Piše: Đuro Vidmarović, Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Na dragoga pokojnog kolega mislio sam nakon čitanja navedenog članka i odluke da napišem nekoliko riječi o njegovome sadržaju. A sadržaj je toliko istinit, strogo iznijansiran, upozoravajući i prijeteći do osjećaja panike i bespomoćnosti, da je teško ublažiti, a kamo li udaljiti emocije i napisati hladnu, racionalnu obavijest. Mladi je autor pogodio u bit stvari, u srce svakog normalnog domoljuba i rodoljuba, svakoga tko može suosjećati s narodom koji nestaje, utapa se u političkoj močvari zvanoj asimilacija, odnarođivanje, dekroatizacija… kao odrednica i nazivnik koji glasi: bošnjački unitarizam suponiran europskom ravnodušnošću i hrvatskim državnim kunktatorstvom.

Prof. Juka je kao skalpelskim nožem zarezao u živo tkivo hrvatskog organizma, u njegov središnji dio zvan hrvatski jezik. Autor je hrvatski intelektualac iz susjedne (i) hrvatske Države čije je međunarodno priznato ime Bosna i Hercegovina. Ondje je rođen, ondje je ljudski i obrazovno formatiran, ondje osjeća cijelim svojim bićem društveno i političko stanje To je njegova domovina. On je svjedok i baštinik povijesnog trajanja, on je svjetionik koji nije ugašen i stoga mu treba vjerovati.

Mimo upozorenja pokojnoga „Vau-vaua“, kako smo ga od milja zvali, moram čestitati glavnom uredniku Vijenca i vodstvu MH na objavljenome članku. Imao bih razloga čestitati im na hrabrosti, ali time bih već mrkim okom pogledao na RH u čijem sam stvaranju sudjelovao svojim skromnim snagama. Zašto isticati „hrabrost“ – jer bih time priznao postojanje straha, distance, političkog kalkuliranja, diplomatske hladnoće, etc. u odnosu na poruku koju nam je pred oči i srca stavio Darko Juka.

Objavljivanjem članka Matica je po tko zna koji puta dokazala da je savjest svoga naroda, izraz njegovih povijesnih težnji, sudionica i akter njegovih teških i lijepih povijesnih trenutaka. I ja bih se osjećao kukavicom kada ne bih reagirao jer je u pitanju hrvatski jezik i Sustavna razgradnja hrvatskoga nacionalnog bića u BiH. Treba „govoriti po krovovima“ kako je BiH i hrvatska Država. Hrvati su ondje KONSTITUTIVAN NAROD, shvaćamo li etičko i međunarodnopravno značenje ovog pojma? Zajedno s Bošnjacima i bosanskohercegovačkim Srbima. Da me se ne optuži za hrvatski etnocentrizam! Oni nisu nacionalna manjina, oni su u BiH domicilan narod. Mladi znanstvenik iz Mostara s pravom citira Veselka Koromana, NAJVEĆEG ŽIVUĆEG HRVATSKOG PJESNIKA koji je s pozicije akademika i rodoljuba javno kazao:

„Činjenica je da su Hrvati na tim prostorima jedini državotvorni etnos i ako ćemo govoriti o čijoj izvornosti, treba reći nepobitnu istinu: oni su temeljni narod u BiH. To posvjedočuju materijalni spomenici, tri pisma, katolička vjera te jezik s ikavskim i drugim obilježjima. Na kraju, o tome najjasnije potvrdno govori povijesna literatura. Hrvati su državotvorni narod na prostorima današnje BiH od kraja VI. stoljeća i tu činjenicu nije moguće zanijekati.“

Doista, Hrvati u BiH su ondje jedini državotvorni narod. Ako pratimo ponašanje i djelovanje bošnjačkih političkih, vjerskih, športskih, kulturnih… vođa, tada lagano dolazimo do zaključka kako razmišljaju o Turskoj kao svojoj matičnoj zemlji. Konačno, Alija Izetbegović je samovoljno Bosnu ostavio u amanet Turskoj. Kada bi se kojim slučajem obnovile granice Otomanske imperije prije Aneksije, oni ne bi imali ništa protiv. Srbi u BiH otvoreno negiraju njenu državnost i žele što skorije, čim se stvore uvjeti, priključenje Republici Srbiji.

Hrvati u BiH su se u Domovinskome ratu odrekli svoje političke samouprave kroz utemeljenu Republiku Herceg-Bosnu i glasovali za BiH kao nezavisnu državu s tri ravnopravna naroda. Bez njih i vodstva RH nezavisnosti BiH bilo ne bi. I što su dobili kao zahvalnost? Poniženje, diskriminaciju, guranje u status nacionalne manjine… Jesmo li svjesni kako se u Bosni potiskuje sve hrvatsko, a svaki nacionalno svjesni glas proglašava ustaštvom i neprijateljstvom. Kao da u NDH bosanski Muslimani nisu imali važnu ulogu, a njihove elitne vojne formacije blagoslovio je osobno jeruzalemski muftija, ef. el Huseini, tada najveći autoritet među svim muslimanima. A što je danas?

„U protektoratu, ugnječeni između dva neprijateljski raspoložena nacionalna korpusa, pod kapom upravljanja istrošenih ili pak zagriženo nadobudnih stranaca, hrvatskomu je narodu prvotno slomljena financijska kralješnica, osjetno oslabljena gospodarska, ponižena braniteljska populacija, potom uništeni mediji, a udar na hrvatski jezik i školstvo koji je galopirao prije dvadesetak godina vratio se sada na scenu perfidnijim metodama koje prolaze ispod radara, dok na scenu opet stupa podanički mentalitet pojedinaca.

(…)

Bez jezika nema niti naroda! A čini se kako službene vlasti i diplomacija RH zanemarivo slabo o tome skrbe jer diljem svijeta, na katedrama slavistike (SAD, Kanada, Austrija…) studenti danas izučavaju B/H/S/CG jezik, dok tamošnji ostarjeli domoljubi, divovi našega iseljeništva, u drhtaju kazuju o vremenima kada su ljudi ubijani (ne metaforički) u borbi za samostalnost hrvatskoga jezika koja je, primjerice, na australskim sveučilištima izborena još početkom 1980-ih. Danas, kada samostalna i suverena Domovina živi dulje od tri desetljeća i dok joj se barjak slobodno vijori, hrvatski joj se jezik, jezik tisućljetne tradicije, jezik europskih prakorijena, jezik Europske Unije, gnusnim birokratskim pravdanjima stapa sa srodnim mu jezicima…“

Prof. Juka upućuje prijekor svakome od nas: „Odavna je zabrinjavajuće upitan i odnos prosječnoga Hrvata u RH prema svojemu narodu s druge strane granice, godinama građen i hranjen utjecajnim medijsko-propagandnim lancima… Uzbunjujuća je to posljedica usađivana odgoja i svjetonazora, dugogodišnje protuhercegovačke, protuhercegbosanske pa i protuhrvatske prekogranične propagande i sustavne razgradnje narodnosno-krvne sveze hrvatskoga bića po crti danas žive međudržavne granice koja je isto to biće krenula dijeliti birokracijom, da bi ga vrlo jake i žive sile nastavile sustavno (i uz obilate naknade iz nekoliko zapadnjačkih središta moći) dijeliti i duhom i poviješću i – budućnošću“.

Mađarski narod se kroz cijelu svoju povijest držao maksime „Nép és nyelv“ i opstao. I naši predci su toga bili svjesni: „Turci nalegoše na jazik hrvatski“ plaće glagoljaš pop Martinac nakon Krbavske bitke 1493., a vlč. Pavao Štoos u 19. st. upozorava: „Vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati”.

Bivši ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko, govoreći o genocidu nad Ukrajincima 1932./33. zamolio je sve ljude dobre volje samo jedno: „Molim vas, nemojte biti ravnodušni!“

I ja u ovom trenutku, nakon realno napisanog članka Darka Juke, kažem sebi i svima koji slično osjećaju: ne želim biti ravnodušan prema sudbini Hrvata u BiH./HMS/