Prije tjedan dana, 7. lipnja, svjedočili smo neuobičajenom činu u javnom prostoru koji je mnoge ostavio s osjećajem zadovoljstva i ostvarene pravde barem na simboličkom nivou, dok se drugima činio kao djelo podivljale rulje i bezakonja.
Riječ je o rušenju statue veletrgovca robljem Edwarda Colsona u Bristolu u Velikoj Britaniji. Bio je to drugi dan velikih antirasističkih prosvjeda na Otoku.
Prosvjednici su kip Colsona vezali užetom i vukli dok se nije srušio, a nakon što je srušen, na vrat kipa stavljali su koljena kao što je policajac napravio Georgeu Floydu u SAD-u. Kip su potom vukli ulicama Bristola i bacili u rijeku u luci uz oduševljeno skandiranje okupljenih.
Prazno betonsko postolje potom je postalo svojevrsna bina za prosvjednike te je i u simboličkom smislu stari poredak bijele supremacije zamijenjen multirasnim društvom jednakih, u kojemu rasa više nije ni negativan ni pozitivan faktor za nečije prilike u životu.
No uklanjanje kipova tu nije stalo, već su razni spomenici i povijesne ličnosti koje se tako honoriraju u javnom prostoru, koji po definiciji pripada jednako svim ljudima, postali meta gnjeva prosvjednika u angloameričkom svijetu. Bavljenje spomenicima i njihovo rušenje ili uklanjanje postalo je jedan od aktivističkih pravaca djelovanja pokreta Black Lives Matter (BLM) jer se time redefinira javni prostor kako ne bi odražavao samo puku povijest već i fundamentalne ideale antirasističkog pokreta.
Uskoro je i spomenik Roberta Milligana, poznatog britanskog trgovca robljem iz 18. stoljeća, uklonjen ispred Londonskog muzeja nakon što su antirasistički prosvjedi otvorili debatu o odnosu Britanije prema imperijalističkoj prošlosti. Dužnosnici kažu da građanima više nije prihvatljiv.
Robert Milligan (1746.-1809.) je bio škotski trgovac robljem, a imao je značajnu ulogu u širenju britanskog utjecaja u Indiji. U trenutku smrti posjedovao je 526 robova, koji su radili na njegovoj plantaži šećerne repe.
Kada je riječ o dvojici trgovaca robljem koji su imali svoje spomenike u javnom prostoru, velik dio društva na to je reagirao s nevjericom da takvi ljudi uopće imaju spomenike, a kad ih već imaju, smatraju da ih treba ukloniti. Prigovori, ako ih je bilo, više su bili upućeni metodi uklanjanja spomenika nego što su kritizirali sam čin.
Na meti prosvjednika našao se i Winston Churchill
No među napadnutim statuama bila je, primjerice, i ona Winstona Churchilla, jednog od glavnih lidera antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu kojeg se, pak, Indija sigurno ne prisjeća tako rado kao Europa.
Churchill je imao višedesetljetnu vojnu, političku i publicističku karijeru tijekom koje je imao uspona i padova, dobrih i loših odluka, te političkih odluka i stavova koji se iz današnje perspektive čine totalno neprihvatljivima, čak zlikovačkima: rasizam, imperijalizam, kolonijalizam, izazivanje gladi u Indiji, pokušaj organiziranja puča u Iranu kako bi se Velika Britanija dokopala iranske nafte, mizoginija, katastrofa na Galipolju u Prvom svjetskom ratu itd. Poništava li to političko herojstvo u Drugom svjetskom ratu?
Treba li, dakle, maknuti i Churchilla? Ili je deplasirano to se uopće zapitati? Ostaju li kipovi vječno na svojim lokacijama i tko i na koji način uopće smije odlučiti da ih postavi, a tko da ih ukloni?
Je li Kolumbo otkrio Ameriku ili pokrenuo genocid?
U SAD-u se pozivi za uklanjanje ponajviše usmjeravaju prema kipovima istaknutih lidera robovlasničke Konfederacije te spomenicima Kristoforu Kolumbu. Čovjek koji je u našoj masovnoj percepciji “otkrio Ameriku” već je godinama predmet spora u SAD-u. Moreplovac iz Genove je u povijesti ostao zapisan kao čovjek koji je otkrio Ameriku, ali i kao jedan od simbola genocida nad američkim Indijancima i starosjediocima općenito iz neeuropske perspektive.
Tako je ovih dana jedan kip Kristofora Kolumba ostao bez glave u Bostonu, drugi je oštećen u Miamiju, treći bačen u jezero u Virginiji, a još je jedan srušen u Saint Paulu u Minnesoti.
Riječ je nedvojbeno o erupciji revolucionarnog ponašanja, koje ipak ne izaziva istu vrstu osuda poput pljačkanja i razbijanja kafića, butika i prodavnica, ali sigurno izaziva određene prijepore. Neki će reći da nije uklonjeno dovoljno kipova i da je to tek simbolički čin, a ne potrebna korjenita promjena, drugi da je i uklanjanje jednog kipa previše i da idemo prema giljotiniranju ljudi na ulici, treći smatraju da trebamo ukloniti neke spomenike, ali druge ostaviti i da se to ne smije raditi stihijski…
Boris Johnson: Prosvjede su oteli nasilni ekstremisti
Britanski premijer Boris Johnson rekao je da se emocije koje je potaknula smrt Georgea Floyda ne smiju ignorirati i da britanska vlada mora učiniti više u borbi protiv predrasuda prema crncima i drugim manjinskim etničkim skupinama, dok je osudio uništavanje javnih spomenika i napade na policiju.
“Neću podržati one koji krše pravila o socijalnoj distanci. Neću podržati i udovoljiti onima koji krše zakon, napadaju policiju ili uništavaju javne spomenike”, kazao je Johnson.
Rekao je da će se oni koji napadnu javnu imovinu ili policiju “suočiti s punom snagom zakona”.
“Oni preotimaju mirne prosvjede i potkopavaju ih u očima mnogih koji bi inače podržavali prosvjede. Kao društvo mi možemo i moramo bolje”, dodao je.
Sanja Horvatinčić: Spomenici kakve danas poznajemo usko su vezani uz nacionalnu državu 19. stoljeća
Da bismo bolje razumjeli što se sve to događa oko kipova i zašto su tako važni, razgovarali smo s dr. Sanjom Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti, koja je doktorirala na temu “Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije”, te dr. Jasnom Galjer, redovitom profesoricom na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Sanja Horvatinčić
Za početak smo zamolili Sanju Horvatinčić da nam pokuša definirati što su to spomenici.
“Spomenike u javnom prostoru možemo podijeliti u više grupa. Tu su artefakti, kiparski kompleksi, a mogu biti i obične spomen-ploče koje su tekstualni zapisi. Možemo ih u najširim crtama podijeliti na povijesno-memorijalne spomenike, koji imaju taj prefiks spomena, dakle nekakve povijesne memorije, te onih objekata koji su više vezani uz dekorativnu plastiku, nešto što nema primarno funkciju ideološke ili političke reprezentacije. To se često zna brkati u javnosti. U prvom slučaju, dakle kada je riječ o spomenicima koji komemoriraju ili veličaju povijesne ličnosti i događaje, pa i ideje, možemo govoriti o eksplicitno ideološkim spomenicima. Spomenici kao žanr ili umjetnička produkcija se javljaju još od antike, ali u smislu nacije i nacionalnih država, oni se javljaju s tim idejama, dakle u 19. stoljeću. Tako je i na našim prostorima. Prije 19. stoljeća i ne bilježimo taj tip spomenika, pa u širem povijesnom okviru možemo reći da su spomenici te vrste mladi”, objašnjava Horvatinčić.
Spomenik je vizualni predstavnik vladajućeg poretka
Naglašava da su spomenici usko vezani uz ideju nacionalne države i političkih elita koje diktiraju što ti spomenici reprezentiraju i kome se obraćaju, a i prostori u kojima su smješteni su ciljano odabrani. “U Zagrebu imamo reprezentativne umjetničke spomenike u centru od 19. stoljeća dalje, tada počinje proliferacija tih spomenika, paralelno s rastom grada i utvrđivanjem centara moći”, kaže Horvatinčić.
Spomenik je, dakle, vizualni predstavnik vladajućeg poretka, a ako u tom poretku postoji struktura bijele supremacije, onda se onda izražava i kroz spomenike trgovcima robljem i liderima Konfederacije. Isto kao što su spomenici u Kini izraz vladajućeg poretka, kao i nekoć u SSSR-u, Hitlerovoj Njemačkoj, antičkom Rimu i slično. To što sada živimo u liberalno-demokratskom poretku ne znači da smo u njemu uvijek živjeli, u njegovim je historijskim korijenima, primjerice, i robovlasništvo.
“Spomenik se uvijek vezuje uz naručitelja, uz onoga tko definira hegemonijski diskurs o prošlosti, a time i o sadašnjosti. Najbolji primjer toga su spomenici u SAD-u posvećeni Konfederaciji, koji su već nekoliko godina aktualna tema. Oni su naoko vezani uz Američki građanski rat, ali nisu nastali za vrijeme rata, nego pola stoljeća kasnije, kada je trebalo opravdati segregaciju odnosno dominaciju desnih politika na američkom Jugu. Tada se reaktivirala epizoda iz prošlosti da bi se opravdavala rasistička politika”, kaže Sanja Horvatinčić.
Rušenje spomenika NOB-a u Hrvatskoj
Odabir povijesnih ličnosti koje će veličati spomenici uvijek je vezan s onim što je politički aktualno u trenutku njihovog nastanka, što legitimira trenutni poredak, ističe Horvatinčić te dodaje da se istim principom vodi i politika rušenja, odnosno uklanjanja spomenika.
“To je evidentno bilo kod nas 1990-ih godina, a taj proces zapravo traje i do danas, kada su se uklanjali spomenici NOB-u i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. Radila sam istraživanje o tome za doktorat i ono je pokazalo da ti spomenici nisu bili uklanjani kroz demokratski proces. Ne znam ni za jedan primjer nekakvih masovnih prosvjeda koji su rezultirali uklanjanjem spomenika, nego su minirani tijekom ili nakon rata. Bilo je to ciljano, često je radila vojska. Drugi način je bilo uklanjanje dekretom iz javnih prostora, pa su vrlo često te skulpture i vrijedna bronca nestajali preko noći u nepoznatom pravcu. Neki su možda i prodani na crnom tržištu kao kvalitetan materijal, ali nije bilo protesta kakve sada vidimo u SAD-u i Europi. Stoga to na taj način nije usporedivo”, govori Horvatinčić vraćajući tematiku spomenika na domaći teren, na kojem također postoji traumatičan odnos prema spomenicima NOB-a zato što su masovno uništeni nakon dolaska Franje Tuđmana na vlast.
“Posljednjih godina se javljaju mnoge inicijative obnove spomenika NOB-u, koje pokazuju da se i nakon nekoliko desetljeća od njihova uništavanja oni percipiraju kao nešto vrijedno za nove generacije, koje se baš oko toga i angažiraju. To dosta govori o načinu na koji su bili rušeni”, poentira Horvatinčić.
Obezglavljeni spomenik Kristoforu Kolumbu u Bostonu, SAD
Ako se problem ne može riješiti proceduralnim putem, riješit će se revolucionarnim
Vratimo se na Edwarda Colsona i ekstatično rušenje njegove statue u Bristolu. Treba napomenuti da su građani peticijom i zahtjevima gradskim vlastima već pokušali isposlovati uklanjanje spomenika demokratsko-proceduralnim putem, a kad im to nije uspjelo, uklonili su ga erupcijom direktne demokracije. Kako tumači događaj u Bristolu, pitamo Sanju Horvatinčić.
“Situacija koja se dogodila u Bristolu daje odgovor na pitanje koliko se strpljivo može čekati na uklanjanje sporne statue koje se pokušava provesti demokratsko-proceduralnim sredstvima. Mi možemo unutar sustava inzistirati na procedurama, no ne treba zaboraviti da su i kipovi poput Colsonovog simboli sistema u kojem živimo. Ako ne postoji poriv političkih elita da se riješe tih simbola, riješit će se to onda ovako. Zato je moguće da kontrahegemonijski napori za uklanjanje nekih spomenika koji idu kroz demokratske procedure budu godinama neuspješni, da nailaze na otpor, a kada situacija eskalira, onda se otvara rascjep u kojem se može reći da takve simbole nećemo više tolerirati. Tada i sam sustav poklekne i prepozna da ne može izdržati pred tako intenzivnim nastojanjem pobunjenog naroda. To je ta dinamika sukoba, dijalektika koja je stalno prisutna i u kojoj se neke simbole može dosta dugo tolerirati sve dok se ne pitamo što predstavljaju, a onda odjednom postanu važni”, odgovara.
Da bismo razumjeli razloge za uklanjanje statua, treba znati da oni prije svega proizlaze iz masovnog nezadovoljstva trenutnim politikama u vezi s rasizmom.
“Oni nisu toliko direktno vezani za konkretnu povijesnu ličnost, već je riječ da se u spomeniku ovoj ili onoj povijesnoj ličnosti vidi simbol trenutne represije. To je refleks koji proizilazi iz trenutnog problema i zato su targetirani kao da je riječ o pravim ljudima. U kip se učitava nakupljeni bijes zbog trenutne situacije”, dodaje.
Rasisti Karl Marx i Charles Darwin
A što je, primjerice, s Karlom Marxom ili Charlesom Darwinom koji su po današnjim kriterijima bili rasisti? Treba li ukloniti i sve spomenike njima, kao i trgovcima robljem, pitamo Sanju Horvatinčić.
“Tu imamo razliku između povijesnih figura koje, recimo, utjelovljuju osobu koja se obogatila na trgovini robljem, koja se ekonomski okoristili tadašnjom dominantnom ideologijom i drugih povijesnih ličnosti u vezi kojih prva asocijacija nije ropstvo ili rasizam. Churchilla ili Marxa nije uzdiglo kao značajne ličnosti što su po današnjim kriterijima bili rasisti, pa se u vezi njih ne radi direktna asocijacija na rasizam. Marxova povijesna uloga postoji u povijesti filozofije ili političke ekonomije, te i zbog toga može biti na meti nekih skupina, ali ona nema primarnu asocijaciju na njegove stavove o ženama ili crncima”, objašnjava ova povjesničarka umjetnosti.
Stručnjaci ne mogu riješiti problem spomenika u javnom prostoru
Horvatinčić napominje da sve ovo nije samo pitanje ekspertnih analiza o tome što treba ostaviti u javnom prostoru nego je riječ o demokratskom procesu, u kojem bi trebalo odlučivati o uporabi tih simbola. “Stručna znanja mogu tome pomoći objašnjavanjem uloga tih povijesnih ličnosti, ali stručnjaci su tu samo jedan od aktera tog procesa. To je pitanje koje se s pravom tiče šireg građanstva”, kaže.
“U slučaju takvih kontroverznih tema trebamo biti svjesni da one ovise o društveno-političkom pa i geografskom kontekstu. Spomenik Kolumbu u SAD-u i spomenik Kolumbu u Španjolskoj će izazvati različite reakcije, jer se spomenik semantički mijenja ovisno o tome gdje je podignut. Naravno da postoje načini da se kontekstualizira Kolumbova kompleksna uloga”, smatra naša sugovornica.
Spomenička praksa se tu bitno mijenja nakon Drugog svjetskog rata, kada se pokušava obuhvatiti kompleksnost fenomena poput Holokausta. Mijenja se i tipologija spomenika, nije više toliko vertikalna i slavljenička te više postavlja pitanja. Spomenici sve više postavljaju u centar posjetitelje, koje se potiče da postavljaju pitanja i sami traže odgovore na njih, pa se tako više ne inzistira na hijerarhiji koja je karakteristična za standardni tip spomeničke plastike.
Suvremeni spomenik treba ispričati kompleksniju priču
“Prije svega, spomenici bi trebali biti interpretacijski centri, koji bi dozvoljavali da se ispričaju kompleksnije priče od velikog povijesnog narativa, dakle i priče pojedinaca sa svih strana koji su bili uključeni u tako velike procese. To je danas apsolutno moguće. Umjesto sto tona bronce bolje je sagraditi neki informativni centar ili muzejski objekt koji bi bio inkluzivan i mogao prezentirati kompleksnu priču. Muzeologija je u tom smislu itekako napredovala, ali to ne znači da će nestati sva trvenja u javnom prostoru oko pojedinih spomenika. Zapadni svijet jest sazdan na kolonijalnim i imperijalnim politikama, koji su proizveli velike nejednakosti, koje u značajnoj mjeri i danas živimo, pa i unutar same Europe. Ti sukobi ne mogu nikad biti u potpunosti razriješeni, a idealno bi bilo da spomenici budu mjesta na kojima takve stvari možemo razrješavati i polemički govoriti o disonantnim povijesnim fenomenima”, kaže Horvatinčić.
Jasna Galjer: Kipovi Leopoldu II. su posvuda u Belgiji
Jasna Galjer
Profesorica na Odsjeku za povijest umjetnost FFZG-a Jasna Galjer o rušenju Colsonove statute u Bristolu kaže da je to bio “dobar potez”.
Podsjeća da je u Bruxellesu meta pak postao spomenik belgijskom kralju Leopoldu II. (1835.-1909.). Belgijska kolonijalna vladavina u Kongu, koji je bio Leopoldov osobni protektorat od 1885. do 1908. godine, dio je potisnute prošlosti te zemlje.
Oko deset milijuna ljudi izgubilo je život pod kolonijalnim režimom Leopolda II. u Kongu, a strahote Leopoldovog režima inspirirale su književni klasik Srce tame Josepha Conrada. Do današnjeg dana o tome nema ništa u belgijskim udžbenicima povijesti.
“Živjela sam neko vrijeme u Belgiji i zaprepastilo me kad sam saznala da oni drže spomenike i odaju počasti svojim kolonijalnim kraljevima, koji su po uzoru na doista velike kolonijalne sile, imali svoje kolonije u Africi. Kralju Leopoldu su posvećeni spomenici u ulice, spomenici često u konjaničkoj pozi, dakle sa svim atributima vladara, kao predstavnika institucije moći. Ako znamo da su ljudima u Africi sustavno odsijecali stopala i šake ako bi pokazali bilo kakvu naznaku otpora prema Leopoldovom režimu, a to je samo najstrašniji od niza strašnih primjera Leopoldove a time i belgijske kolonijalne vlasti u Kongu, onda je skandalozno što se njemu javno odaje počast. Ali cijela zapadna Europa je puna toga, Leopold II je tek vrh ledenog brijega. Današnja zapadna Europa kolonijalnu prošlost o kojoj se danas ne govori, ali je ona prisutna posvuda ako pažljivije pogledate”, kaže Galjer.
Potrebni su novi spomenici koji komuniciraju drugačijim jezikom, a ne jezikom moći
Sada se o svemu tome počinje voditi i javna rasprava u Belgiji, ali i šire. Neki kažu da, paradoksalno, uklanjanje Leopoldovih statua može dovesti do zaborava njegovih zločina, a mogu se čuti i prijedlozi da se spomenici ostave, ali da se na svakom odsiječe ruka i noga Leopoldovom kipu, naravno, uz informativnu ploču koja bi objasnila takvu intervenciju. Što učiniti s Leopoldom?
“Spomenik je pojavnost koja može biti različito kodirana. Leopold s odsječenom nogom ne bi bio dobar smjer, jer bi e time odavao novi sloj nasilja na njegovo nasilje, a ne bi se prekinuo začarani krug, i to na jednu spomeničku plastiku koja je bila zamišljena na dekorativan način. Dodatno, upisujete svoju poruku na predtekst, koji i dalje onda postoji, niste ništa riješili. Potrebno je mjesta koja budu ispražnjena od Leopoldovih statusa ispuniti nečim drugačijim, što komunicira drugim jezikom, a ne onim spomenika vladaru i moći”, smatra profesorica Galjer.
“Demokracija ide do granice političke moći”
Ona je otvorena za ideju posebnih mjesta, parkova ili muzeja za spomenike koji više nisu prihvatljivi u centralnom javnom prostoru.
“Spomenički parkovi ne smiju biti stovarišta starih skulptura, već ih je potrebno staviti u neki narativ. O tome vrijedi razmisliti. Pitanje je kako takav spomenički park učiniti smislenim za skupinu mladih koji su rođeni sto godina nakon tih događaja, da shvate, primjerice, da nije u redu nijedno ljudsko biće staviti u koncentracijski logor ili mu odsjeći ruke i noge”, napominje Jasna Galjer te dodaje da javni prostor pripada svima i da građani trebaju biti ti koji određuju njegov sadržaj.
“U javnom prostoru se manifestira moć i svaki put kad imamo ulicu nazvanu po nekom ubojici, trgovcu robljem i slično, mi njemu odajemo počast”, upozorava.
Politička moć elite odlučuje o tome i koji će spomenici otići, kao i koje će braniti pa će ostati, smatra Galjer. “Postoje političke veličine s kojima se pojedine države identificiraju i kojih se neće moći maknuti. Demokracija ide do granice političke moći”, dodaje.
Svi spomenici su “uprljani” političkim predznakom
Nema dvojbe da se trenutno u antirasističkim prosvjedima manifestira revolucionarna energija opravdano bijesnih građana, što znači da stvari mogu još proključati, kao i da konačno treba adresirati opravdane vapaje onih koje tlače strukture bijele supremacije u društvu koje su najvidljivije u policiji, ali nisu jedino ondje prisutne.
Sanja Horvatinčić je naglasila da su svi spomenici “uprljani” političkim predznakom, a napose javni spomenici, te upozorila da se često rušenjem spomenika poništavaju i javni prostori poput parkova i trgova te postaju, primjerice, građevinsko zemljište. I na to treba obratiti pažnju, na očuvanje javnog prostora.
Revolucionarno raspoloženje
Kada se pak radi o čestom spominjanju riječi “revolucija” u trenutnim događanjima i govoru o njima, Horvatinčić podsjeća da revolucionarni trenuci nisu česti u povijesti.
“Francuska revolucija, Oktobarska revolucija pa i socijalistička revolucija koju smo mi imali za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata su neminovno nasilni procesi, oni imaju niz kolateralnih žrtava. To su sukobi velikih sila i potentnih masa. Da bi došlo do revolucionarnog usijanja potrebno je duboko nezadovoljstvo masa postojećom situacijom. U takvim procesima stradavaju i nevini ljudski životi i artefakti koji na neki način simboliziraju stari režim. Neminovno je da se to dogodi, nerealno je očekivati da se revolucija uvijek provodi mirnim putem, iluzorno je očekivati muzeologe da okolo brane nekakve spomenike u svemu tome. Treba biti svjestan za revoluciju nisu odgovorni oni koji je provode već oni koji su doveli do takvog usijanja, a to je prethodni režim”, navodi Horvatinčić.
“Nešto je dovelo do ove situacije da crnački narod i njihovi saveznici ispoljavaju ovoliki bijes, to nije palo s Marsa. Sada su ugrožene institucije i simboli tog sistema koji je proizveo takav bijes. Nema tu sretnog rješenja za sve. Ti su turbulentni povijesni procesi. Većini ljudi na kraju nije važno što je izgubljen original nekog kipa ili što je stradala neka crkva”, zaključuje.
wpDiscuz
