U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj ljudi s tri dana staža i ljudi s četrdeset godina staža trenutno primaju jednaku najnižu mirovinu, netko se, gle čuda, sjetio da to možda – samo možda – nije pošteno.
Zove se Adnan Delić. Ministar rada i socijalne politike Federacije BiH. I najavio je ono što u ovoj zemlji automatski zvuči kao hereza: mirovinsku reformu. Da, onu koja bi najnižu mirovinu – svetinju socijalne jednakosti u siromaštvu – možda, ali samo možda, razdvojila po kriteriju staža.
Trenutno, podsjetimo, svi korisnici najniže mirovine u FBiH dobivaju 306 eura. Svi. Bez obzira na to je li netko radio 40 godina, ili je samo jednom slučajno pao s lopatom u evidenciju. Ne pitaj kako – to je Bosna. To je sustav.
– Imamo situaciju da netko s 40 godina rada i netko s 15 godina dobiva istu mirovinu. To nije pravedno, a nije ni stimulativno – rekao je Delić, vjerojatno izazivajući šok kod svih koji misle da je socijalna država sinonim za moralni relativizam.
Ali, ne brinite. Reforma nije napad na najniže mirovine. Dapače, cilj je da “socijalna funkcija” ostane za one koji su radili u teškim uvjetima, s malim plaćama, ali da se ukine praksa gdje netko čitav život uplaćuje doprinose i dobije isto kao onaj tko je uplaćivao koliko i autoprijevoznik na godišnjem odmoru.
U Republici Srpskoj, paradoksalno, stvar već funkcionira s nekoliko razina minimalne mirovine – od 318 do 637 KM, ovisno o duljini radnog staža. Da, čak i entitet koji se često reklamira kao otporan na logiku, uspio je implementirati nešto što nalikuje pravednijem sustavu.
I dok se o tome raspravlja u Federaciji, udruge umirovljenika žele i nešto više – novu formulu usklađivanja. Umjesto dosadašnje „50% BDP + 50% potrošačke cijene“ formule, žele 70:30, gdje bi većinu usklađenja činila stopa rasta plaća, a ne cijena čokolade i toaletnog papira.
Jer, kako stvari stoje, cijene rastu svaki dan, a mirovine – jednom godišnje, i to po metodi koja ne uzima u obzir činjenicu da umirovljenik više ne može kupiti ni jogurt bez da digne kratkoročni kredit kod kumice na placu.
U međuvremenu, dok država priprema „nacrt prijedloga radnog koncepta promjene modela“ – što je birokratski haiku za „možda, ako ikad“ – umirovljenici se spremaju na prosvjede. Jer, kao i uvijek, ništa se ne dogodi dok se netko ne pojavi s transparentom i lošom protezom.
A dotad – 306 eura svima. I onom što je 1982. montirao stropove u Zenici. I onom što je 1982. gurao karijolu na relaciji Sarajevo–Njemačka pa se vratio ’95. i prijavio staž iz snova. Jer u BiH, razlika između rada i nerada postoji – ali samo u realnom životu. U Zakonu je sve to jedno te isto.
Zove se mirovinski sustav.
wpDiscuz
