Popularni hrvatski fotoreporter Zoran Marinović posjetio je Centralni zatvor na sjeveru Sirije pod kurdskom kontrolom.
Kako ističe, danas je u kampovima, zatvorima, i centrima više od 150.000 ljudi.
1.000 Balkanaca?
Odokativno, piše Marinović, je među njima i 30.000 stranaca. Zapravo ne postoje udruge ili organizacije koje bi mogle dati krajnji i konačan broj. Balkanaca, isto tako službeno neprebrojanih, mimo popisa, ne puno manje od tisuću.
Neke zemlje poput Makedonije ili Kosova su sve svoje državljane vratili. Oni koji su se borili, dobili su po 15-20 godina zatvora. Žene i djeca su nakon “programa” socijalizacije, ako taj pokušaj možemo tako nazvati, pušteni doma.
Srbija nije vraćala svoje građane, mada ih sa Sandžaka i Novog Pazara ima stotine. Bosna i Hercegovina je u prvoj, pokusnoj skupini, neselektivno, vratila njih stotinjak. Taj pokus je propao, oni vraćeni, nakon kratkih zatvorskih kazni, nastavili su po starom, sanjati nedosanjani kalifat, žene postale radikalnije, a djeca koja su bila dolje, sada su… ljudi. Tako su oni koji su se iskoprcali ovdje zatrpali one dolje.
Kurdi su u zatvore dovodili novinare, i tako uz pokoji politički poen, pokazivali i svoje humano lice.
Plan je bio u suradnji s državama, sve strance vratiti odakle su i došli. Sada, dok stojimo s agentima službi ispred čeličnih okovanih vrata, čini se kako je ta politička računica bila bez krčmara.
Šest godina
Prolazi šesta godina, a promijenilo se nije, manje-više, ništa. EU radi sve da se “otpisani” ne vrate doma, kroz maglu prisjećajući se još uvijek cluba La Bataclan ili Charlieja Hebdoa. Naivno vjerujući kako je problem riješen tako da je prašina pometena pod tepih, zaboravljajući da prašina ponovno može biti vrući krumpir, sada bačen u kurdske ruke, prenosi Jutarnji.hr.
Zoran Marinović za Jutarnji.hr je opisao svoju posjetu zatvoru te razgovor s bh. državljanima. Prenosimo dio reportaže:
U posljednje vrijeme u zatvor više nije moguće ući. Nikome. Nakon što je ISIL prošle godine napao zatvor, prilikom čega je poginulo 140 čuvara i civila, oko 400 zatvorenika te ih je 400 uspjelo pobjeći, ova okovana vrata sada su trajno zaključana. I to s obje strane.
Senada Hasanovića, zavezanog, doprate u smeđem kombinezonu, s povezom preko očiju. Svaki korak mu je nesiguran. Nabadajući. Težak. Uplašen. Odzvanjaju čizme praznim hodnicima. Čuvar ga grubo drži dok stoji pred zidom. Obavještajci snimaju i njega. I Zorana Marinovića i ekipu. Upute su vrlo jednostavne i jasne: zatvorenicima se ne smiju prenositi nikakve poruke. Niti informacije. Ne smije im se reći baš ništa.
Nema druge prilike
Kada su, prije par dana, obitelji iz Bosne i Srbije saznale da “ulazim”, mobitel su zatrpale poruke. Nade i očaja. Teško je to primiriti u mislima, s jedne strane ISIL-ovce koji su nedužnim ljudima rezali glave, stvarajući svijet vođen nezamislivom brutalnošću, s druge strane njihove majke, koje samo pokušavaju, kroz suze, pošto-poto, saznati gdje su njihova izgubljena djeca. Očajnički, bilo što. Odgovor na najteže pitanje: je li živ?
Gledam kroz prozor kako vjetar povija žuto klasje. Gledam u pod. Gužvam u rukama popis: Senad, Salem, Fadil, Ismail, Edin, Amar, Safet, Talha, Ašim, Elvin, Armin, Halid…. Iza svakog imena, jedna priča. Tragedija. Jedna obitelj, koja još uvijek čeka odgovor.
Senadove oči navikle na mrak, bolno trepće, nakon što mu je stražar skinuo povez preko očiju. Rukama zaklanja zraku sunca koja se probija kroz mali prozor. Svjetlo ovdje nosi bol. Škiljeći u nevjerici, ne odgovara kad ga pitam “naški” … kako je? Da, glupo pitanje, ali nije mi na pamet palo pametnije. Dok se sabire, kaže kako ne želi razgovarati. Nema problema, mogu razumjeti da ne želi. Pitam ga u prolazu, zna li jesu li Bato i Salem, koje sam snimao prije nekoliko godina, živi? Da barem mogu javiti neku sretnu vijest, u ovom oceanu nesreće. Kaže… ne znam.
Čuvari ne daju drugu priliku. Digne se bez naredbe, i odmah, staje licem uz zid. Lisice na ruke. Povez na oči. Sputani koraci, prazan hodnik, čelična vrata, otpratili su ga natrag. Na mjesto koje daje tako divnu priliku upitati se, tisuću puta na dan: zašto? I kako? Je li sve vrijedilo ovdje na zemlji ili će vrijediti samo gore na nebu?
Edin iz Sarajeva
Smeđi kombinezon. Nesigurni koraci. Povez. “Dobar dan, ja sam Edin Alijev. Iz Sarajeva.” Kao i Senad, lice sredovječnog muškaraca kojeg je mladost nenadano napustila, a starost još nije dohvatila.
Lice, da nije izmučeno životom, vrlo lako mogu zamisliti kako kafeniše na Čaršiji ili gleda skokove sa Starog mosta. Edin priča, kaže: “Brate, toliko toga se dogodilo, da ne znam više što je”.
“Od kada je zatvor napadnut, puno je gore. Kurdi imaju sve manje i manje strpljenja. Danima ne izlazimo iz ćelija. Čekamo. Ne znam što. Ništa ne znamo, niti gdje su naše obitelji, niti koliko smo dugo tu, niti koliko ćemo biti. Ništa ne znamo. Ja prije rata u Bosni nisam išao u džamiju, a onda mi je ona postala utočište od onog našeg besmisla i nepravde. Trebao sam vjeru. Krenuo sam i na ovaj put da bih činio bolje, a onda je sve postalo pakao. Prevarili su nas. Kad smo to shvatili, više nije bilo moguće nazad.”
“Da. Došao sam ovdje braniti žene i djecu od režima i nevjernika. Gledali smo strahote koje su ovdje učinjene i došli smo pomoći. Imao sam osjećaj da to moram napraviti. Jedva sam sačuvao živu glavu. Bio sam u Aleppu.”
“Nemam mu hrabrosti reći”
Ovakvih sam se priča naslušao desetak godina bauljajući po Iraku i Siriji, od nemila do nedraga. O tome kako su prevareni, iskorišteni, kako se nisu borili, već su bili kuhari braći, ili automehaničari braći, kako ne znaju ništa o zaklanima, nabijenima, zapaljenima. Kada čitam o tome, čini se kao besramna laž, kada gledam u oči, vjerujem svaku riječ. Sumnje nema, nisu svi isti. Ni ovdje ni tamo.
Pitam: “Brate, puno zla ste napravili?”
“Ne znam. Ništa ne znam. Nego, znaš li išta o mojoj ženi i djeci? Peta je godina da ništa nisam čuo o njima.” Samo to ga zanima. Čini mi se da je samo zato pristao biti ovdje. Treći put me to pita. Kad god zastanemo. Nemam mu hrabrosti reći. Kažem: “Javit ću da si živ, tvom bratu, ako imaš kakvu poruku, reci”. Čuvar gleda, njega, pa mene. Započne opet: “Ovo je mojoj ženi i djeci: da ste dobro i zdravo. Evo, hvala Bogu, ja nisam loše…”. Znam, ali nemam hrabrosti izgovoriti.
Povez. Nesigurni koraci. Tresak okovanih vrata. Umorne šlape koje se vuku niz hodnik. Škiljimo na podnevnom suncu, vruće je kao u paklu.
Novi kalifat
Al-Hol se na papiru vodi kao izbjeglički kamp. Najveći. Samo niti je to izbjeglički, a niti je kamp. Nepregledni redovi zbijenih šatora zapravo su sve suprotno od toga. Tu se nalaze žene i djeca ISIL-ovih boraca, a kamp je zatvorenog tipa. Vjerujte mi na riječ, puno gore mjesto od zatvora. Žene bivših zapovjednika preuzele su kontrolu nad kampom, a nakon brojnih incidenata arapski stražari vrlo nerado ulaze.
Samo primjer današnjeg dana: samo određene žene smiju dolaziti na kapiju i kupovati hranu. Nakon toga, na kolicima dovuku hranu u kamp i tamo je preprodaju po tri puta većoj cijeni. Dvije sestre iz Egipta su se pobunile, sinoć. Jutros su ih našli s odsječenim glavama.
Planirao sam pronaći Doru. Znam da je još uvijek u kampu, iako su kurdske vlasti prije nekoliko mjeseci sve Europljanke koje su to htjele, s djecom, prebacili u drugi kamp, Al Roj, gdje je situacija neusporedivo bolja. Neke žene, skrivajući se, nisu to htjele.
Koliko sam čuo, takvu odluku je donijela i Dora. Naime, u Al-Holu je uspostavljen neki novi kalifat sa starim šerijatskim zakonima. Dok čekam oklopno vozilo na tom ulaznom dvorištu, gotovo da možeš osjetiti mržnju, u očima koje ne možeš vidjeti. Pod crnim burkama, gdje su čak i oči prekrivene, a ruke u crnim rukavicama… osjetiš. Ili čuješ… crkni nevjerniče!
Stojimo uz zid. Dječaci od desetak godina bacaju kamenje. Pokušaj hodanja, s oružanom pratnjom, bila je tek naivna, ispostavilo se, glupa ideja. Imam osjećaj da vojnici par puta nisu repetirali puške, da bi nas kamenovali. Oklopni transporter tek je donio prividnu sigurnost, bar od kamenja, koje su stalno padala po kupoli i neprobojnim staklima.
Kroz prašnjavi prozorčić vidim i neke žene koje u naručjima nose bebe, a u kampu su godinama samo žene i djeca, ne starija od 12 godina. Otkud bebe? Ne želim zaključivati. Kad ludilo zajaše, sve je moguće.
“Dora iz Hrvatistana?” Nitko ne želi pričati. “Dora iz Hrvatistana?” Nitko ništa ne zna. “Dora iz Hrvatistana?” Crkni, nevjerniče.
Pokušaj socijalizacije
Pitam šeficu zatvora gdje su odrasli dječaci? Većina džihadista s Balkana sa sobom je na put bez povratka povela i žene i djecu. Ta djeca, kada su došli u Siriju, imali su po pet-šest godina, danas su punoljetni. Šalje nas u Tel Marouf. Mali gradić, poznat kao centar sufijske kulture. Sufije ne prihvaćaju nikakav oblik agresije pa su vjerojatno zato, sva ta djeca, na ovome mjestu.
Putem gledam fotografije koje sam dobio od jednog oca, čiji je sin ovdje, u centru. Dječaci u narančastim kombinezonima, ošišani na ćelavo, natrpani u prljave ćelije. Čini mi se, na prvu, da su zelenkasta vrata ćelija zapravo zatvor u Bagdadu!? Narančaste kombinezone možda nose dolje u Siriji. Ovdje ne!? Po tko zna koji put, lažna vijest u revnoj službi nečijih, zloupotrebljivih istina.
U velikom dvorištu, nekolicina dječaka naganja loptu. Iz spavaonice dopire odglumljeni smijeh iz neke indijske sapunice. Sve uredno. Pričam s glavnim odgajateljem. Kaže mi kako ovdje pokušavaju socijalizirati djecu džihadista koja su se u kampovima radikalizirala. Došli su kao djeca, nikada nisu išli u školu, prošli su neviđene strahote, najprije u kalifatu, potom i u kampovima. Veliki su to ožiljci. Duboki. Neki od njih su spremni na povratak, neki ne.
Usama iz Novog Pazara, Amel iz Zagreba
Usama je pristojan i dobar momak. Ima 18 godina i iz Novog Pazara je. Prvi jezik mu je arapski, zato po “naški”, rekao bi on bosanski, trebamo polako. S ocem i majkom je došao kada je imao sedam godina. I manje-više se ničega ne sjeća. Kaže, igrao sam nogomet.
Prilazi nam, iz gomile znatiželjnih mladića, iz Engleske, Francuske, Rusije, Australije, Amerike, ohrabren valjda mojim glasom, i Amel. Kaže mi: “Ja sam iz Zagreba”. Nepovjerljivo polako vraćaju mu se blijede slike. “Navijao sam za Dinamo.”
Pitam ih dalje, što bi voljeli biti jednom, kada odu odavde? Sliježu ramenima. Pitam: možda vatrogasac, mehaničar, pilot? Usama me nakon neugodne šutnje upita: “A što ti je to?”.
Njihovi očevi, nema sumnje, počinili su greške. Jedan dio je te odluke platio glavom, a drugi, bez nade, čekaju da sunce obasja zatvorska okna.
Majke isto nose svoje teško breme, po kampovima Roja i Hola, u šatorima, ljeti na neopisivoj žegi, zimi pod snijegom, i tako iz godine u godinu. Možemo osuđivati i ove i one, tražiti krivce, nepravdu, pravdu, tamo i ovamo. Sve to možemo, ali nemamo pravo osuđivati ovu djecu, jer jedno je sigurno, ona “ovo” nisu zaslužila.
wpDiscuz