Jedinstveni matični broj će se moći izvaditi. Za sada, bez rješenja statusa vojne imovine, ukidanja entiteta i sprječavanja uspostave novog entiteta. A malo je nedostajalo, možda još sat-dva i koji prebijen ministar. Sve je opet otvoreno. Od novih uličnih nereda, mirnog protupravnog rješavanja slobode državnih službenika (u zakonu – pet godina robije i više), pa nadalje. Ministar sigurnosti kaže da to može pomoći sigurnosti zemlje (!?). Sejdić – Finci: neriješeno. Izbora će možda biti, a možda i neće. Popisa stanovništva možda neće biti. Ne vole ljudi iznenađenja, nije prijatno kad se sazna da je nacionalna čistoća najzastupljenija tamo gdje se najviše priča o multikulturi i toleranciji. Živko Budimir? Koji Živko? Pa, predsjednik, ako se sjećamo. Našao je utočište u Krugu 99 (nezavisni intelektualci), pomladio ih je u tom trenu za kojih 20 godina. Njima je održao prigodan govor, a televizija se pobrinula da ga svi čujemo. Policija ga nije uspjela snimiti kako prima pare, pa su dokazi klimavi poput hercegovačke suhozidine po kojoj skače vižljasto kozle. Šejtan nije dao da se pojavi na mjestu snimanja. Jedino što se održava i produbljuje su rovovi. Rovovi među narodima koje je iskopala sarajevska čaršija, bosanska policija, državni mediji, bjelosvjetski visoki predstavnici, američki veleposlanici… Poput seoskog puta, mnoštvo robusnih kola i guma izlokali su put kojim se više ne može nikamo. Čak ni natrag. Ali, ne treba brinuti nego će se naći neki optimist da kaže kako će se na sljedećim izborima sve promijeniti i kako će se na vlast popeti neki novi, mladi i sposobni ljudi koji će nas odvesti u Europu prije nego što Europa potpuno propadne.
________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Turska je zemlja koja je jako slična sebi. Sve više naliči na Tursku, a sve manje na Njemačku, iako ima njemačko pismo, njemačku administraciju i njemačke prijatelje (Ameriku, Englesku, itd). Recep Tayyip Erdoğan je započeo veliki povratak. Pismo koje je Turcima oduzeo Kemal Ataturk, ne može više vratiti. Islam, već lakše. Kršćanska pravila Zapada se nama čine dobrima, naprednima, progresivnima. Ali, odvikli smo se, u ovom naletu „tolerancije“, da ne mora sve biti ni kao u Americi ni kao u Njemačkoj. Zašto? A zašto bi bilo? U Americi ima Turaka, ali Ameri ne moraju živjeti kao Turci. Zašto bi Turci živjeli poput Amerikanaca? Da nije bilo tog nesretnog Kemala, Turska bi dosad bila lider Istoka, vodeća nacija Azije. Umjesto toga, trčkarala je za materom Europom, bez obzira na to što se 97% Turske nalazi u Aziji (!?). Kurdi bi, možda, imali državu. I ne samo državu, možda bi imali i struju i tekuću vodu. Znalo bi se, recimo, da u Turskoj, osim sunita, žive i neki aleviti koji nemaju, baš kao ni ja, ništa protiv Bashara al-Asada jer vide da je alternativa Basharu al-Asadu totalna konfuzija i nered kakav su u Libiji napravili ubivši Muammara al-Gaddafija. Uz postojeće rovove između sunita i Kurda, cijeli svijet može računati i na opkope oko ponosnih alavita. Kao i rovovi oko Tuarega, oni o kojima se ne priča. Pri cilju koji potpuno razumijem, Recep Tayyip Erdoğan ponaša se autoritativno, kao kakav sultan. Zaboravio je, doduše, baš kao što su mnogi zaboravili odakle su došli i kako su dospjeli na vlast. Tayyip je, eto, u jeku borbe za Tursku i bivše turske kolonije, zaboravio da nije sultan.
wpDiscuz