Republika Erdogan

Turskoj predstoje jako mračna vremena. Najveći vic mi je da je Turska demokratija. Demokratija nisu samo izbori

Erdogan, onaj brko što je napunio Zetru u Sarajevu, postade jučer na (iz)vanrednim izborima i zvanično jedini baja. Prije samo dvije godine, sjećate se, udarna vijest je bila pokušaj državnog udara u Turskoj. Od tada, ništa nije kao prije. Ko je taj blaženi Redžep Tajip Erdogan, mučenik, sultan kojem je Bosna u amanet ostavljena, sada već apsolutni vladar i zaštitnik svega s minimalnim promilom turske krvi od Arktika do Antarktika?

____________piše: Damir Omerbegović I Prometej.ba

Messieur Erdogan je, već zadnjih deceniju i kusur, višegodišnji vlastodržac različitih ključnih pozicija u Turskoj. Turska je nastala iz pepela dekadentne imperije koju su osnovali krvoločno nastrojeni Borgovi iz Azije koji su sabljom kosili i asimilirali sve što ne liči i ne misli kao oni. Osmansko carstvo se vijekovima guralo sve više ka Zapadu i napadalo zapadne zemlje i vrijednosti. Iako su srušili pokleklo Bizantsko carstvo, Beč im je svo vrijeme ipak bio no pasaran. Srećom (slava nek’ je Jan Sobjeskom)! Ovo carstvo je nakon propasti pod zidinama Beča ušlo u dug period stagnacije i njegov posljednji vapaj je urliknulo nakon Velikog rata – Rata koji je trebao okončati sve ratove, kako se tada propovijedalo. Ovdje, pak, prelazimo na bitnije i skorije stvari.

Mustafa Kemal Ataturk, otac turske nacije, uvidio je probleme s konceptom imperije. Zemlja je bila poražena, hijene su se već okomile i razmišljale kako da podijele njegovu državu, stanovništvo je bilo nepismeno, kalifat još prisutan, itd. Taj uistinu veliki državnik prošlog vijeka spriječio je dolazak fašizma u Tursku, utihnuo ambicije stranih sila, uveo sekularizam, obezbijedio bolji nivo obrazovanja, ili ukratko: stvorio respektabilnu državu. I sve je bilo super – Turska je počela da prednjači, da bude neutralna u svijetu, da se razvija… Naravno, ovakav poredak nikako nije mogao da odgovara onima koji su u starom režimu živjeli kao bubreg u loju, na grbačama ljudi za koje su imali i pojedine pogrdne nazive. To su bili pretežno begovi oligarsi i klerikalna klika. Ataturkovo ustavno uređenje je opstruiralo djelovanje islamističkih i reakcionarskih snaga, a vojska je bila zaštitnik poretka, pa su se stoga povremeno javljali i državni udari. Kroz rad su znale proći i neke islamističke partije, ali nikada zadugo nisu ostajale, pa su i one potom bivane proglašene neustavnim. Najviše se od tih vrlih radnika ističe izvijesni Nedžmetin Erbakan, koji je kratko bio i premijer. On je bio osnivač više islamističkih političkih partija koje su sve redom proglašavane neustavnim, a i sam je više puta odstranjen sa islamističkih fotelja.

Trenutni vlastodržac Osmanskog carstva, pardon, Republike Turske, bio je član Erbakanove partije, no kasnije je s Abdulahom Gulom osnovao vlastitu partiju kodnog imena AKP (Stranka pravde i razvoja). Ova partija, za razliku od upokojenih projekata Erbakana, doživjela je plastičnu operaciju. Oni su nominalno postali za demokratiju i konzervativno nastrojenje, ali bez blatantnih islamističkih obilježja. Kao i u svakoj državi, biračima često dojade neispunjena obećanja kolosalnih partija. Hrvati su do relativno nedavno uveliko glasali za MOST koji je isprva bio kingmejker, ali nisu bili svjesni da je to kriptoHDZ. Austrijanci su kaznili dvije dominantne partije i glasali za radikale i partiju zelenih. I Hitler se u svoje vrijeme javljao kao primamljiva treća opcija. AKP prve uspjehe bilježi osvajanjem lokalnih izbora u Istanbulu čime Erdogan postaje gradonačelnik, te uveliko u vlast u Parlamentu ulaze na općim izborima 2002. godine. Od ovog perioda neprestano proširuju svoju glasačku bazu.

No, pogledajte samo Wikipedia članke o tim i svakim narednim izborima i referendumima. Primijetit ćete da Istanbul i Izmir, veliki gradovi koji su bliži Evropi, više glasaju za Ataturkovu partiju. No, gotovo kompletan istok, dokle oko seže, do kurdskih teritorija, glasa za AKP. Stanovništvo Izmira i Istanbula su sekularni buržuji. Oni su često nominalno religiozni, ali ne u toj mjeri da slijede svaki diktat knjige i predanja. Ako pogledate neku tursku seriju, vidjet ćete prosječni životni stil jedne buržujske porodice. Nova auta, svi zaposleni i školovani, nov namještaj, vole umjetnost… U Istanbulu je lakše naći Swarovski radnju nego piljaru, a to pričam iz ličnog iskustva. No, s druge strane, pogledajmo selo. Selu uglavnom nedostaju neke značajne kulturne znamenitosti; turizam, industrija, noćni život. Ko, iskreno, ima predstavu na šta liči istok Turske? Samo konotacija na taj apstraktni pojam priziva na Marka Pola, mitska čudovišta i izgubljene narode. Ali, šta svako selo ima u Turskoj? Džamiju! Seosko stanovništvo je više pobožno, nisu zasljepljeni grijesima Zapada kao gradski buržuji! Šta s gradovima? Nikakav problem! Kada ulazite u Istanbul, možete primijetiti nizove novih zgrada, jednoobrazna i nezanimljiva stambena geta, ali pružaju solidno mjesto za život. I, tako godinama, AKP osigurava vlast. Vaskrsnuli su sve osim mrtvih, i turizam, i ekonomiju, i obrazovanje, i šta sve ne. Međutim, prisutna je jedna daleko opasnija tendencija. Erdogan je još nakon Istanbulske fotelje proveo jedno kratko vrijeme u zatvoru zbog svojih istupa obojenih s 50 nijansi zelene. Erdogan je izrazito islamistički nastrojen i narcisoidan patuljak. Osvrnut ćemo se na oboje.

Godinama je prisutna erozija osnovnih stubova turskog društva koje je postavio Ataturk. Uzmimo vojsku kao gardu Ustava. Godinama je prisutno smjenjivanje vojnih lidera i optuživanje za pokušaje zavjere. Održana su čak i suđenja pod nazivom Ergenekon, kako bi se turski plebs uvjerio da novi režim nastoji ublažiti srca i umove svojih podanika. Turci su imali i nekoliko gadnih državnih udara. Ljudska prava i slobode? Na turskim ličnim kartama su se do 2017. pojavljivali religija i bračno stanje, pa ipak, iako je ukinuto prikazivanje njih na ličnim kartama, oni se i dalje pojavljuju u rezultatima skeniranja biometrijskih karata. Ateist sam? Nije problem, pojasnit ću im. ŠIPAK!!! Možeš biti musliman, hrišćanin i židov, ofkors, narodi knjige – šta ste drugo očekivali? Nevjernicima i paganima nema mjesta u takvom režimu. Dugo vremena je postojala i zabrana ma(h)rame u raznim oblicima, ali i to je poskidano. Mješoviti studentski domovi? Erdogan smatra da je to izvor bluda i nastoji postaviti jednoobrazne domove za svaki spol. Sloboda okupljanja i izražavanja? Svake godine u maju – ljudi protestuju. Radnici, žene, seksualne manjine, redovito bivaju okupani svetim vodenim topovima kako bi bili pročišćeni od griješnih pomisli da imaju neka prava. Sloboda izražavanja je tek hit! Turski krivični zakonik zabranjuje uvredu Turčina ili kako se već to prevodi. Ne smiješ ni pomisliti da je tamo neki režim hodža i begova počinio genocid na Jermenima – i to slanjem na duge i jednosmjerne šetnje u pustinju. Nadaren si novinar koji želi istražiti korupciju i nepotizam u upravi? Tužioci su već podobni, nemoj džaba. Ali ono što je najveći hit je ismijavanje političara, naročito Erdogana lično. Mi se u BiH redovito sprdamo o zlatnim kašikama, tražimo oprost od apostola Fadila i prizivamo Mileta u Teheran, pardon, Sarajevo. Napravi vic o Erdoganu i tužba će ti doći brže nego plata na račun. Takvih optužnica ima na stotine, a čak je donesena i presuda u slučaju u kojem je jedan gospodin poredio Erdogana s Golumom iz Gospodara prstenova. Ni u Njemačkoj niste sigurni. Erdogan je izvukao neki arhaični član iz njemačkog krivičnog zakonika i uspio da potakne njemačke vlasti da mu sude. Poželio je čak i skidanje pjesme na njegov račun, također njemačke produkcije. Erdogan je stvarno zabrinut šta mladi rade u slobodno vrijeme, šta pišu na svojim mobitelima o njemu, da li puše, da li piju, da li se krešu, da li idu u džamiju, pa su česte njegove izjave na tu temu. Poziva Turke u Evropi da imaju petero, a ne samo troje djece. Redovno savjetuje ženama da trebaju biti domaćice. A Turska je među prvima imala žene u parlamentu, žene pilote, uspješne atletičarke, ali bolje danas neka prave burek (sa sirom) i djecu! Dosta, idemo na narcisoidnost.

Ona je već evidentna kroz to što Erdogan ne može podnijeti nikakvu šalu, a još ponajmanje kritiku. Optužnice su evidentne. Pored toga, ima i neku pomisao da je Osmansko carstvo bilo apeks civilizacije pa je pokušao da obnovi neke kasarne u tom stilu, pa ljudi protestovali, pa izgradnju giga džamija, pa izgradnju opulentne palate i obilježavanje godišnjice osvajanja Carigrada… Veliko trošenje novca u propagandne svrhe. „Gledajte kako smo nekad bili veliki i moćni, možemo to ponovo biti“. Bolesne ambicije i prikupljanje poena. Vanjska politika je nosila naziv „politika nula problema“. Problema na svakoj strani. Kao prvo, spor sa Izraelom oko one nesretne flotile, pa obaranje ruskog aviona i spor s Rusima, pa arapsko proljeće gdje je podržavao svaki islamistički pokret uz sumnjivo šurovanje s tim tmurnim tipovima a la Al Nusra front i ISIL. Pa se naljuti kad su smaknuli Morsija, a Libija i Sirija u rasulu. Pa ucjenjuje EU s migrantima i nekim duplim standardima, a sam je već na tetraedru standarda. Štaviše, migrantima su gori uslovi za čekanje u Turskoj nego susjednoj Grčkoj ili našoj BiH, a bivaju i izrabljivani u tvornicama.

Možda je najveći projekt usmjeren ka zemljama gdje su čukundjedovi čukundjedova ima promil turske krvi, od Krima do Bosne, od Amazona do vanjskih granica solarnog sistema i galaksije Andromeda. Izjavio je da mu je Alija ostavio Bosnu u amanet. Nekada smo bili dio Osmanskog carstva, okupirani napominjem, ali Bosna nikad nije bila Alijina da je preda njemu. Domaći uberBošnje su izloženi istoj harizmatskoj vlasti i kultu ličnosti kroz kalifat Izetbegovića i Svetog Fahru, Fahraona mučenog i samilosnog. Osjećaju veću pripadnost tamo nekoj Turskoj nego vlastitoj zemlji. Više je njih izašlo da se moli za spasenje turskog kalifa i sultana, cjelokupne porte i velikog vezira nego što izađu kad su protesti za vlastita prava na vlastitoj avliji. Vidjeli smo to na ErdoParadi i reakciji na izbor istog u Sarajevu. Na izbore svakako izlaze jer su programirani da glasaju za mesijanske ličnosti.

Za kraj osvrnućemo se na analogiju nedavnih zbivanja sa Hitlerovim dolaskom na vlast. Hitler, kao i Erdogan, nije imao baš lagan početak. Bili su nezadovoljni stanjem u svojim zemljama. Hitler je smatrao da je Njemačka opljačkana Versajskim sporazumom, da su je pokrali Židovi i komunjare. Erdogan smatra da je osmanizam bolji od kemalizma. Hitler je imao svoj pivski puč i služio u zatvoru. Islamističke stranke iz kojih potiče Erdogan su imale svoje neuspjehe sličnog tipa. Skočimo na malo konkretnije primjere. Glasači kažnjavaju dinosaure političke scene i njihove partije dolaze postepeno na vlast. Oni imaju svoje dežurne krivce za sve. Hitler je imao Židove, Erdogan ima Kurde. Hitler je imao svog Ernsta Roma, Erdogan ima svog Fetulaha Gulena. Staljin je imao Trockog, Napoleon iz Životinjske farme Snoubola, Veliki Brat iz 1984 svog Goldmana. Hitler je 1933. spalio Rajhstag i okrivio komunjare. Erdogan nije nužno inscenirao propali puč ali – cui bono? On je glavni benefaktor i okrivljuje svog Trockog i ovamo čisti sve neistomišljenike od vojnika, preko studenata iz Bosne, do sudaca. Šta je Hitler uradio nakon spaljivanja Rajhstaga? Noć dugih bodeža. To je u biti bila nasilna čistka nepodobnih, iskorištenih i neistomišljenih protivnika; što se sada zbiva u Turskoj. Baš se pitam odakle mu imena toliko sudaca… Nakon toga je održan zloglasni referendum iz 1934. čime su spojeni uredi kancelara i predsjednika države. Erdogan je odavno javno želio da pređe na predsjednički sistem, da i formalno ima više ovlaštenja. Koliko je trubio o demokratiji, na kraju je, evo, konsolidovao svoju moć kroz izbore, referendume i izmjene Ustava i zakona. Diktatori vole da koriste stanje napetosti i tenzija. Prodaje se priča, ljudi vole dobar krimić ili triler. Turci još od Hladnog rata vjeruju u postojanje „deep state“ ili države unutar države. Turska serija Dolina Vukova ima svoje rezidentne masone i rozenkrojcere, iluminate. Erdogan je prodao priču, a narod guta. Umjesto da brine o sigurnosti građana, pozvao ih je da postanu njegovi mučenici. Strategija tenzija se može iskoristiti i za proglašenje vanrednog stanja i korištenje izvanrednih uredbenodavnih ovlaštenja.

Turskoj predstoje jako mračna vremena. Najveći vic mi je da je Turska demokratija. Demokratija nisu samo izbori. Turska je svo ovo vrijeme bila puzajuća diktatura. Sada je to napokon i postala. Plebiscit je i Napoleonu i Hitleru dao blanko kartu za njihove imperijalne ambicije. Strahujem i za manjine, da ih ne zadesi Kristalna noć. Hitler je autor udžbenika za legalno uspostavljanje diktature kroz demokratske institucije, Makijaveli svoje vrste, a Erdogan je dobro pročitao tu lektiru.

Napomena: Tekst nije napisan u suradnji sa gulenistima ili iluminatima ili cionistima ili šta god.