NDH nije bila ni nezavisna ni država ni Hrvatska.
Nezavisna nije bila jer je ovisila o pokroviteljima: nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji.
Država nije bila jer država obdržava stanje ( zato se engleski kaže state, od latinskog status ) stvari jamčeći njihovu sigurnost: u NDH nije bio siguran nitko.
Hrvatska nije bila, jer Hrvatska bez Dalmacije i Istre nije Hrvatska.
Taj je marionetski paradržavni provizorij donio rasne zakone: stoga u NHD nije zločinački bio samo režim, već i sama wannabe-dražava.
U NDH ubijali su Židove jer su Židovi; dakle, zbio se Holokaust.
U NDH ubijali su Srbe jer su Srbi, Rome jer su Romi… dakle, zbio se genocid.
U NDH ubijali su Hrvate, ako su bili politički protivnici takve “države”.
U NDH otvarali su koncentracijske logore.
U tim logorima ubijali su djecu: Židova, Srba, Roma…
45 godina socijalizma – Tito nikada nije posjetio Jasenovac – Hrvati se nikada nisu suočili s time da se u krilu našeg naroda zbio Holokaust i genocid.
Socijalistička se vlast zasnivala na politici bratstva i jedinstva, koja je podrazumijevala ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se odnosila i na interpretaciju nedavne prošlosti: svi su jugoslavenski narodi oslobodili zemlju od okupatora, dakle svi su podjednako zaslužni za oslobođenje, i svi su izvanjštili svoje “domaće izdajnike” kao nenarodni element, strano tijelo u zdravom tkivu tih naroda: ustaše, četnike, baliste…
Jedino tako, priznajući kolektivne zasluge svim narodima za oslobođenje, nivelirajući doprinos u NOR, Tito je nivelirao i izdaju, omogućuju miran suživot naroda i narodnosti SFRJ.
U SFRJ, u stvari, živjeli smo kao da NDH nikada nije ni bilo, kao da su u WWII Srbi pobili Hrvata koliko i Hrvati Srba. Kako je to moguće? Moguće je samo i jedino zbog hrvatskih partizana.
Oni su Titu omogućili gorespomenutu interpretaciju narodnooslobodilačkog otpora. Da nije tih hrvatskih partizana, poglavito Dalmatinaca, tko zna što bi od Hrvatske ostalo.
Patizana koji su, danas, u ovoj jari revizionizma, tumačeni kao strana, izdajnička, okupatorska vojska, kao biva jugoslavenske postrojbe koje su se borile protiv autentične Hrvatske!
Da: komunisti su bili okosnica pratizanskog pokreta. Da, nažalost, sva je tragika nakon 1945. u tome što antifašisti nisu bili i antitotalitaristi. Što je režim koji je zavladao sebe samorazumjevao kao diktaturu proletarijata.
No, to što se dogodilo nakon 1945. ne opravdava događaje do 1945., kao što ni jugoslavenski i srpski žandarski teror ne opravdava retorziju koja je uslijedila u vidu konc-logora.
Vrlo jednostavano je to dokazati, ako treba, i ilustrirati, da i nepismenima bude jasno:
pogledajte ovu djecu u ustaškom logoru; dobro, što su im ova djeca skrivila?
Zašto su djecu ubijali?
Jer su židovska? Jer su srpska?
Ili je sve to izmišljeno?
Republika Hrvatska “bespridržajno osuđuje zločine počinjene” u Jasenovcu.
Čujem li ja to odjek rječnika režima koje je ubijao u tom logoru, države koja je donijela rasne zakone na osnovu kojih su zločini zakonito počinjeni, u ovoj bespridržajnoj osudi?
Ili sam samo, pri pogledu na ovu djecu, preosjetljiv?
Ne. Nisam. Pri pogledu na njih, ne može se nikada biti dovoljno osjetljiv, oprezan i osramoćen.