Bio sam pozvan na saborsku raspravu prije mjesec dana kada se donosila Deklaracija o položaju Hrvata u BIH. Imao sam priliku s balkona pratiti, ne samo izlaganja i argumente, zbog čega i jesam pozvan, nego kompletnu gestikulaciju i ponašanja saborskih udarnika tijemom sjednice.
Od svih saborskih rasprava ovo je jedna koja je prošle godine izazvala možda i najveći medijski odijek.
Međutim ono što sam tamo vidio, nije isto što sam vidio i na televiziji. Kamere naime građanima Hrvatske ne snimaju što radi ostatak sabornice dok za govorničkim pultom traju govori.
Građanin Hrvatske , tako je ostao uskraćen činjenice da je dvorana, Sabora, hrvatskog naroda, dok traje ozbiljna raspravao o svemu važnom, bio to proračun, ili rasprava o Piranskom zaljevu, skoro pa doslovce prazan.
Građanin Hrvatske trebao bi biti informiran, koji saborski zastupnik, u vrijeme dok se u Saboru govori važna riječ o važnoj temi, u susjednom kafiću razgovara o utakmici Liverpool Arsenal, koji na phabletu čita vijesti o novom porno skandalu Jelene Karleuše, a koji jednostavno kopa nos.
Važni su to detalji, budućem potencijalnom glasaču koje bi morao znati, kod odabira svog sutrašnjeg zastupnika.
Ivan Pernar među prvima je skužio jednu važnu stvar. Da su mediji u RH odavno pojeli državu. I da država zapravo jeste samo plesač po notama medija.
Sve države imaju tri stupa vlasti. Čevrtim se smatraju mediji, no obično se to kaže u šali.
Samo u Hrvatskoj, mediji jako često, upravljaju sa ova tri stupa vlasti. Koliko je samo odluka Vlade nametnuto nakon reketa medija?
Koliko je Krstičevića uništeno prije Krstičevića samo zato jer ga je na zub uzeo ovaj ili onaj Babić?
Koliok je sudskih odluka promijenjeno u zadnji čas, samo zato jer se sudac ili sutkinja pobojala javnog linča ovog ili onog Matije Babića?
Tko je onda stvarni vladar Hrvatske? Plenković ili Babić i njegovi dudlačeki?
Ono što sam uspio shvatiti gledajući tu otužnu saborsku raspravu prilično je jednostavno.
Naime, taj Sabor danas, nedostojan je da se poredi sa onim saborom 90-ih godina. Ne ulazeći u ideologizam i boju tog vremena, sjećam se da su tadašnje saborske rasprave bile nešto gledljivo. Postojali su dovitljivi govornici. Držali su se teme. Medijska Hrvatska još nije bila pojela državu. Ljudi su znali satima pratiti HRT i rasprave na njemu po važnim pitanjima. Sabornik nije bio stand up komičar. Saborski govor nije bio tek “mojih 5 minuta slave” u kojima se zapravo obraćam javnosti, nego prostor sučeljavanja argumentima.
Što je danas Sabor?
Poluprazna poluovalna dvorana, u kojoj postoji mikrofon i kamere. Dok jedan zastupnik govori, većina ga i ne sluša. Ili su van dvorane, ili čitaju novine ili surfaju po internetu.
Oni koji su se prijavili za govor, dok drugi govore, uvježbavaju svoj govor. Potom prilaze pozornici. Uzimaju mikrofon, svjesni da ih kamera snima oni očima vrte u ovom il onom smjeru, dajući lažan dojam kameri, da ih netko sluša. A u suštini govore praznoj dvorani.
Pernar je pernarizirao Sabor. Pretvorio ga je u teatar, što nije njegova primarna uloga.
Sabor je , od nekada, najvažnijeg zakonodavnog tijela Hrvatske, postao suvišna institucija. Glasovanja se ionako odrađuju po stranačkoj direktivi, potom se dižu ruke, i izglasavaju zakoni.
To nešto što slijedi prije izglasavanja zakona samo je samodopadan i loš govornički show.
Ako mediji uspiju medijskim reketom promijeniti tok predloženog zakona, upisuje se njihova pobjeda. Ako ne uspiju, nakon što zakon nije prošao kako su htjeli, rade medijsi reket onih koji su ga izglasali ili oborili suprotno njihovoj volji.
I tako RH, i dalje kroči svoj put satrapijem utvarajući si da je država. Iako ona to nije.
Mediokracija je nadjačala demokraciju. Vlasnici mass medija stvarni su vladari Hrvatske. Demokracija je samo alibi. Političari koji su se pretvorili u lutke, zabavljače, sluge Mediokracije, najbolji su dokaz da je to tako.
Žao mi je što nisam snimio Vesnu Pusić kako priprema i ponavlja na pamet svoj govor, kako potom izlazi za govornicu, i upućuje prijekoran pogled praznoj klupi, te razgovara s njom.
Javnost bi to morala vidjeti. HRT je dužan prenijeti građanima kompletnu otužnu sliku Sabora, da ljudi vide ono što mogu vidjeti rijetki kad su na balkonu tog stand up kazališta.
Nadam se da će HRT jedan dan, kada postane doista javna medijska kuća u vlasništvu RH državljana to i učiniti. Razumijem da sada, dok se spremaju ugostiti Komšića, nemaju vremena za to.
U međuvremenu, nacionalni interes Hrvatske je , da što prije zabrani sve kamere u Saboru. Tako bi u prvi plan došla izgovorena riječ, a manje TV show. Oni koji svoju popularnost zahvaljuju izazivanju šoka u prosječnog gledatelja, morali bi je naučiti graditi na snazi argumenata. Dopisništvo bi se vratilo u tu zgradu.
Ovako , kamera je pojela svaki dijalog. Uradila je od naših zastupnika tv čudovišta. Umjesto boraca idejama, postali su zabavljači. Dopustili su sebi da ih Pernar inficira. Što ne govori toliko o Pernaru koliko o njima.
Ivan Šušnjar l poskok.info
wpDiscuz