Iz novog Up&Undergrounda prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura, kritiku pojma “prekarijata” (kojeg je popularizirao Guy Standing, čije predavanje u sklopu 7. Subversive festivala možete poslušati 13.5. u 19h u kinu Europa). “U svim europskim državama koje prolaze dugoročne strukturne prilagodbe prekarnost se nameće ne samo migrantskim radnicima i najsiromašnijima, ne samo radnicama koje ostaju u drugome stanju, ne samo studentima i mladima, ne samo sve malobrojnijoj manualnoj radnoj snazi nego i radnicima u javnom sektoru, od smetlara do javnih službenika, od čistača na ugovor do zdravstvenih djelatnika. (…) restrukturiranje gospodarstva i dugoročna ekspanzija “rezervne vojske rada” koja je prati izvršit će svoje disciplinske učinke do samoga vrha klasne strate, i samo će manjina – segmenti srednje klase, te vladajuća klasa – ostati relativno zaštićena.”Uvod: Standing o prekarijatu
Koncept prekarijata u svojoj je trenutnoj formulaciji neuvjerljiv, impresionistički i sasvim sigurno obojen milenijskim veltšmercom. Najzaslužniji za njegovu popularizaciju[1] je Guy Standing sa Sveučilišta Bath, koji je konceptu ujedno pridodao nešto teorijske dubine. On tvrdi da je prekarijat klasa-u-nastajanju koja će, nakon što se konsolidira, predstavljati “novu opasnu klasu”, “čudovište”, te je stoga: “Potrebno [je] poduzeti određene mjere prije negoli to čudovište oživi.” Upozorava da ukoliko ne spoznamo prekarijat – odnosno ukoliko prekarijat ne spozna sebe sama, te, rječnikom hegelijanskog marksizma, postane “klasa-za-sebe” – kročimo ususret “politici iz pakla”. Ovakav pakao podrazumijevao bi rekonfigurirani fašizam, u kojem bi prekarni radnici igrali ulogu koja bi mogla biti analogna (iako ne i pretjerano analogna, inzistira Standing) onoj davnog, poprilično ozloglašenog,lumpenproletarijata. Kako bi artikulirala svoje specifično “breme nesigurnosti”, ova “opasna klasa” mora pronaći svoj “Glas”, da je u protivnom radikalna desnica ne bi navela na krivi put.
Kada je koncept prekarijata posrijedi, ostavimo li se retoričkih ekstravagancija, ovime se jasno ukazuje da je na kocki – strateški ulog. Analiza tržišta rada, radnih procesa, društvenosti i klasnih formacija, u konačnici stremi političkoj analizi toga koje su vrste agencije i saveza na raspolaganju transformativnoj politici. Standing pribjegava “blago utopijskoj” politici koja bi, odbacujući tradicionalni laburizam, i dalje djelovala preko redizajnirane centralne ljevice predvođene Laburističkom partijom. On smatra da Laburisti moraju odbaciti “atavistički” zov Blue Laboura,[2] koji se obraća opadajućoj manualnoj radničkoj klasi, i prigrliti klasno utemeljen progresivni savez s prekarijatom i društvenim pokretima u njegovu središtu. Prekarno zaposlenima potonji bi morao ponuditi oblike sigurnosti koji ne nalikuju statičnim, pokornim načinima života, a koje Standing pripisuje starom laburizmu.
Mnogo toga tako počiva na teorijskoj i empirijskoj snazi ovoga koncepta. Argumentirat ću kako je u ovom trenutku riječ o potpuno nezadovoljavajućem konceptu, koji ne uspijeva zahvatiti ni one fenomene na koje s pravom skreće pozornost, a kamoli širi kontekst unutar kojega se takve značajke pojavljuju. Ne samo da je empirijski netočan već je i nedovoljno teorijski razvijen. Ipak, ne može ga se olako odbaciti: očito je da označava nešto važno. Obrambeno ustrajavanje na pravovjerju[3] tako neće dostajati, čak i ako su mnoge tvrdnje takvih kritičara opravdane. Pa ipak, kako bi prekarijat postao upotrebljiv koncept – suprotnost nekoj vrsti prigodne skraćenice za ono što smo svi imali prilike doživjeti – mora ga se osloboditi okova neutemeljenih teorijskih pretpostavki koje upravljaju današnjim interpretacijama klase i kapitalizma.
U ovome ću članku tvrditi da je pogrešno promatrati prekarijat kao klasu. Pokušaji da ga se pretvori u klasu teorijski su nesuvisli, a činjenice koje govore o prekarnome radu i društvenoj prekarnosti pogrešno shvaćene ako ih se promatra unutar okvira teze o “klasi u nastajanju”. Ovo je važno jer klasne analize stoje u temelju političkih strategija. U slučaju Standinga, glavnoga popularizatora ovoga koncepta, analiza je povezana s određenim setom političkih artikulacija i strateških opredjeljenja, koja prije nalikuju “velikom društvu”[4] nego “Kritici Gotskog programa”.[5] Ustvrdit ću kako prekarnost proizvodi učinke sve do vrha lanca klasne stratifikacije, širom radničke klase, i među segmentima srednje klase – osobito sitne buržoazije. Naziv prekarijat tako bi funkcionirao kao neka vrsta populističke interpelacije, što je tvrdnja koju ću detaljnije pojasniti u zaključku. Ovakva interpelacija i ovakva vrsta “imenovanja” operira na temelju realnoga antagonizma, onakvog koji se, posebno u doba mjera štednje, pojavljuje između “bloka moći” i ostatka ljudi. Prekarnost ugrađena u financijaliziranu akumulaciju oduvijek je u najvećoj mogućoj mjeri bila potiskivana prema dolje. Međutim sada počinje utjecati na sve šire slojeve društva, pa se čini da je od nje zaštićena samo kapitalistička klasa, uključujući malobrojne segmente srednje klase – njihovu sigurnost plaćamo našom prekarnošću. Trebali bismo prigrliti ovakav koncept prekarijata, i poslužiti se njime kako bismo utemeljili novu, radikalnu većinsku politiku s jasnom antikapitalističkom jezgrom.
Nešto staro
“Rad na pristaništu uvijek je neizvjestan i nesiguran način života”, izjavio je jedan lučki radnik 1882. godine. “Ponuda radne snage u Liverpoolu redovito uvelike premašuje potražnju, što posljedično dovodi do toga da prosječna zarada tijekom cijele godine ne prelazi četiri dana, iliti 18 šilinga tjedno.” Agrarni proletarijat u razdoblju rane moderne engleske države bio je jednako osjetljiv na fluktuirajuću potražnju za radnom snagom, iziskivajući neprestanu intervenciju države pod vladavinom dinastije Tudora kako bi se spriječilo katastrofalno opadanje stanovništva. Tkalci pamuka tijekom ranog industrijskog doba redovito su bili nezaposleni, u potrazi za sitnim poslovima koje bi mogli obavljati, trgovcima kojima bi mogli služiti, te raznovrsnim predmetima koje bi mogli prodati: krpajući život od otpadaka urbanoga kapitalizma. Takva nesigurnost, stara koliko i sam kapitalizam, oduvijek je obilježavala značajan dio ljudi na ekonomskoj margini, dok su žene i rasno potlačeni izvršavali glavninu prekarnoga rada.
Međutim široko raširena pretpostavka jest da se nalazimo u kvalitativno novoj fazi razvoja, u kojoj ono što je bilo marginalno postaje jezgra – obuhvaćajući, prema nekim procjenama, možda čak i četvrtinu radnika. Obilježeno setom pojmova kao što su “McPoslovi”, “poslovi najnižeg reda”, “fleksibilni rad” i tako dalje, ovime se skreće pozornost na to kako tehnološko, prostorno i organizacijsko restrukturiranje kapitalizma transformira tržište rada.
U fordističkome modelu kapitalizma, uvedenom u ranome 20. stoljeću, rukovoditelji su običavali koristiti različite mehanizme ne bi li zadržali stabilnu, dobro reguliranu radnu snagu. Na tragu tejlorizma, “znanstveno upravljanje” povećalo je produktivnost radnika, osiguravajući paralelno njihovu podređenost upravljačkim strukturama – razbijanjem radnih procesa na niz pojedinačnih, mjerljivih zadataka. Na taj je način svako umijeće u najvećoj mogućoj mjeri povučeno iz “pogona” i otpremljeno u rukovoditeljske urede. Stručnost obrtnika zamijenjena je predvidljivim, rutiniranim zadacima industrijskog radnika. U tome leži osnova stare podjele između intelektualnoga i fizičkoga rada, što je zapravo podjela između rukovoditeljskih poslova i poslova najnižeg ranga. Jednaku važnost treba pridati i tome da su tvrtke primjenjivale kombinaciju materijalnih poticaja, ideoloških apela, pregovaračkih mehanizama te izravnih intervencija u obiteljski život radnika, kako bi kultivirale korporativnu lojalnost i koheziju. I sam je Ford istaknuo da se isplaćivanjem relativno “visokih plaća”, čime bi se zadržala visoka produktivnost i smanjila fluktuacija radne snage, dugoročno može uštedjeti mnogo novca. Iako u početku neprijateljski raspoloženi prema sindikatima, fordistički su proizvođači u razdoblju Hladnoga rata naučili kako uključiti organizirano radništvo kao partnera u kontinuiranom procesu unapređivanja produktivnosti.
Raspad ovog korporativnoga sustava, kao posljedica duge i burne krize iz 1970-ih godina, rezultirao je temeljnom transformacijom rada. Postoje tvrdnje kako je postfordistički kapitalizam pokazao pojačanu tendenciju raskida s dugoročnim oblicima zapošljavanja, zbog toga što su menadžeri i administratori bili u potrazi za fleksibilnijom proizvodnjom. Sve se više poslova, osobito u uslužnom sektoru, od hotelijerstva i ugostiteljstva do čišćenja i uredskih poslova nižeg ranga, “ugovara” s firmama koje upošljavaju radnike na povremenoj i privremenoj osnovi. Pozicije koje su nekada držali radnici zaposleni na puno radno vrijeme sada preuzimaju radnici zaposleni preko ugovora na određeno koji se produžuje svakih nekoliko mjeseci.
Ovakav proces stvara dinamično rastući sloj radnika koji je, iako često visokoobrazovan, izložen manjku sigurnosti i perspektive, i koji od fragmentiranog poslovnog i društvenog života stvara nestalne načine egzistencije. Radi se o vrlo individualističkoj klasi-u-nastajanju koju karakterizira minimum korporativne odanosti, i tek labava solidarnost unutar grupe. Njihova društvenost, barem u zemljama kapitalističkoga centra, poprima formu “umrežavanja”, koje počiva na društvenim medijima, prije negoli u “zajednicama” zastarjelih oblika radničkog života. Oni su ti koji su se pobunili u antikapitalističkim i studentskim prosvjedima, te okupacijama javnih prostora. Dobrodošli u prekarijat.
Nešto novo
Mnogi analitičari koji u svom radu polaze od ortodoksne marksističke perspektive, uz koju se i sam priklanjam, otvoreno odbacuju ovaj novi pojam i s njim povezane tvrdnje. Ne rađa se nova klasa; stabilnost zaposlenja nije se smanjila onako kako tvrde neki teoretičari, a radna snaga zaposlena na neodređeno nastavila se širiti, osobito u najdinamičnijim uslužnim sektorima koje teoretičari prekarijata proglašavaju glavnim poljem unutar kojega se privremeni rad širi. Knjiga Kevina Doogana New Capitalism?: The Transformation of Work[6] predstavlja najjači empirijski i teorijski prikaz ovakva stajališta. U njoj se ističe da teorija tržišta rada, koja u svojoj eksplanatornoj agendi daje prioritet nestandardnim oblicima zapošljavanja – povremenom zaposlenju, zaposlenju sa skraćenim radnim vremenom, privremenom zaposlenju itd. – u istu kategoriju grupira niz različitih vrsta rada, isključivo na temelju onoga što one nisu.
Doogan nastavlja s elaboracijom empirijske osnove svoga pobijanja prekarijata. Između 1985. i 2004. godine privremeno zapošljavanje diljem zemalja OECD-a poraslo je u skromnom razmjeru, od 10% do 12%. (U Ujedinjenom Kraljevstvu, na koje se Standing većinom fokusira u svojem argumentu, tek je 6,2% radnika zaposleno preko ugovora na određeno.) Ovakav prosjek zamagljuje pojedine ekstremne slučajeve, poput Španjolske, gdje se privremeno zapošljavanje udvostručilo. Jednako je važno i da su faktori uključeni u povećanje privremenog zapošljavanja značajno varirali. U nekim slučajevima agencijski rad naglo je porastao, dok se u drugim slučajevima jedva pomaknuo s mjesta. Postotak stalno zaposlenih također je znatno varirao, s poprilično velikom manjinom od 42% zaposlenih u istoj firmi na godinu dana ili dulje. U nekim slučajevima, kao u EU-u, zaštite zaposlenja pokrivaju privremeno zaposlene, jednako kao i stalno zaposlene radnike, dok u drugim slučajevima tome nije tako. Poanta je da čak i ako suzimo fokus na privremeni rad, promjene nisu ni toliko epohalne kao što bi neki teoretičari htjeli da jesu, niti su ujednačene u svojim uvjetima i učincima.
Slično tome, privremeni rad se tek u manjoj mjeri preklapa s drugim oblicima nestandardnoga zapošljavanja, poput zapošljavanja sa skraćenim radnim vremenom. Uvjeti pritom ponovno variraju, tako da zaposleni sa skraćenim radnim vremenom imaju primanja koja se kreću između 55% i 90% onoga što primaju stalno zaposleni radnici. Zapošljavanje sa skraćenim radnim vremenom strategija je koju se uvelike primjenjuje kako bi se zadržalo djelatnike, a ne kako bi ih se prekariziralo. No opet, “fleksibilno” zapošljavanje manifestira se posve različitim obrascima; može biti povezano s legislativom koja je “prijateljski nastrojena prema instituciji obitelji”, ili s potrebom pojedinih grana industrije za smjenskim radom, ili s ciklusom izmjene godišnjih doba u određenim (pogotovo poljoprivrednim) industrijama. Na većinu od navedenoga naići ćemo u vrlo tradicionalnim sektorima gospodarstva, prije negoli u sektoru uslužnih djelatnosti koji navodno epitomizira postfordističku proizvodnju. Posljedica guranja ovakvih različitih oblika rada u jedinstvenu kategoriju pripisivanje je “nekakve lažne homogenosti atipičnom zapošljavanju”, dok bismo tome trebali pristupiti “dekonstruirajući periferiju (…) s obzirom na konkretne obrasce zapošljavanja”. Sve ove varijacije naglašavaju aspekt pojma prekarijat na koji ćemo se naknadno vratiti; ovako kako je trenutno formuliran, unatoč naporima da ga se ispuni sadržajem, on u najboljem slučaju ostaje posve negativan, kritički koncept. Skreće pažnju na gubitak, gubitak relativne sigurnosti a da zapravo ne objašnjava njegove učinke.
No ipak, bilo bi pogrešno jednostavno zanijekati promjene do kojih dolazi. Prije svega, slona u sobi zasad predstavlja masovna nezaposlenost. Nakon što je u poslijeratnom razdoblju gotovo iščezla, u 1970-im godinama ponovno se vraća u obliku stalne prijetnje i kazne, s tendencijom da zapošljavanje u cjelini učini prekarnijim. Do toga nije došlo na nediferenciran način. U narednom desetljeću, započevši s 1973./74. godinom, nekoliko vodećih kapitalističkih društava (Austrija, Japan, Norveška) obranilo se od nezaposlenosti daleko uspješnije od drugih (Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Kanada). Razlozi za takvo odstupanje[7] djelomično su objašnjeni institucionalnim čimbenicima. Ona društva koja su prošla najbolje pridržavala su se institucionalne obaveze održavanja niske stope nezaposlenosti koja nije bila potisnuta nijednom drugom agendom, i koja im je omogućila da prevladaju duboke recesije iz 1970-ih i 1980-ih godina. Društva u kojima je došlo do masovne nezaposlenosti najčešće su bila ona koja su usvojila oštre mjere štednje, odražavajući institucionalnu obavezu zadržavanja niske inflacije i “stabilnosti valute”. U Ujedinjenom Kraljevstvu to je djelomično bilo povezano s prioritetiziranjem Cityja.[8] Daleko od toga da ovo predstavlja iscrpan prikaz, no poanta je u tome da prekarnost u ovom smislu predstavlja ansambl konkretnih učinaka koji proizlaze iz svjesno odabranih klasnih strategija unutar pojedine kapitalističke formacije.
Kao drugo, rad na skraćeno radno vrijeme, iako nije nužno nesiguran, svakako je u porastu, kao dio širega obrasca podzaposlenosti. Nadalje, tu je i studentska komponenta prekarijata. Doogan naglašava kako je rast studentskoga tržišta rada u razvijenim kapitalističkim društvima, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama, jedan od najznačajnijih procesa u posljednjih nekoliko desetljeća. Studenti u Sjedinjenim Američkim Državama u prosjeku rade 21 sat tjedno, a u Ujedinjenom Kraljevstvu 16 sati tjedno. Ova vrsta nisko plaćene, nesigurne radne snage postala je ključna za strategije zapošljavanja velikih poslovnih sektora, osobito supermarketa i teleprodaje. Nesigurnosti zaposlenja pridodana je financijska nesigurnost. Gomilanje ogromnih dugova kućanstava u godinama prije kreditne krize bilo je popraćeno kolapsom osobne štednje. Pored toga, kako Standing ističe, službeni podaci lako mogu zasjeniti pravi opseg upotrebe prekarnoga rada. Crna tržišta rada, osobito migrantskoga rada, djeluju izvan direktnog nadzora države.
Globalni je trend da migrantski radnici postaju ogromna rezerva prekarne radne snage. Ovo je jedna od najjačih točaka Standingova argumenta. Takav trend rezultat je politički nametnutih barijera mobilnosti radne snage, i to ne samo na međunarodnoj razini nego i na domaćem tržištu. U Narodnoj Republici Kini, jednoj od najbrže rastućih kapitalističkih država, ruralnim migrantima nije dopušteno stalno obitavati u gradovima. Kao što David McNally ističe u svojoj analizi globalne krize (Global Slump[9]), čitave tri četvrtine proizvodnih radnika u zemlji živi bez osnovne sigurnosti stanovanja, pristupa socijalnim uslugama i obrazovanju. S obzirom na to da Kina trenutno ima radnu snagu brojniju od one u svim zemljama OECD-a zajedno, ovakav razvoj događaja nije zanemariv. Unutar razvijenih kapitalističkih društava migracijske kontrole čine dio šireg repertoara rasnih barijera, oblika segregacije, getoizacije, workfarea[10] i prisonfarea,[11] koji su prema Loïc Wacquantu,[12] Bourdieovu dugogodišnjem kolegi, uistinu nove značajke suvremene prekarnosti.
Štoviše, prekarnost se po svojoj razmještenosti u velikoj mjeri koncentrirala u predjelima svijeta koji su podvrgnuti periodičnoj pljački, povremeno isprekidanoj “malignim zanemarivanjem”, zaobilazeći glavna središta akumulacije kapitala. Radnici koji za svoj rad primaju nadnice i plaće čine 84% ukupnog broja zaposlenih u “razvijenim zemljama” (EU, SAD, Japan, Kanada, Australija itd.), za razliku od primjerice supsaharske Afrike, gdje radnici koji primaju nadnice i plaće čine tek 23%, a najveći udio od 49% predstavlja samozaposlene. Potonjima su uglavnom uskraćeni oblici kolektivne organizacije, koje najamni i plaćeni radnici uspijevaju ustrojiti u obranu radnih mjesta, dohodaka i uvjeta. Nadalje, jedna od posljedica neoliberalne urbanizacije[13] kapitalističkih privreda u razvoju jest da pored ukupnoga broja zaposlenih raste broj nezaposlenih ili podzaposlenih stanovnika sirotinjskih četvrti.
Ne možemo stoga tvrditi da je prekarnost besmislica, kao ni da u njezinim sadašnjim oblicima ne postoji ništa inherentno novoga. Prekarnost je ugrađena u neoliberalni kapitalizam, u kojem rast počiva na financijskome riziku i zaduženosti, u kojem su tržišta rada oslabljena, a socijalne zaštite povučene, u kojem države podižu barijere kako bi određene skupine radnika lišile građanskih prava, i u kojem poriv za pronalaženjem novih područja akumulacije rezultira ograđivanjima, izvlaštenjima i urbanizacijom bez zapošljavanja. Osim toga, gore opisani pomak u načinu proizvodnje nije posve neutemeljen. Ubrzani prelazak s proizvodnje na uslužne djelatnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu u 1980-ima nedvojbeno je bio povezan s klasno osviještenim napadima na bastione organiziranog radništva, a time i na razne oblike zaštićenosti koje su sindikati osiguravali. Dok se širenje privremenoga i povremenoga rada u zemljama OECD-a može doimati pretjerano naglašavanim, širenje tih oblika diljem svijeta značajno je. Preseljenja proizvodnih pogona pojedinih sektora na globalni Jug nije bilo zanemarivo, čak i ako su poslodavci bili skloni preuveličavati takve trendove kako bi povećali produktivnost radne snage.
Međutim učinci prekarnosti distribuiraju se na načine koji nisu obuhvaćeni pojmom prekarijata onako kako ga se trenutno razumije. Ovim konceptom hoće se reći da su elementi nekoć sigurne “radničke klase” okrenute manualnom radu zbog postfordističkih obrazaca akumulacije poljuljani u svojim temeljima. Zajedno, sa slično izmještenim elementima drugih klasa poput salarijata, oni formiraju novu prekarnu klasu. Kada bi tome bilo tako, prekarnost bi se koncentrirala u specifičnom sloju ljudi, nalik klasi, i to u najrazvijenijim kapitalističkim formacijama. Zapravo, čini se da prekarnost utječe na ljude različitih klasa, u poljoprivrednim i industrijskim sektorima jednako koliko i u uslužnom sektoru, i to na različitim razinama (na radnome mjestu, u kući, na bankovnom računu). Proširena “pričuvna vojska rada” proizvodi značajne učinke na cijelu radnu snagu, a ne na samo jedan sloj. Štoviše, mnoge specifične vrste neoliberalne prekarnosti pojavljuju se češće u društvima koja se pod utjecajem kapitalizma nisu razvila i koja su potlačena od imperijalizma negoli na frontovima “nove ekonomije”. No najveća poteškoća s konceptom leži u tome što bi njegovi zagovornici htjeli da se njime postigne daleko više od mogućeg – odnosno da se imenuje, opiše i objasni društvena klasa u nastajanju.
Brevijar o društvenim klasama
Prema Standingu, potreban nam je novi jezik klase kako bismo opisali nove klasne odnose današnjice. Iz tog razloga uvodi pojam prekarijata. Standing, uzimajući zdravo za gotovo sahranu koncepta “radničke klase” Andrea Gorza, izjavljuje da “radnička klasa”, onako kako je uobičajeno razumijemo, pripada prošlosti. Umjesto starih klasa (kapitalisti, radnici, seljaci, plemstvo itd.), sada postoji klasni sustav s više rangova, koji se sastoji od elite, salarijata, proficijata (profesionalci i tehničari), manualnih zaposlenika, “esencije stare radničke klase”, i samog prekarijata, “okruženog vojskom nezaposlenih i zasebnom skupinom društveno bolesnih neprilagođenika, koji preživljavaju na otpacima društva”. Standing nastavlja s identifikacijom “klasnih karakteristika” prekarijata:
“On se sastoji od ljudi koji nemaju previše povjerenja ni u kapital, ni u državu, što ga čini poprilično drukčijim od salarijata. A nema ni odnosa reguliranih društvenim ugovorom kao kod proletarijata, kojemu je radna sigurnost pružena u zamjenu za podređenost i potencijalnu odanost, nepisanim ugovorom na kojem se temelje države blagostanja. Prekarijat je u terminima klase prepoznatljiv po tome što ne postoji dogovor o povjerenju ili sigurnosti u zamjenu za podređenost.”
Mogli bismo primijetiti kako su ove karakteristike u potpunosti negativne: prekarijat se još uvijek definira kao ono što nije, umjesto kao ono što sigurno jest. Ipak, ako Standing i tvrdi da prekarijat još uvijek nije klasa “u Marxovu smislu”, svejedno drži da posjeduje karakteristike klase u nastajanju. Štoviše, njegovi se interesi razlikuju od interesa radničke klase, što je važna činjenica koja će zasigurno transformirati političke strategije na načine do kojih ćemo još doći u tekstu.
Kao pomoć pri evaluaciji ovih tvrdnji, a i s obzirom na to da je Standing odlučio smjestiti svoj argument u marksističku terminologiju, želio bih se nakratko vratiti Marxovu razumijevanju klase. Polazna točka jest da je klasa relacijski, a ne tek empirijski koncept. Klase se formiraju isključivo u odnosu jedne prema drugoj; one ne postoje kao empirijski predmeti prije negoli su dovedene u međusoban odnos. Drugo, ti su odnosi antagonistični i karakterizira ih temeljni rascjep: oni su stoga odnosi borbe, a borba karakterizira čitav set praksi koje proizvode i reproduciraju odnose među tim klasama. Treće, ti su odnosi prije svega organizirani oko proizvodnje i reprodukcije. Klasna lociranost određena je matricom praksi koje su povezane s proizvodnjom robe i kapitala, sa sredstvima za njihovu proizvodnju i ono najvažnije, s reprodukcijom sustava u cjelini.
Trebalo bi napomenuti da klasna određenost nema baš ništa zajedničko sa “subjektivnom” pozicijom svojih članova. Nicos Poulantzas je napravio korisnu distinkciju između “klasne određenosti” i “klasne pozicije”. Ovom prvom se referira na objektivni položaj klase unutar proizvodnih odnosa, dok se potonja tiče orijentacije klasa, ili frakcija, ili članova klase, unutar klasne borbe. Članica pojedine klase može zauzeti klasnu poziciju suprotnu vlastitim klasnim interesima (definiranima horizontom mogućih dobitaka koje neka klasa može ostvariti u odnosu na klasu s kojom je u danoj konjunkturi sukobljena), ili poziciju usklađenu s interesima suprotstavljene klase, no njezina klasna određenost neće se zbog toga promijeniti.
Jednostavan shematski prikaz klasa, ispripovijedan iz ove perspektive, odvijao bi se na sljedeći način. Ukoliko ste dio radničke klase, reproducirate sustav tako da svoju radnu snagu prodajete kao robu kapitalistu, nekome tko posjeduje određena sredstva za proizvodnju, te dopuštate kapitalistima da iz te razmjene izvuku višak – profit. Ako ste kapitalist, reproducirate sustav kupovinom kapitalne imovine, njezinim spajanjem s radnom snagom koju također kupujete i plasiranjem na taj način proizvedene robe za prodaju na tržištu. Ako ste uspješan kapitalist, ostvarit ćete veći udio proizvedenog viška negoli u slučaju da to niste, no sve dok ulažete svoj novac kako biste ostvarili taj višak – vi ste kapitalist.
Naravno, stvari nikada nisu bile toliko jednostavne kao što bi ovakav binarni prikaz mogao sugerirati. Za početak, u većini društvenih formacija u kojima je kapitalizam pustio korijenje uvijek je bilo ostataka pretkapitalističkih klasa – seljaka, plemstva itd., kao i deklasiranih fragmenata različitih klasa koje je Marx nazvao lumpenproletarijatom. Još je važnije napomenuti da je bilo i različitih slojeva koji su zauzimali “srednju” poziciju u odnosu na ove “temeljne” klase. U ranim stadijima razvoja kapitalizma te su pozicije većinom zauzimali profesionalci, trgovci i mali poduzetnici, stara “sitna buržoazija”. No kako se kapital sve više centralizirao, njihovi su se redovi s vremenom prorijedili, mali trgovci bili su izgurani iz posla, a profesionalna zanimanja uništena ili proletarizirana. U kasnijim etapama nova srednja klasa razvila se u sklopu odgovora kapitala na industrijsku militantnost u 20. stoljeću. To je podrazumijevalo razvoj disciplinskih i tehničkih aparata u kojima su bili stacionirani menadžeri i tehničari, koji su organizirali radne procese tako da se njima unapređivala podređenost rada kapitalu. Ovoj falangi nižih i srednjih menadžera, IT stručnjaka, stručnjaka za ergonomiju, osoblja ljudskih resursa itd. dodijeljena je određena količina društvene moći koju su joj delegirali vlasnici kapitala, nagradivši je najčešće malim udjelom profita u obliku viših plaća i dioničkih opcija.
Ovo je još uvijek suviše pojednostavljeno; naime unutar svake klase postoji nekoliko daljnjih diferencijacija, po frakcijskim linijama (razmotrite, primjerice, podjele između financijskoga i industrijskoga kapitala), kao i sektorskim, nacionalnim, rasnim, rodnim, religijskim i drugim linijama. Ne tvrdim da je bilo koja društveno značajna razlika automatski i izvor diferencijacije unutar klasa. No klasno jedinstvo nije nešto što se može samo tako pretpostaviti; ono se mora izgraditi minucioznom predanošću, predmetom je konstantnih pregovora i generalno govoreći, stvara se na razini politike. Naglašavam ovo samo kao poziv na oprez prilikom tretiranja klasa kao genetskih faktora u razvoju, kao historijskih subjekata s unaprijed zadanim interesima, neovisnima o strateškoj situaciji u kojoj se nalaze, koji samo čekaju “Glas” da im objasni koji su to interesi.
Kako je, u odnosu na prethodno skiciranu analizu, pozicioniran Standingov prekarijat? Kao prvo, nijedna od karakteristika koje je Standing pripisao prekarijatu nije fundamentalna za klasnu analizu “u Marxovu smislu”. Nisu direktno povezane s odnosima u proizvodnji, i nisu ključne za reprodukciju sistema u cjelini. Ni Weberova klasna analiza, koju Standing također navodi kao podršku svojoj tezi, ne spašava koncept. Sistem klasnih kategorija koje upotrebljava očito je inspiriran Weberom, no Weberov pristup klasi naglašavao je posjedovanje vlasništva i prednosti koje ono donosi na kompetitivnom tržištu. Razlikovne kvalitete prekarijata počivaju na pretpostavljenom manjku bilo kakvog društvenog cementa koji bi ih vezao uz elite (ili jedne uz druge) i tako zajamčio njihovu subordiniranost.
Kao drugo, on se po svojim karakteristikama razlikuje od “stare” radničke klase time što ne pripada društvenom ugovoru, no ovo implicira povijesno pročišćenu i eurocentričnu koncepciju radničke klase, specifično tumačenu kroz odumiruće tijelo laburizma. Tako se pretpostavlja podudarnost radničke klase sa specifičnim sazivom i njezinom reprezentacijom u relativno kratkom periodu poslijeratne europske povijesti. Ovo nam nije od pomoći, bez obzira na to upotrebljavate li Marxov ili Weberov pristup društvenoj klasi.
I kao treće, Standing ima tendenciju govoriti o prekarijatu kao da govori o korporativnom subjektu, koji se barem djelomično može definirati u odnosu na njegove pretpostavljene ideološke orijentacije. Tako tvrdi da se “prekarijat ne osjeća dijelom solidarizirane radničke zajednice”. Mogli bismo reći da je zaboravio navesti podatke koji to potvrđuju, kao što je slučaj s njegovim brojnim tvrdnjama. No što je još važnije, propustio je pojasniti u kojem smislu su obje navedene tvrdnje istinite, i presudne za formiranje prekarijata kao klase. On izvodi zaključak da prekarijat ima različite interese od radničke klase – što je sentiment kojem previše pozornosti nisu pridali ni studenti, kao ni aktivisti društvenih pokreta, koji sačinjavaju glavne komponente prekarijata – no ni u jednom trenutku nije jasno o kojim se to interesima radi, osim što nemaju ništa zajedničko sa starom, poslušnom kulturom laburizma. (Usput rečeno, ovakav prikaz baca svjetlo na važan dio istine o laburizmu, no niti se radi o kompletnoj, niti o adekvatnoj reprezentaciji radničke klase kao takve. Za drugačiju perspektivu vidi knjigu Huwa Beynona Working for Ford.)[14] Njegove “želje”, kao drukčija priča, obuhvaćene su crticom – “kontrola nad životom, obnova društvene solidarnosti i održiva autonomija”; “budućnost osigurana na ekološki održiv način”; “oživljavanje republikanske slobode” – međutim odnos ovih želja s njihovim klasnim interesima nije objašnjen.
Standing, uz sve prednosti svoga argumenta, ne može opravdati svoju tvrdnju da je “prekarijat” klasa u nastajanju. Njegov pokušaj da to učini teorijski je nekoherentan. Kako bismo mapirali neke od mogućih načina pomoću kojih bismo ovaj koncept mogli preuzeti, rekonfigurirati ili drukčije pozicionirati, bit će nam korisno vratiti se problemu klasa i političke strategije.
Klase i politička strategija
Utemeljujući svoje odbacivanje tradicionalne radničke klase, čini se da Andre Gorz vrši utjecaj na Standingovu stratešku orijentaciju prema prekarnosti i novim društvenim pokretima. Za Gorza oproštaj od radničke klase nije značio samo sociološki ekskurs o njezinu navodnom izumiranju, već ponovnu stratešku procjenu njezina odnosa s radikalnom politikom. Za njega je radnička klasa bila uronjena u logiku produktivnosti kapitala, i samu je sebe prosuđivala u odnosu na rad prije negoli doživljavajući ga kao “izvanjski nametnutu obavezu”. Stoga i nije mogla biti dio transformacije usmjerene prema nadilaženju “carstva potreba” i oslobađanju ljudi od tereta rada. Socijalisti budućnosti morat će se okrenuti “statistima” kapitalizma, nezaposlenima, podzaposlenima i prekarnim radnicima u savezu s društvenim pokretima. I to prožima Standingov pristup. A političke artikulacije koje iz toga slijede iznenađujuće su razvodnjene: one su kombinacija politike “velikog društva”, te knjiga The Orange Book[15] i The Little Book of Calm[16]. Ukoliko nervozno prebirete po odlomcima o “politici raja”, očekujući da ćete naići na neku verziju Vijesti iz nigdine[17] za 21. stoljeće, gorko ćete se razočarati.
Za Standinga bi progresivna strategija trebala počivati na razumijevanju kako su interesi prekarijata fundamentalno odvojeni od onih radničke klase, i da bi se antagonizam trebao razriješiti u korist prekarijata. Primjerice, odbacujući “laburiste” i njihovu obranu države blagostanja te drugih nemonetarnih beneficija, Standing zaziva najveću moguću marketizaciju i komodifikaciju rada. Plaćen porodiljni dopust za žene je, kako kaže, “regresivna beneficija” koja ide na ruku isključivo salarijatu nauštrb prekarijata. Umjesto da ga proširimo kako bi pomogao onima najprekarnijima i najniže plaćenima, trebalo bi ga oporezivati po višoj rati od poreza na dohodak ne bi li se uravnotežile razlike između prekarijata i drugih radnika. Naprijed u punu komodifikaciju trudnica! (No s druge strane, i to mu treba priznati, profesor Standing ne svrstava se uz komodifikaciju obrazovanja, kojemu se hitno moraju oduprijeti oni koji “upravo bivaju procesuirani kako bi se pridružili prekarijatu.”)
Slično tome, u pokušaju da riješi problem migrantskoga prekarijata, on tvrdi kako bi radna mjesta stvorena u svjetskoj ekonomiji trebala biti otvorena svim migrantskim radnicima na temelju međunarodnog sustava akreditacija. Time bi se radnicima, neovisno o njihovu podrijetlu, omogućilo da svoju radnu snagu nude poslodavcima na otvorenom tržištu i traže posao svojih snova – kao u nekoj vrsti reality-showa Idol rada. Standing se s pravom suprotstavlja umjetnim restrikcijama mobilnosti radne snage. No unatoč tome konstruira svoj argument tako da pretvara radničku klasu u žrtvenoga jarca, zaobilazeći pritom centralnu ulogu “laburista” (sindikata) u obrani prava migranata. Na taj način zaziva novi sustav prava, kojim bi se upravljalo antagonizmima među različitim skupinama radnika, i sravnilo relativne prednosti radničke klase i salarijata u odnosu na prekarijat. Suprostavlja se programima za otvaranje novih radnih mjesta, kao beskorisnom opterećivanju planeta, pozivajući vlade da umjesto toga pruže poticaje za društveno koristan, dobrovoljni rad. No ako se vrstu zaposlenja kojom se uspijevaju pokriti režije drži u niskoj ponudi, a pristup njoj uređuje na osnovi pretpostavke o fundamentalnom rascjepu među radnicima, posljedica će biti upravo proizvođenje spomenutog rascjepa. Standingova “politika raja”, tog drugog Edena, čini se poprilično distopijskom: tržišno pogonjena kompetitivna borba za sve manji broj poslova.
Poimanje prekarijata kao klase u nastajanju tako priskače u pomoć strategijama polarizacije među radnicima, prijedlozima politika koje zapravo štete radnicima, i “utopijanizmu” čvrsto zakrabuljenom unutar standardnog djelokruga tržišnog kapitalizma. Naposljetku, tu je i pitanje za koga bi se uopće takva strategija mogla planirati? Kuriozitet Standingova prikaza, koji trbuhozbori imputirane pritužbe prekarijata, jest to da se ne doima kao da su njemu i upućene. On nalaže čitatelju da sa zgražanjem promatra ovu novu “opasnu klasu”, da od nje strahuje, da je umiri prije negoli ona pusti “čudovište” s lanca. I uza sav humanizam u svome radu, Standingov je autorski glas distanciran i patronizirajući prema svome subjektu. Na koncu, kao da se radi o političkoj strategiji adresiranoj paternalistički nastrojenim “laburistima” te neoliberalima, na proklinjanje kojih inače troši i previše vremena. Završio bih prijedlogom strategije koja je usmjerena prema samom prekarijatu.
Zaključak: Svi smo mi prekarijat
Prekarijat nije klasa, i njegova široko rasprostranjena prihvaćenost kao kulturnog mema u disidentskim, ljevičarskim kulturama nema ništa zajedničko s tvrdnjom da on to uistinu jest. Umjesto toga radi se o specifičnoj vrsti populističke interpelacije, koja djeluje na temelju stvarnoga, kritičnoga antagonizma prisutnoga u današnjem kapitalizmu. Malo ću pojasniti terminologiju: “interpelacija” se odnosi na način na koji ideologija konstituira pojedinca kao subjekta, na proces “subjektivacije”. Primjerice, kada se netko odazove “pozivu” kršćanske vjere, potonji je njome “interpeliran” – on u tom procesu postaje “vjerujući subjekt”. Populistička interpelacija uključuje popularno-demokratsku ideologiju, subjektivirajući pojedinca kao člana “naroda”, u opoziciji s blokom moći (kako god ga interpretirali).
Antagonizam na temelju kojeg ova populistička interpelacija funkcionira nastaje u vezi s prisilnom prekarnošću rada. U njezinoj trenutnoj formi, do prekarnosti dolazi uslijed uvjeta specifičnih za neoliberalnu fazu kapitalističkoga razvoja. U ovoj fazi financijsko riskiranje izvor je profita; što je veći rizik, veće su i dividende. Profiti sve više nefinancijskih poduzeća ovise o navedenim, visokorizičnim investicijama. Međutim to je ono što sustav čini vrlo nestabilnim, i proizvodi konstantnu potrebu za državnom intervencijom. A dok se dobici ulaganja privatiziraju, troškovi ulaganja se socijaliziraju. To znači da se troškovi prekarnosti i nestabilnosti sve više guraju prema dolje, i da ih u najvećoj mjeri snose oni koji su najmanje u mogućnosti zaštititi smanjujući svežanj prava i uvjeta koje uživaju.
U doba mjera štednje redovi onih koji su podložni ovoj prekarnosti dramatično se šire. U svim europskim državama koje prolaze dugoročne strukturne prilagodbe prekarnost se nameće ne samo migrantskim radnicima i najsiromašnijima, ne samo radnicama koje ostaju u drugome stanju, ne samo studentima i mladima, ne samo sve malobrojnijoj manualnoj radnoj snazi nego i radnicima u javnom sektoru, od smetlara do javnih službenika, od čistača na ugovor do zdravstvenih djelatnika. Ovakva ofenziva vladajuće klase udara na najorganiziranije centre otpora radničke klase, na ono što bi Standing nazvao “bastionima laburizma”, a posljedice će snositi tržište rada u cjelini. Prekarnost u navedenim zanimanjima ne doživljavaju svi u jednakom razmjeru i na isti način. Međutim restrukturiranje gospodarstva i dugoročna ekspanzija “rezervne vojske rada” koja je prati izvršit će svoje disciplinske učinke do samoga vrha klasne strate, i samo će manjina – segmenti srednje klase, te vladajuća klasa – ostati relativno zaštićena.
Umjesto da ocrtavam utopijsku politiku kao odgovor na ovakvu situaciju, zadržat ću se na tome da kažem kako bismo trebali raditi na ovome antagonizmu, kao jednom od mnogih koji naviru u kontekstu politika mjera štednje. Prekarnost ne može biti osnova za političku strategiju po sebi, ali može biti dio sistema artikulacija koje ujedinjavaju one izložene njezinu utjecaju u borbi protiv bloka moći. Radnička klasa, kao klasa najviše na udaru prekarnosti, i prije svega kao klasa najbolje opremljena strateškim disruptivnim kapacitetima zbog svoje uloge u reprodukciji sistema, mora zauzeti čelno mjesto u bilo kakvoj vrsti takva saveza. No moramo pretpostaviti da će se drugi slojevi – elementi sitne buržoazije i profesionalne srednje klase – poželjeti pridružiti borbi. Prekarijat je interpelacija koja može pomoći u formiranju novih, radikalnih većinskih politika s antikapitalističkom jezgrom.
Prekarijat nije opasna, egzotična, strana stvar, to nije klasa u nastajanju kojoj treba zaštitnički pomoći pri uspostavljanju. To smo svi mi, svatko od nas tko nije član CBI-a[18], nije financijski kapitalist, nije državni ministar ili stariji javni službenik, nije visokorangirani policajac ili gost na večeri kod Ruperta Murdocha, nije sudac ni medijski magnat – drugim riječima, nije član “bloka moći” – kapitalističke klase u njezinim frakcijama, te vela buržujskih akademika i profesionalaca koji je okružuju. Svi smo mi prekarijat. I ako smo opasni, to je zato što se spremamo zatresti iluzornu sigurnost naših vladara.
S engleskog originala preveli Martin Beroš i Karolina Hrga
Ispravak: U izvornoj verziji ovog članka stajala je tvrdnja da je Pierre Bourdieu tvorac pojma prekarijat. Međutim Bourdieu nije koristio ovaj termin, koji je kovanica talijanskih sindikalista, i koji je cirkulirao među francuskim radničkim organizacijama prije negoli ga je usvojio Guy Standing. Autor je prikladno ukoren.
Prijevod teksta je objavljen u izdanju časopisa Up&Underground 25/26.
Prijevod teksta je objavljen u izdanju časopisa Up&Underground 25/26.
Bilješke
[1] http://books.google.co.uk/books?id=s3n73YcXhzkC&printsec=frontcover
[2] Blue Labour je politička tendencija u Britanskoj laburističkoj stranci koja zagovara strategiju povratka povjerenja radničke klase zagovaranjem društveno konzervativnih ideja u vezi s određenim društvenim i međunarodnim pitanjima, poput imigracije, zločina i Europske unije, odbijanjem neoliberalne ekonomske znanosti u korist ideja o cehovskom socijalizmu i kontinentalnom korporatizmu, prelaskom na lokalno i demokratsko upravljanje i pružanje usluga u zajednici, umjesto oslanjanjem na tradicionalnu državu blagostanja koju se doživljava pretjerano birokratiziranom (op. prev.,http://en.wikipedia.org/wiki/Blue_Labour)
[3] http://jacobinmag.com/blog/2012/01/precarious-thought/
[4] Big Society vodeća je programska politika generalnoga izbornoga manifesta britanske Konzervativne stranke iz 2010. godine, trenutno dio legislativnoga programa pakta o konzervativno-liberalnodemokratskoj koaliciji. Izraženi je cilj stvaranje klime koja osnažuje lokalno stanovništvo i zajednice, i potiče izgradnju “velikog društva” koje će oduzeti moć političarima i vratiti je narodu. (op. prev., http://en.wikipedia.org/wiki/Big_Society)
[5] Marxova kritika programa Socijalističke radničke partije Njemačke, usvojenoga u Goti 1875. godine. (op. prev.)
[6] “Novi Kapitalizam?: Transformacija rada” (op. prev., http://books.google.hr/books/about/New_Capitalism.html?id=Ek3cVwCRj3UC&redir_esc=y)
[7] http://books.google.co.uk/books?id=nynZAAAAIAAJ&q=goran+therborn+why+some+peoples+are+more+unemployed+than+others
[8] Financijsko središte Londona (op. prev.)
[9] http://books.google.co.uk/books?id=_JiLYpjUlAIC&printsec=frontcover&dq=mcnally+global+slump
[10] Workfare je alternativni model konvencionalnoga sustava socijalne pomoći, koji je popularizirao Richard Nixon u televizijskom obraćanju 1969. godine, a koji nameće određene obaveze kao uvjet daljnjeg primanja socijalne pomoći. (op. prev., http://en.wikipedia.org/wiki/Workfare)
[11] Pojačana radna eksploatacija utamničene populacije. (op. prev.)
[12] http://books.google.co.uk/books?id=NkyFsGi2erEC&printsec= frontcover&dq=punishing+the+poor
[13] http://books.google.co.uk/books?id=FToaDLPB2jAC&printsec=frontcover&dq=planet+of+slums
[14] http://books.google.co.uk/books?id=s3oeAQAAIAAJ&q=working+for+ford&dq=working+for+ford
[15] The Orange Book: Reclaiming Liberalism djelo je skupine prominentnih britanskih liberalnodemokratskih političara, koje su uredili David Laws i Paul Marshall 2004. godine. Knjiga nudi liberalna rješenja više društvenih problema poput javnoga zdravstva, mirovinskoga sustava, okoliša, globalizacije, socijalnih i agrikulturnih politika, lokalne uprave, Europske unije i zatvora, često naglašavajući ulogu izbora i kompeticije. Često se navodi kao ekonomski najliberalnija publikacija koju su liberalni demokrati proizveli u posljednje vrijeme. (op. prev.,http://en.wikipedia.org/wiki/The_Orange_Book:_Reclaiming_Liberalism)
[16] The Little Book of Calm (Mala knjiga za smirenje), meditacijska knjižica Paula Wilsona iz 1997. godine. (op. prev.)
[17] News From Nowhere, klasično djelo Williama Morrisa iz 1890. godine, koje kombinira utopijski socijalizam i blagu znanstvenu fantastiku (op. prev., http://en.wikipedia.org/wiki/News_from_Nowhere)
[18] The Confederation of British Industry, krovna udruga britanskih poslovnih lobista. (op. prev.)