Posavski obzor, sve ono što u vidokrug stane čovjeku koji dođe u Posavinu, već godinama biva sublimirano na istoimenom portalu. Portal vođen čvrstom hrvatskom idejom i pozadinom, to je svakomu očito čim ga otvori. Ta ideja i ta pozadina ne bi takvom bila da nije izvirala i iz osobe glavnog urednika portala. Urednik portala zove se Anto Sluganović. Pa da vidimo tko je taj čovjek…
S jedne strane Vitanovići, malo posavsko selo, a s druge strane Beč, stara carska prijestolnica. Koliko utjecaja u formiranju tvog intelektualnog habitusa, tvojih svjetonazora potječe iz Vitanovića, a koliko je to posljedica života i školovanja u carskom Beču?
Od mojih pet koža, koje po austrijskom umjetniku Friedensreich Hundertwasser čine svakog čovjeka, ni jedna nije formirana u „carskom“ Beču već je njihovo formiranje započeto u tom malom posavskom selu. Naravno, ni jedna od ovih pet koža nije nešto što se može naslijediti, što je konačno ili statično već nešto što se u jednom dinamičnom procesu razvija i uvijek iznova konstruira. Svakako da u tom procesu mjesto i okruženje u kojem živimo ima esencijalnu ulogu ali je fundament tih dinamičnih procesa nastao u tom malom posavskom selu.
Kako je došlo do ideje o pokretanju portala, tko su ljudi koji su ga osnovali i svo ovo vrijeme svježinom punili Obzor?
Posavski obzor brzo prerasta početne lokalne okvire općine Ravne Brčko i Posavine i uz uspone i padove (p)ostaje stabilna konstanta portalske scene Hrvata u BiH. „Zaslugu“ za pokretanje portala ne bih prepisao sebi, niti nama, već spletu okolnosti iz kojih se rodila ideja o pokretanju portala.
Dakle, Posavski obzor nisam stvorio ja ili mi – da parafraziram Picassa, koji na pitanje jednog njemačkog vojnika da li je on stvorio Guernicu, aludirajući na njemačko bombardiranje malog baskijskog gradića, odgovara s „Ne, vi ste je stvorili“ – Posavski obzor je stvorilo hrvatsko tornjaštvo, lokalni hrvatski antagonizmi, fragmentiranost hrvatskog korpusa, hrvatski etnomazohizam. Ali prije svega, sustavno majoriziranje hrvatskog naroda u BiH.
Teško je, gotovo nemoguće, u takvoj situaciji ostati samo puki promatrač dok politička i medijska tiranija hrvatskog naroda u BiH poprima zastrašujuće obrise. „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!“ napisao je Njegoš u Gorskom vijencu. Ako slijedimo ovaj princip i imamo zrno filantropije u nama, onda je angažman, bar ovaj medijski, logični i jedini mogući izbor.
Kada govorimo o autorima koji su svojim pisanjem uvijek iznova pomjerali granice Obzora, posebno treba istaknuti imena: Crovata, Hrvoje Horvat, Juraj Marić, Venlo, Bogumil Nikolov, Koki, Crni, Petar K., Emanuel Jurić, Ljutiša Završki i bezbroj drugih pseudonima iza kojih stoji mala skupina autora. U tehničkom dijelu portala Mijo Blažević je alfa i omega.
Što je Posavski obzor i koje mjesto zauzima u medijskom prostoru BiH?
Posavski obzor je sadržajno verbalizacija i reflektiranje društvene zbilje, ali i odraz vremena u kojem živimo. Kao takav, ispunjava medijski vakum u Posavini i ubrzo nakon pokretanja postaje najčitaniji hrvatski portal Posavine. Posavski obzor je pisao o onome o čemu se drugi ne usude ni misliti. Pisali smo o ratu. O duhu „izgubljene generacije“, kako mladiće koji su preživjeli traume rata naziva Hemingway, ili o „generaciji koja je uništena ratom iako je preživjela metke i granate“, kako ih u romanu „Na zapadu ništa novo“ opisuje Erich Maria Remarque, ali uvijek uz dašak optimizma, jer sunce izlazi.
Dalje, Posavski obzor je neovisan, autentičan i provokativan glas Hrvata Posavine začinjen s malo humora i satire Alan Fordovskog tipa ili legendarne britanske skupine Monty Python i naravno – Nadrealista.
Iako za satiričnost u BiH nije potrebna posebna kreativnost. Jer BiH je parodija države i društva i sve je poput burleske bez početka i kraja, a bizarni skečevi, kao npr. na sarajevskoj televiziji u udarnim terminima su pravilo. Dobar primjer je kada Darjan Babić, mrtav hladan, u Dnevniku FTV-a, čita vijest od terorističkom napadu u Zenici pa optužuje žrtve da su sve same iscenirale tj. postavile eksploziv pod kotač automobila, ušle u automobili i aktivirale eksploziv i kao dokaz navodi otvoreni prozor na automobilu kojeg su žrtve tobože otvorile da ublaže „dejstvo“ eksplozije!? Nevjerojatno, zar ne? I ne radi se tu o skeču nadrealističkog tipa, već o prljavoj propagandi usmjerenoj protiv Hrvata u BiH. Tragedija je što veliki dio gledatelja tog trasha od televizije toj propagandi doista i vjeruje. A još veće tragedija je što toj i takvoj televiziji, na kojoj je sotonizacija hrvatskog naroda sastavni dio programa i Hrvati pretplatu plaćaju.
Hrvatski mediji u BiH skoro da i ne postoje pa su portali trn u oku političkog Sarajeva. Hrvatski portali u BiH i Posavini, tu prije svega mislim na portale hercegbosna.org, poskok.info, dnevnika.ba, itd. i naravno Posavski obzor su kao Prometejova jetra. Nekada su Eton samo dokoni hakeri ili „patrijote i čuvari hiljadugodišnje BiH“, često stranački plaćenici, a ponekad i SIPA. Svi oni danonoćno „grickaju,“ ali mi, njima usprkos, ipak opstajemo. Hrvatski online portali su svjetionik bosanskohercegovačke medijske tmine. Ako je Posavski obzor proteklim radom u tu tminu unio tračak svjetla, onda je to naš uspjeh.
Uz navedene portale treba izdvojiti i bh izdanje Večernjeg lista, magazin za političku kulturu „Status“, časopis Franjevačke teologije „Bosna franciscana“ i „Motrišta“ glasilo Matice hrvatske Mostar.
Koliko su društvene mreže utjecale na Posavski obzor i slične portale?
Danas blogovi i društvene mreže uglavnom služe kao amortizatori negativne energije koja kulminira u narodu i onda, umjesto da se kanalizira u pravom smjeru i prema pravom cilju, da eksplodira i eskalira na ulicama i trgovima rušenjem korumpiranih vladajućih elita, prazni se tako što se reducira u jedan tweet ili lajk. Da su u vrijeme Matije Gubca postojale društvene mreže, ne bi bilo Seljačke bune! Možda samo jedna fb grupa ili bi Matija pokrenuo svoj blog. A on ne bi ni skončao s krunom od užarenog željeza na glavi, već bi dočekao duboku starost kao medijski aktivist. (Naravno, ima drugih primjera, npr. Arapsko proljeće ili demonstracije u Iranu, izbjegavanje cenzure u Kini itd., itd.)
Tako i velika većina mladih Hrvata u Herceg Bosni djeluje po onoj narodnoj „ne bi se štel zamjerit“. Taj oblik „aktivizma“ nazivam “komotni aktivizam”, iako i sam na neki način sudjelujem u tome.
Ali ipak, ako je taj lajk ili tweet na društvenim mrežama onaj prvi korak o kojem govori Laotse kada kaže da svako putovanje prema cilju, pa i ono od tisuću milja (a borba za hrvatsku ravnopravnost u BiH jest put od tisuću milja) počinje s prvim korakom, onda je i taj aktivizam na društvenim mrežama sjeme iz kojeg će niknuti cvijeće budućnosti, novi visoki jablani o kojima piše Ujević. Znam da ovo zvuči kao čekanje na Godota, ali…
Velika umjetnička djela su nastala inspirirana borbom potlačenih za slobodu i ljudska prava. Jedno od meni dražih je i remek djelo „La Liberté guidant le peuple“ (Sloboda vodi narod) francuskog slikara Delacroixa koji je rekao „iako se nisam borio za svoju zemlju, slikao sam za nju“. Ovo je ujedno i poruka mladim generacijama koje se nisu borile za svoju zemlju da slikaju, pjevaju ili pišu o njoj pa i na društvenim mrežama.
Budući da smo ti i ja na suprotnim pozicijama oko Europske Unije, hoćeš li pojasniti zašto misliš da je Europska Unija dobra za Hrvate u cjelini? Da li postoji opasnost od gubljenje hrvatskog identiteta ulaskom u EU?
Naš primarni, dakle hrvatski identitet ne stoji u suprotnosti sa sekundarnim, europskim identitetom, nego se ta dva identiteta prožimaju, nadopunju i mijenjaju uloge. Tako da je, recimo, negdje u Africi moj sekundarni identitet bijelog Europljanina na pravom mjestu, a moj primarni identitet Hrvata iz Herceg Bosne na drugom. Znači, ovisi o pristupu, situaciji i perspektivi. Ja sam uvijek prvo, ali drugi u meni najprije uočavaju drugo.
Moto Europske unije je „Ujedinjeni u različitosti“ i hrvatski strah (ako ga ima) od gubitka jezične ili kulturne posebnosti i istapanja u talionici naroda nije opravdan. Naravno da ta mogućnost postoji. Ali, da parafraziram kardinala Stepinca; ako sam zagazio duboko u tlo, u zemlju, domovine svoje, ako se je zemlja domovine moje uhvatila, ne haljina, nego srca mojega, onda je nikada ništa saprati neće. Pa ni Europska unija! Ili, možda je bolje odgovoriti cenzuriranim citatom iz Raosovih Prosjaka i sinova, kada don Pavle, koji leži na samrti u krevetu govori Matanu; „Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju i svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, al’ se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža“.
Dakle, vjerujmo u sebe. Jer i usprkos vjetru koji joj krmu ruši, i talasu koji je u bok bije, još je tu – na tvrdoj siki. Čuvajmo je. Našu kulturu, običaje i tradiciju ćemo sačuvati ako se držimo riječi Gustava Mahlera koji je rekao da tradicija nije čuvanje pepela, već prenošenje vatre. Nisu li ove napisane riječi Stepinca, Raosa, Nazora ili one, ovdje ne napisane, A.G. Matoša, Krleže, Jukića, Divkovića, Andrića, Kovačića, Miškina i drugih vatra ili su pepeo? Što je Meštrovićev „Zdenac života“ ako nije zdenac iz kojeg ćemo piti? Nismo li sami krivi ako pored toliko vatre ostanemo neogrijani ili ako na zdencu ostanemo samo žedan kamen?
Naš jezik, naša kultura, naša povijest je neiscrpna škrinja bogatstava i nemojmo ga držati pod ključem, već ga ponosno pokazujmo europskim narodima. Upoznavajmo druge europske narode, počevši od prvih susjeda – Srba i Muslimana, a ne živimo u strahu jedni od drugih. Nismo mi jedini narodi u Europi koji su u prošlosti vodili krvave ratove. Dobar primjer su Nijemci i Francuzi koji su u dvadesetom stoljeću vodili dva krvava sukoba, ali su ipak pet godina nakon Drugog svjetskog rata zajedno položili kamen temeljac današnje Europske unije. I nama Hrvatima je potreban i Schuman i Monet.
Ipak mi u jednom Hrvati, tj. hrvatske političke elite, idu na jetra, kako to pjesnik Boris Maruna reče, a to je kada svu priču u i oko Europske unije svode na europske pristupne fondove. Možda bi zaista netko trebao reći tim iluzionistima da se ti europski fondovi prije pražnjenja moraju i napuniti. Europska unija je uvezivanje kapaciteta europskih naroda za nastup na globalnom polju, solidarnost s drugim članicama, potencijal i tržište od 500 milijuna stanovnika, a kada govorimo o konkurentnosti Europe na globalnoj razini, onda Europska unija i nema alternativu. Na stanovnicima Republike Hrvatske je kako i na koji način će iskoristiti članstvo u EU. U praksi ima i pozitivnih i negativnih primjera.
Mi Hrvati u BiH i ovaj puta ostajemo s onu stranu granice kao zaglavni kamen Antemurale Christianitatis-a. To je naša uloga i ljubomorno je čuvamo. Nadam se samo da mojim sunarodnjacima iz Hrvatske neće teško pasti sviranje violine po Trstu, Pragu, Požunu i Pešti. Kao Hrvat iz BiH uvijek se iznova obradujem novim zepama (op.a. platnena obuća crne boje, slične opancima na preklop i dugmetom za zakopčavanje, praktična obuća za sve one koji vole igrati kolo) koje mi „Matica“ u ime brige za Hrvate u BiH jednom godišnje pošalje u paketu. Lijepo je znati da nisi sam i da netko ipak vodi brigu o tebi.
Kakvom vidiš političku budućnost Hrvata u BiH?
Svakodnevnica u BiH i Posavini je put između Scile i Haribde, žrtvuj i umilosti jednu da bi prošao drugu. Svaki novi dan znači novi modus vivendi, u kojem čovjek izvlači tanji kraj, i sklapanje kompromisa s beskompromisnima. Liježeš s gorkim okusom poraza, a s njim se i budiš. Ali u tom crnilu bosanskohercegovačke nakaradnosti ima i svjetlijih primjera.
Mi Hrvati u BiH želimo vjerovati da su to područja gdje žive Hrvati, područje Herceg Bosne. Možda se varamo, lažemo sebi ne želeći vidjeti stvarnost, možda je doista tako. Ja vidim te svijetle primjere, ne zato što ih želim vidjeti, već zato što oni zaista i postoje, i to je ono što budi optimizam da možemo još i bolje. Potencijala i resursa imamo. Putnik namjernik će u Drvaru vidjeti srpske povratnike, dok hrvatskih u Derventi nema. U Stocu će vidjeti muslimanske povratnike, a u Kaknju spaljena i razrušena hrvatska sela. Razlika je očita, i ako govorimo o turizmu i ekonomiji, i u Međugorju, Mostaru, Vitezu, Kupresu, Orašju, Širokom, Kreševu… Dok neka druga mjesta u BiH, gdje žive drugi narodi, žive u zapečaćenom vremenu. Ali to je njihov izbor.
I ako me pitaš da li je Herceg Bosna „skup interesa nekorisnih ljudi ili nešto vrijedno robije“, moj odgovor, a i odgovor hrvatskog naroda, je ovo drugo. Jer Herceg Bosna je hrvatski izbor i neotuđivo pravo hrvatskog naroda u skladu sa svim međunarodnim konvencijama. Dakle, budućnost hrvatskog naroda u BiH je Herceg Bosna. I to je naš izbor.
Kako vidiš odnos međunarodne zajednice prema BiH i Hrvatima u BiH?
Fancuski politolog Dominique Moisi, diplomaciju zapadnih diplomata, koji nisu u stanju da vide ili da prepoznaju dinamike i promjene unutar jednog društva, naziva diplomacijom slijepaca. A kako ta diplomacija slijepaca doista izgleda u praksi, najbolje znaju Hrvati u BiH koji su do sada uvijek bili koletaralne žrtve raznih eksperimenata zapadnih diplomata. Krajnje je licemjerno od zapadnih diplomata i Inzka, „visokog predstavnika u BiH“, da prvo nametnu politička rješenja koja se kose sa svim demokratskim načelima, ili političare koji nisu odraz hrvatske biračke volje pa onda logične zastoje u funkcioniranju države nazivaju „koracima u krivom smjeru“, „koracima unatrag“ ili „skretanjem s europskog puta“, koji je ionako imaginaran i postoji samo u njihovim glavama. Što je to europsko u, prema Hrvatima, diskriminirajućem Statutu grada Mostara, muslimanskim glasovima izabranom „hrvatskom“ članu Predsjedništva Komšiću ili u nametnutoj političkoj kreaturi i karikaturi Budimiru koja glumi predsjednika Federacije? Baš ništa. Ako je nametanje političkih predstavnika jednom narodu jedan od vrijednosti Krležine „gospođe Europe“, a nije to europska vrijednost, onda bi tu staru „gospođu“ trebalo izbjegavati.
S obzirom na škole koje si završio i znanja koja si stekao, imaš li političkih ambicija?
Hrvatska „politička i kulturna elita“ u Posavini je trijumf palanke. Svo njihovo iskustvo, razmišljanje i djelovanje je palanačko, a oni su naš zao udes. Opasno je, kako piše Konstantinović, reći ovo na uho palanačkoj oholosti, ali je istina i treba je reći. Pa po potrebi i ponoviti dok palanka ne usvoji gradivo. Ja s tim i takvim „palančanima“ i „elitama“ nemam ništa zajedničko, čak štoviše, ni „šćapom“ ih ne bih dotakao.
Ipak, postoje izvan te palanke ljudi, filantropi i altruisti spremni i za volonterski i karitativni rad. Ljudi koji nisu umočeni u kriminal, niti su krak kriminalne i koruptne hobotnice. Možda su bili dovoljno blizu vatre da se ogriju, ali i dovoljno daleko da se ne opeku. Malo je u Posavini onih koji na tezulji nisu prelagani, ali ih ima. Dakle, moje su političke ambicije, ako ih i ima, nasukane na hridi zbilje i tamo će vjerojatno i ostati – do potonuća. Iako dociranje sa strane bez spremnosti za preuzimanje odgovornosti nije nešto što možemo nazvati odgovornim ponašanjem. Tako da ću konačan odgovor na ovo pitanje ostaviti otvorenim.
Na Obzoru sam prvi put vidio riječ daidža. Očito je da pod tim pojmom podrazumijevate određenu kolaboraciju nekih krugova s Vlašću u BiH na štetu Hrvata. Tko su daidže i što je to u njihovom djelovanju što izaziva revolt?
Daidže su svo zlo „Jeruzalema“ i ruka koja sablažnjava. Postoji biblijska prispodoba o izgubljenoj ovci i nju treba slijediti u njihovom slučaju, tražiti ih i vratiti stadu. Nemoguća misija? „Počni od onog što je nužno, potom učini ono što je moguće, pa ćeš brzo učiniti i nemoguće“ riječi su Svetog Franje, buntovnika i sveca kako ga naziva Niklaus Kuster u svom djelu Franziskus – Rebell und Heiliger. Znači, nada postoji. Iako, budimo realni, neki od njih su već s onu stranu rijeke Rubikon i neće naći mira dok ne prijeđu rijeku Stix.
Ali, pustimo daidže, govorimo u ujacima, ljudima iz naroda s kojima u grobu biva zakopana jedna istorija, kako to Andrić zapisa, o blagu Franjevačkih samostana, o Kraljevoj Sutjesci, Humcu, Fojnici, Tolisi, o izgradnji Podmilačja, otkupu zemlje Gradovrha, zaboravljenom Koraju ili obnovi Plehana. Bit će kasno ako se propuštenog budemo spominjali u tužbalicama s voda „babilonskih“.
Živiš u dijaspori, što je za tebe Bosna i Hercegovina?
Postoje dvije BiH. Naša i njihova. Naša je Banova, Tvrtkova, Hrvojeva, Stjepanova, Kraljeva, Hercegova i Srebrena. Ponosna i slomljena. Utočište. Pomalo uspavana, mistična. Tajanstvena, slog „li“ u Dizdarevoj pjesmi, slog koji muti i prekriva. Strancu i površnom promatraču nedokučiva. Često prezrena i ismijana. Nekako zatvorena i unutarnja, terra interior, kako to Lovrenović zapisa, i nadasve zemlja mrke i mistične ljepote. Moja, naša i hrvatska.
Njihova BiH je balkanska krčma, prokleta avlija, duhovna terra deserta i tamni vilajet. A govorimo o jednoj zemlji. I to je sva tragedija Bosne i Hercegovine. Ta dualnost joj dušu proždire. A trebalo bi opet naći te neke izgubljene staze (ako su ikada i postojale) do drugog i drugačijeg i zbog nas ali i generacija koje dolaze.
Koji su ti dalji planovi i čime se baviš u slobodno vrijeme?
Trenutno su mi u fokusu poslovne obveze i daljna edukacija i stručno usavršavanje a pripremam i publiciranje znanstvenog rada o tradicionalnom tetoviranju Hrvata u BiH na hrvatskom jeziku. Za sada postoji samo verzija na njemačkom jeziku pod naslovom „Die traditionelle Tätowierung der kroatisch-katholischen Bevölkerung in Bosnien-Herzegowina“. Navedene obaveze mi uzimaju jako puno vremena i teško je pronaći vrijeme za sport ili nekakav hobi. Kada stignem, igram šah ili se opustim uz neki strip iz moje kolekcije.
Ti si i kolekcionar stripova?
Da, jesam. Strip je deveta umjetnost, a ne samo jeftina zabava kako se često potcjenjivački etiketira strip. Kao i većina onih koji su naučili čitati u bivšoj državi, odrastao sam s Bonellijevim junacima. Naravno, strip kao jedan od oblika umjetničkog izražavanja je ponekad naivan i ti Bonellijevi junaci su često jako naivni, ali i primjereni dječjem uzrastu. Tu su i ostali junaci talijanske, francuske i belgijske škole stripa koji su objavljivani na hrvatskom jeziku. Iz kolekcije bih posebno istakao radove hrvatskog autora Gorana Parlova, koji je crtao i strip Tex i Magico Vento, i radove Enki Bilala koji je rođen u Beogradu. Od ostalih strip autora posebno mjesto u mojoj kolekciji zauzimaju Hugo Pratt, autor stripa Corto Maltese, Art Spiegelman, autor stripa Maus koji je dobitnik Pulitzerove nagrade, Kazuo Koike i Goseki Kojima i njihov strip Kozure Okami, Frank Miller, Jordi Bernet, David King i drugi.
Jesi li zadovoljan s onim što je portal u ovim godinama rada postigao i što će dalje biti s portalom?
Moja misao vodilja nije bila da stvorim klasični portal ili forum već most. Most koji teži ka drugoj obali, drugačijem, spajanju. I kao što Andrićevi mostovi premošćuju nered, smrt ili nesmisao, Obzor je trebao premostiti sve one rascjepe hrvatskog bića u Posavini i BiH, ali i dijalogom premostiti jaz prema druga dva naroda. U kojoj mjeri sam uspio u tome, neka drugi prosude.
A budućnost? Tko zna što nam donosi!? Portal i domena ostaju još neko vrijeme online pa ćemo nakon nužnog redizajna portala vidjeti kako i na koji način dalje.
A to dalje, ako ga bude, će biti bez mene.
Posavski obzor je kao Shackletonov „Endurance“. Nismo došli do cilja, možda je bio previsok, možda je moja greška u navigaciji, „izgubili“ smo brod, ali je posada spašena. I što je najvažnije – ostali smo prijatelji. A to je u svoj ovoj prolaznosti jedina vrijednost koja ostaje.
Imaš li neku poruku za kraj?
Prije svega želim zahvaliti našim vjernim čitateljicama i čitateljima koji su nas pratili svo ovo vrijeme, a posebno onima koji su komentirajući aktivno pridonosili dinamičnosti portala. Bilo je zaista zanimljivih komentatora s kojim je bilo zanimljivo „ukrstiti pero“ iako se u puno toga nismo slagali. Ali dijalog, pa i ovaj kroz komentare, nema alternativu.
Isto tako, koristim i priliku da u svoje ime, ali i u ime Posavskog obzora, svim čitateljicama i čitateljima zaželim sretne i ugodne Božićne blagdane, kao i puno zdravlja i sreće u Novoj 2013. godini.
Razgovarao VeNLO / www.posavski-obzor.info
wpDiscuz