi, Ustavni sud Slovenije spomenuo je “Titovo simboličko značenje” povezano s “poslijeratnim totalitarnim komunističkim režimom”, te ustvrdio da “Tito simbolizira totalitarni režim”.
“Totalitarni diktator” je morao “usklađivati stavove”
Analizirajući povijest Titova režima u skladu s literaturom o totalitarizmu, autori zaključuju da Jugoslavija nije bila totalitarna u više od polovice njezina vijeka. Premda je bio promoviran Titov kult, njegova vlast bila je ograničena federalnom prirodom države, smatraju sociolozi.
To ne znači da nije postojala represija, koja je, osobito do 1953., bila usmjerena protiv vjerskih ustanova, imanentnih protivnika komunizma, političkih disidenata i općenito na kontrolu inteligencije, napominju Flere i Klanjšek.
Od sredine 60-ih godina republike su postale uglavnom samostalni igrači i brinule se za svoje vlastite interese, privatna poduzeća nisu poslovala pod kontrolom državne planske ekonomije, dok je bio vidljiv kulturni i vjerski pluralizam, ističu autori.
Multinacionalna stvarnost na kojoj je Avnojem utemeljena Jugoslavija, istaknula je različite ekonomske interese, a oni su proizvodili sukobe sve do raspada zemlje.
No, argumenti pokazuju da taj “totalitarni diktator” nije mogao samostalno imenovati članove tijela saveznih republika, nego je to bio dugotrajan proces postizanja “dogovora”, usklađivanja i političkih manipulacija.
U svom iskrenom iskazu, početkom 70-ih, vojvođanski lider Stevan Doronjski govori o višemjesečnim “konzultacijama” oko imenovanja tamošnjih saveznih funkcionera, u kojima su sudjelovali članovi pokrajine, republike i savezne elite, kao i Tito, kažu sociolozi.
Udbe pod vlašću republika
Donošenje odluka ovisilo je o SKJ, ali ona je samo naizgled bila jedinstvena partija, jer se vodstvo svake republike i pokrajine vodilo partikularnim interesima. To je institucionalno dovršeno tako što su sve republike dobile svoje nacionalne banke, ministarstva vanjskih poslova i jedinice teritorijalne obrane, ističu autori.
Politička policija u “prvoj fazi” (1945-1953), tvrde autori, odigrala je tipičnu ulogu za totalitarne režime: zatvarala je pa čak i eliminirala opozicionere, potiskivala nezavisni tisak, pomagala provoditi poljoprivrednu kolektivizaciju i slično.
Padom nespornog šefa jugoslavenske političke policije Aleksandra Rankovića 1966., služba je reorganizirana na način koji je onemogućio djelovanje tipično za totalitarne sustave.
Špijunska mreža je radikalno smanjena, tako da je, primjerice, količina dosjea praćenih osoba u Sloveniji smanjena s 270 tisuća na jednu tisuću metara dužine.
Ono što određene krugove u Hrvatskoj posebno “svrbi” jest da Udba od 1967. nije bila više bila jedinstvena jugoslavenska organizacija nego u nadležnosti republika, kazao je Sergej Flere za Hinu i dodao: Nakon što su republike u 70-im vodile udbe svojim putevima, Stane Dolanc je posljednji put pokušao obnoviti federalno-republičku suradnju na području društvene samozaštite, kako se to tada zvalo.
Kulturni pluralizam
Premda je promovirano bratstvo i jedinstvo, proleterski internacionalizam i politika nesvrstanih, saveznoj državi nedostajalo je jugoslavenskog esencijalizma i originalnosti, što bi nužno bilo prisutno u totalitarnim verzijama ideologije.
Kulturni život, pogotovo nakon 60-ih godina, bio je vrlo raznolik i pluralan, što je potpuno strano totalitarnim sustavima. U kazalištu su redovito igrali avangardi zapadni dramatičari kao što su Ionesco, Miller, Camus, Osborne i Albee. Također, tiskane su knjige Camusa, Sartrea, Schumpetera i Marcusea, koje su negirale ulogu radničke klase kakvu je njegovala komunistička dogma, ističe se.
Represija prema vjerskim zajednicama bila je snažna do 1950-ih, do kada je režim potisnuo iz javnosti sve njihove aktivnosti i oduzeo im većinu vlasništva. No, prema podacima iz članka, već 1966. vjerske zajednice izdaju 65 novina s ukupno 3,59 milijuna primjeraka, a 1987. ukupno 99 novina s više od 3,7 milijuna primjeraka. Za usporedbu, u Sovjetskom Savezu do 1990. samo je Časopis Moskovske pravoslavne patrijaršije bio dostupan tamošnjoj javnosti.
Djelatnost vjerskih subjekata u medijskoj areni je stoga sasvim u suprotnosti s onim što teoretičari kažu o totalitarizmu, zaključuju slovenski sociolozi.
Sustav koji je teško klasificirati
Nema nikakve sumnje da su trijumfalistički raspoloženi jugoslavenski komunisti 1945. počeli uvoditi sustav s ključnim totalitarnim značajkama.
Takve namjere se vide iz ukidanja višestranačkog sustava, a posebice po uklanjanju političke oporbe i po uspostavi vladavine avangardne partije, tvrdi se u časopisu “Communist and Post-Communist Studies”.
Također, vlast je odmah nakon rata smaknula veliki broj građana bez suđenja. Premda se takvo nešto događalo u i drugim zemljama, primjerice u Francuskoj, u Jugoslaviji je to postalo neka vrsta masovnog zastrašivanja i prvi korak u uvođenje moćne političke policije.
Pored toga, vlast je ukinula privatno vlasništvo u poljoprivredi, uvela kontrolu masovnih medija, uspostavila oružane snage podređene Partiji i uvela službenu komunističku ideologiju. Ta se ideologija predstavljala kao otkupiteljska ili “hilijastička”, te je imala monopol u javnom životu.
Iako smatraju da Jugoslavija nije bila totalitarna, autori nailaze na nepremostive prepreke u klasificiranju njezina političkog sustava, i upućuju na različite teoretičare po kojima ona seže od režima slična Francovoj Španjolskoj do “pravne države”.
Neodrživa država
Skloni smo tvrditi da se Titova Jugoslavija samo u svojoj prvoj fazi približila totalitarnom režimu, odnosno u razdoblju od 1945. do 1953. No, već od sredine 60-ih, nastaju elementi poliarhije u smislu razvijene predstavničke demokracije, u kojoj su značajni utjecaji interesnih grupa na proces vladanja bili prisutni. To ne znači da želimo reći da je Jugoslavija bila demokratska u svakom smislu, kažu Flere i Klanjšek.
Iako je Titova država pokazivala sve manje političke prisile prema građanima, država nije postala funkcionalnija, niti se približila održivom ekonomskom i političkom sustavu.
Važni procesi, koji su vodili njezinoj dezintegraciji, nastajali su kao rezultat spontanih snaga, a institucionalna politika sve više je bila utopija i izvan dodira sa stvarnošću, zaključuju sociolozi Sveučilišta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek u nedavnom broju časopisa “Communist and Post-Communist Studies”.
Spisak udbinih likvidacija počinjenih u stranim državama, bez popisa ubijenih u samoj Jugoslaviji:
1946. Italija Ivo Protulipac
1948. Austrija Ilija Abramović
1960. Argentina Dinka Domančinović
1962. Argentina Rudolf Kantoci
1966. Kanada Mate Miličević
1967. SR Njemačka Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija Josip Krtalić- ubijen zajedno sa Antom Znaorom u Trstu; postavljen im je eksploziv u automobil
Australija Pero Čović
Francuska Nedjeljko Mrkonjić
Italija Ante Znaor
SR Njemačka Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
Španjolska Vjekoslav (Maks) Luburić
1971. Argentina Ivo Bogdan
Engleska Maksim Krstulović
SR Njemačka Mirko Šimić
Švedska Mijo Lijić
1972. Italija Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
SR Njemačka Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka Mate Jozak
1975. Austrija Nikola Martinović
Belgija Matko Bradarić
Danska Vinko Eljuga
SR Njemačka Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
Švedska Stipe Mikulić
1976. Francuska Ivan Tuksor
1977. JAR Jozo Oreč
SR Njemačka Ivan Vučić
1978. Francuska Bruno Bušić
SAD Križan Brkić
1979. Kanada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
SAD Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska Mate Kolić
SR Njemačka Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić
Švicarska Stanko Nižić
1983. SR Njemačka Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka Slavko Logarić
1986. SAD Franjo Mašić
1987. Kanada Damir Đureković
SR Njemačka Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka Anto Đapić, stariji