Skriveni u imenima ulica i trgova, na pročeljima kuća i utisnuti u novčanice, njihovi simboli nalaze se svuda oko nas, a neki njihovi članovi (navodno) sjede i u Saboru. Oni su bratstvo u koje je ženama pristup zabranjen, a njihova riječka loža osnovana je prije više od stoljeća.
Dan 21. prosinca. Riječka večer. Božićno ludilo drma gradom. Svi užurbani, pretjerano rastrošni, a opet veseli. Pred art-kinom natiskana gomila raznovrsnih coolera, alternativaca, samoprozvanih poznavatelja umjetničkog filma, propalih hipija, neshvaćenih studenata, a i gotovo svi gradski upravljači. Svi važni elementi u mozaiku onoga što se naziva gradskom kulturnom scenom – ovdje su. Uzbuđeni, prividno opušteni, ali proračunati u druženju. Oko gradonačelnika i pročelnice za kulturu gužva je naročita. Svatko želi pokazati svoj osmijeh i empirijski dokazati da je prisutan. Propustiti i ne biti viđen na riječkoj premijeri filma NepRIznata, kultnog azerbajdžanskog redatelja Mustafe Kutija, značilo bi brisanje s liste onih “bitnih u kulturi”.
Gradonačelnik napokon sjeda na rezervirano mjesto. Dugo već žudi za stolicom, nastupa kratko olakšanje, ali naglo ga svladava neki neugodan osjećaj. Umjesto opuštajuće ugode, pod stražnjicom osjeća vlagu. Ne pada mu na pamet pomaknuti se jer ga opsjedaju uznemirujuće misli. Prokleta upala bubrega, pomisli. Doktor mu je rekao da je moguće lagano “propuštanje”, ali na javnom mjestu ono bi moglo biti kobno. Ode ugled, lako za život. Lagani znoj oblijeva mu lice. Svjetla se gase. Žamor nestaje. Ostaje tišina. Ok je, utješi se. Da je mokraća, već bi i prismrdjelo. Nije ni završio misao kada osjeti pad kapljice na čelo. Čudno, pomisli, pogledavajući prema gore. Za par sekundi padne i druga. Obriše rukom čelo, no ništa ne vidi. Prokleti artistički filmovi i njihovo jebeno isfuravanje, tiho kaže, komentirajući mračnu atmosferu prvih prizora filma. Kapljice nastavljaju padati u pravilnim razmacima. Prolazi petnaest minuta. Napokon svjetlo. Znatiželjno i bijesno pogleda. Krv! Tišinu prekida snažan gradonačelnikov krik. S vrha dvorane visi unakaženo tijelo, a sa stropa kaplje svježom krvlju ispisan broj 111. Vika, panika, plač. Što sve to znači? Zašto sada? Zašto ovdje? Božić straha čeka Riječane…
Masoni u Rijeci?
Čitatelji, bez panike. Nisam postao književni trash pisac i tinejdžerke neće imati priliku kupovati moje horor-romane. Bilo bi to neprilično od nekoga tko je pročitao valjda pet naslova školske lektire. Ono što ste pročitali moj je pokušaj uživljavanja u Dana Browna koji, ako ne izabere Rijeku kao lokaciju za snimanje filma na temu nove knjige Izgubljeni simbol, nije napravio posao. A evo i zašto. U ulici u kojoj je ’91. masa majki doslovno klečala tražeći od JNA puštanje hrvatskih vojnika, do relativno nedavno stražario naoružani mladić, a gdje danas samo prolazi gomila automobila u namjeri da riješi račune na FINI ili pak stolnotenisač ide na partiju ping-ponga u obližnji klub, smjestila se jedna od slabo razvikanih ali zacijelo najintrigantnijih hrvatskih zgrada. Riječ je o bivšem sjedištu nekad postojeće masonske lože Sirius, čije djelovanje nimalo slučajno koincidira s razdobljem najvećeg industrijskog, urbanističkog, arhitektonskog, tehnološkog, kulturnog uspona i međunarodnog ugleda Rijeke. Premda nas sve više znanstvenika upozorava na opasnosti “kvazipovijesti i kvaziarheologije, mješavine besmislica i pseudoznanosti brižljivo upakiranih u ambalažu autentičnosti”, a upravo u takvu grupu interesa pripadaju teme o slobodnim zidarima, upustit ćemo se u neizvjesnu avanturu istraživanja fragmenta priče o riječkim masonima. Pa makar završili viseći s plafona art-kina…
Tko je tko u loži Sirius
Loža Sirius službeno postoji od 21. prosinca 1901. godine, otkako je hram otvorilo 16 članova osnivača, premda je masonstvo u riječkim krugovima još odranije imalo svoj utjecaj. Tako je npr. Giovanni Ciotta, valjda najuspješniji riječki gradonačelnik, bio članom budimpeštanske lože Humanitas. Razvoj lože Sirius početkom stoljeća bio je munjevit koliko i razvoj matičnoga grada. Na jednom mjestu okupili su se najbogatiji i najugledniji građani, organiziravši se prema pravilima Škotskog reda. Na čelu lože stajalo je pet visokih članova, koji su za svoje članstvo morali plaćati 100 kruna godišnje, dok se članstvo na nižim stupnjevima moralo plaćati 30 kruna, što otkriva neobičnu hijerarhijsku podijeljenost. Kao i u ostalim ložama, i ovdje su postojali “veliki meštar” i “braća”. Govoreći o konkretnim imenima, najvažnijima za funkcioniranje Siriusa, na pameti moramo imati da je riječ o “kremi” riječkoga društva, zbog čega je teško odlučiti čiji je životopis impresivniji, pa navedimo samo neka: Andrea Ossoinack, Antonio Via ml., Giovanni Rubinich, Emilio Rupnick ili Carlo Conighi. Tako se, na primjer, pred Andreom naša “zlatna mladež” može pokriti po ušima. Iako mu je otac, barem prema rezultatima službene istrage, unatoč nevjerojatnom bogatstvu život završio samoubojstvom iz lovačke puške, Andrea se nije pokolebao.
Kao dvadesetogodišnjak bio je suvlasnikom i ravnateljem Društva za pomorsku trgovinu Adria(monumentalna palača Jadrolinije!), član upravnog vijeća i vlasnik Ljuštionice riže, potpredsjednik Društva prijatelja mladeži, član uprave Konzorcija za gradnju kuća, član uprave Grande cinematografo Parigi, a od 1905. i meksički konzul u Rijeci. Naposljetku, pribrojimo tome i aktivnosti unutar Siriusa, čiji je “veliki meštar” neko vrijeme bio upravo Andrea! Imali su bogatstvo, imali su moć, zašto im je trebalo još nešto takvo okultno kao što je masonska loža, mjesto na kojem jedan drugoga nazivaju “braćom” te prolaze mističan obred inicijacije? A upravo je mističnost glavno obilježje egzistencije riječke lože, koja na manje pitanja daje odgovore, a više njih ostavlja otvorenima.
Nomen est omen
Fenomen masonstva ne može proći bez poniranja u interpretaciju složene simbolike koju je razvila i riječka loža. Budući da ne možemo angažirati profesora Langdona, a i ne želimo – jer čovjek je ipak “najveći svjetski simbolog (iako mu ustvari drugi moraju čitati dokumente s latinskog i talijanskog), moramo sami shvatiti što se razumjeti može. “Ime je znak” – stara je izreka čije domete lijepo možemo primijeniti kada razmišljamo o Siriusu. Značenje same riječi Sirius nije bitno samo za astronome, kao oznake jedne od milijardu zvijezda na nebu. Sirius je jedna od najsjajnijih zvijezda, a izgrađivanje njezine simbolike seže još do starih Egipćana, čiji je utjecaj religije dobro poznat kada se govori o masonima. Naime, zvijezda koju mi poznajemo pod imenom Sirius nazivana je kod starih naroda “zvijezda pas”, dok su s druge pak strane Egipćani izrazito štovali boga Anubisa, kojega je, primjerice, legendarni Platon nazivao “psom egipatskim”.
Riječ je o bogu prikazivanom s tijelom čovjeka i glavom dugouhog psa, točnije šakala, smatranog “čuvarem pakla i hramova”, izumiteljem jezika, gramatike, astronomije, istraživanja, matematike, glazbe, medicine i vodičem do svijeta mrtvih. Neobična korelacija između imena riječke masonske lože, simbolike zvijezde i staroegipatskog misterijskog kulta time ne prestaje; prošećimo ispred sjedišta Siriusa i bacimo pogled na neobičnu fasadu, na kojoj ćemo odmah uočiti glave četiri psa sa stršećim ušima. Ne treba nam maštovitost okultnog Tsariona da uvidimo neobičnu vezu i simbolički slijed kojem, više kao zanimljivost, možemo pridodati da američki ljubitelji teorija urote smatraju kako su Deklaraciju nezavisnosti donijeli masoni upravo u vrijeme jedinstvene korelacije zvijezde Sirius sa Suncem!
Zidano zdanje slobodnih zidara
Glave psa na fasadi i značenje riječi Sirius samo su mali fragment bogate igre simbolima koju krije zgrada današnjeg sjedišta Evangeličke crkve (?!). Očito članovi Siriusa ništa nisu prepuštali slučaju, pa je i samu konstrukciju zgrade izveo ugledni član lože, arhitekt Giovanni Rubinich, vlasnik vlastitog projektnog i građevinskog društva, ali i djelatnik Tehničkog ureda grada. Zidanje samih ključnih objekata tako je ostajalo među “slobodnim zidarima”. Kao aktivan mason lože u naglom rastu, Rubinich je ostavio djelo koje je jasno davalo do znanja kome pripada, ali i koje je samo one tajno upućene uvijek podsjećalo u temeljne postavke njihova vjerovanja. Fasadni ukrasi otkrivaju autorovu intenciju. Naime, osim četiri glave psa, od kojih je jednom uništena njuška (!), na fasadi nalazimo i cijeli niz drugih neobičnih simbola koji se rijetko viđaju u hrvatskoj arhitekturi: sove, zmije, pčelinjak, letećeg konja Pegaza, različito cvijeće, kozju glavu unutar pentagrama, bika s nakitom na rogovima, baklje, te najčešći ali zacijelo najintrigantniji simbol – svastiku.
Dio simbola vrlo je dobro poznat i iz klasične priče o značenju masonske ikonografije. Tako je npr. simbol zmije, osim važnosti za kršćansku priču o postanku, među masonima dobro poznat i preko značenja u egipatskoj religiji, gdje upravo zmija kroz lik boga Amon-Ra sudjeluje u stvaranju svijeta. Važnost zmije dobro je poznata bila i neprijateljima masona, pa su tako Mussolinijevi fašisti, inače ekipa koja je zavladavši Rijekom zabranila postojanje Siriusa, slobodne zidare nazivala “zelenim zmijama”! “Cvijet života”, simbol pronađen na Ozirisovu hramu u Egiptu, oko kojeg se često isprepleće tajno djelovanje Leonarda da Vincija i vjerovanje u svetost geometrije, također je našao svoje mjesto na mističnoj fasadi. Svastiku pak, kao prastari simbol sunca i kao najčešće ponavljajući simbol na fasadi, vjerojatno treba tumačiti kao oznaku vrhovnog božanstva, tvorca svega, ali na ne način klasične kršćanske tradicije, nego sinkretizma masonskih vjerovanja. Uostalom, zapisnik jedne sjednice Siriusa najbolje otkriva vjersku poziciju riječkih slobodnih zidara: “Masonstvo nije neki filozofski ili društveni sistem, već način postojanja intelektualne i moralne kulture koja putem simbola, te njegovim djelovanjem na duh i karakter svojih pripadnika, izaziva reakciju. Masonstvo manje teži tome da odbrani određene stavove ili doktrine, već da, kao stari mističari, kod svojih članova stvori sklonost, usmjerenost ka istraživanju istine i poslušnost u odnosu na prihvaćenu obvezu.” Dotakli smo se ovime možda kroz povijest najisticanije točke priče o masonima – odnosa s Katoličkom crkvom, njezinom organizacijom i vjerovanjima.
Masonstvo i Katolička crkva
Riječki Sirius bio je – a to njegovi članovi nikada nisu skrivali, nego samo isticali – izrazito anticrkvena organizacija. Dio članova pripadao je i židovskoj zajednici, što uopće nije čudno kada se uzme u obzir činjenica da kabalistička vjerovanja imaju istaknuto mjesto u masonskom svjetonazoru. U tom kontekstu zanimljivu koincidenciju predstavlja i gradnja (u Drugom svjetskom ratu uništene) masivne riječke sinagoge 1903. godine, upravo u vrijeme uspona Siriusa. Voditelj gradnje bio je Carlo Conighi, istaknuti član same lože!
Prema programu sačuvanom iz 1913. godine, cilj riječkih slobodnih zidara je “kultiviranje zidarskog života s osobitim obzirom na ćudoredne i napredne tendencije slobodnog zidarstva i intenzivno gajenje bratimstva” te materijalno podržavanje od strane lože osnovanog Udruženja slobodne misli. Riječ je o grupi proznanstveno nastrojenih riječkih građana koji su se posebno isticali u organiziranju predavanja za šire mase, s temama koje niječu crkvena gledišta o nastanku i funkcioniranju svijeta. Premda su predavanja i teme, poput onih o procesu protiv Galileja i Darwinovoj teoriji evolucije, bile izrazito naklonjene vrijednostima prirodnih znanosti, činjenica je da su osnivači, ali i pretežni članovi Udruženja bili upravo masoni – isti oni koji su istine svijeta nalazili u ikonografiji vlastite zgrade! Jednu od većih senzacija u djelovanju Udruženja izazvalo je gostovanje talijanskog socijalista Guida Podrecce, koji je u rasprodanom (!) gradskom kazalištu održao predavanja o pogubnom utjecaju Crkve na žene, idealističkoj misli skladatelja Richarda Wagnera, te đavlu, izvevši neobičan zaključak: “I posljednja molekula najjednostavnijeg minerala i najmanji atom zemaljske materije, sve to uživa u životu; priroda koja slavi život i obiluje plodnošću, sama nas poziva da u njoj uživamo i slavimo je…”
Riječki masoni imali su u tim uzbudljivim godinama dostojnog neprijatelja – kapucinski red. Pod vodstvomBernardina Škrivanića, opsjednutog idejom promicanja čuda iz Lourdesa i izgradnjom monumentalne crkve u njihovu čast, kapucini su razvili djelatnost izrazito suprotstavljenu loži Sirius, koja je ponekad graničila s militantnošću. Tako je, na primjer, dok je Podrecca izazivao delirij u prepunom gradskom kazalištu u kapucinskoj crkvi, istovremeno održana konferencija pod nazivom “O neprijateljima Boga i domovine”, a smatralo se da su to ateisti, socijalisti i – naravno – masoni. Bile su to godine kada su upravo mediji prepoznati kao odličan način širenja ideja, a kapucini u Rijeci toga su, s obzirom na poznatu konzervativnost Crkve, bili izvanredno svjesni. U vlastitom tiskarskom zavodu Miriam – osim što su pokrenuli Riječke novine, izravnu konkurenciju Supilovom i s masonima povezivanom Novom listu, prodavane u više tisuća primjeraka – objavljivali su i djela koja masone jasno detektiraju kao neprijatelje. Jedno od najupečatljivijh djela, objavljeno 1912. godine, zacijelo je rad Sotona i sotonski šegrti, koji vrlo eksplicitno detektira “problem” Rijeke i svijeta:“Iz sotonske mržnje, kojom danas prate kršćanski živalj židovski framasoni i njihovi saveznici, može se lako zaključiti, kakov bi udes saletio ljudsku zadrugu, kad bi s njome zavladao orijentalni barbarizam uz sav židovski kapitalizam, vjerski nihilizam, politički anarhizam i uz skroz pornografički moral (…) Ali za dugo (masoni) ne ostadoše u tajnosti, već i njihova društva izmiliše na javnost, a da ne budu ometani od crkovnih i državnih vlasti, svojim društvima utisnuše obilježje dobrotvornosti i filantropije, a kasnije prosvjete i naobrazbe… No, kako je sotona nazvana božjim majmunom, tako je društvo slobodnih zidara htjelo da se pokaže s prva majmunom Katoličke crkve…”
Teorije zavjere i 1. svjetski rat
S približavanjem 1914., uzbudljive godine ideoloških ulično-medijskih borbi (koje su trajale nešto više od desetak godina) bližile su se kraju. Iza brda valjao se krvavi Prvi svjetski rat, za koji su mnogi teoretičari zavjera spremni prisegnuti da je uzrokovan upravo inicijativom slobodnozidarskih loža. U beskrajnim igrama, manipulacijama i intrigama svoje istaknuto mjesto našli su i članovi lože Sirius, čije jedinstvo nije ostalo očuvano zbog nemogućnosti određenja prema pripajanju Rijeke Italiji. Verzije tijeka događaja se razlikuju, a prema jednoj od njih upravo su predstavnici Siriusa bili zadnji posjetitelji D’Annunzija prije njegova kretanja u riječku avanturu. Zbog nepostojanja ili nedostupnih dokumenata istina se za sada nalazi samo u sferama interpretacije, no događaj koji se doista zbio nakon ulaska D’Annunzijevih trupa u Rijeku dodatno raspiruje maštu. Arditi, D’Annunzijevi avanturisti, u posvemašnjem metežu i orgijanju po gradu upadaju u prostorije tiskare Miriam, današnjeg art-kina, pronađene knjige iznose na ulicu i u buktećoj lomači uništavaju djela kapucinskih, izrazito antimasonskih autora. Ne poprima li u svjetlu toga fikcionalni događaj s početka teksta jezovito realne konture? A da ipak pričekamo Browna?