Milan Bekan jedan je od onih Srba iz BiH koji su svoju utopiju živjeli sve do ivice golog opstanka. Zato je njegova priča autentična na rijedak način: bez prejakih emocija je, bez pomračenja uma, bez profiterskih nakana i u njoj nema mjesta koje sada valja ostaviti za neko drugo vrijeme.
Dakle, mladić iz Tasovčića kod Čapljine diplomirao je na Fakultetu političkih nauka 1972. i zaposlio se kao stručni suradnik u Općinskom komitetu Partije. Napredovao je (nasi čitaoci će se sjetiti da to nije besmislica) do sekretara OK SK Čapljina. Bio je i predsjednik Izvrsnog odbora općine. Od 1984. do 1989. u dva mandata biran je u Nadzornu komisiju CK SK BiH. Jedna pristojna lokalna politička karijera za SFRJ pojmove. Pet godina pred rat bio je pomoćnik direktora “Energoinvest-armatura” u Čapljini. Na prvim višestranačkim izborima u BiH ostaje vjeran Partiji i njenoj politici i biva izabran za Općtinskog odbornika u Čapljini – na listi SK SDP.
Kad se Bekanu ukazalo pravo lice rata, a živio je u sredini gdje su Srbi bili manjina, nije mu ostalo ništa drugo nego da bježi glavom bez obzira. Tako je od listopada 1991. “turista” u Londonu gdje je uspeio da se izbori za radno mesto čistača ulice u firmi BFI. Krajem svibnja 1992. stigao je u Beograd. I baca se, kako sam kaže, na “uobičajene izbjegličke poslove”: prodaje na Bulevaru, na Buvljaku, po pijacama…
Ovaj feljton je i pokušaj objašnjenja, bez apriornog optuživanja drugih, zašto nam se sve ovo desilo – i desava.
Žrtve i metode: Srpsko stanovništvo u općini Čapljina izbjeglo je razmjere stradanja u Drugom svjetskom ratu u ovom ratu, jer je broj protjeranih i ubijenih ljudi dosegnuo samo pet posto žrtava tog rata.
Ali na mnogo se načina ponovila njegova sudbina. Sve ukazuje na to da će se izuzetno mali postotak srpskog stanovništva vratiti u svoja prijeratna mjesta.
Zbog svojevrsnog rata, situacija u Čapljini započela je više od pola godine prije “službenog” početka rata u BiH, a poučeni tragičnim iskustvom svoje stradalne prošlosti iz posljednjeg rata, Srbi iz Čapljine dočekali su 6. travnja , 1992. u relativno malom broju na desnoj obali Neretve. Oni koji su vjerovali da im se ništa neće dogoditi, jer “ni za što nisu krivi”, vrlo brzo su se uvjerili da su pogriješili. Postali su taoci snaga HOS-a jedinice pod direktnom kontrolom Glavnog Štaba Armije BIH koju će u Čapljini s vremena na vrijeme obilaziti i sam Rasim Delić.
Određeni broj Srba koji su nakon blokade ostali u Čapljini, Gabeli ili Grabovinama, uspjeli su doći do Dalmacije uz pomoć prijatelja Hrvata ili Muslimana, a kasnije su se preselili u Sloveniju, odakle su preko Mađarske došli u Jugoslaviju.
Neke su istim vezama prebačene na lijevu obalu pod srpskom kontrolom. Ostali su, osim onih koji su imali rodbinske veze s Hrvatima ili Muslimanima, ili nekim dobrim i utjecajnim prijateljem, odvedeni u logor u Dretelju, u Grabovinama, ali i u zatvor u Ljubuškom.
Budući da je Čapljina malo mjesto, poznavao sam gotovo sve te ljude, znam njihovu sudbinu, ali spomenut ću samo ilustrativne primjere koji najbolje pokazuju da su krivi samo zato što su Srbi.
Bračni par liječnika dr. Dušanke i dr. Nikole Kuzmana bili su omiljeni u gradu, ljudi su ih dobro poznavali, unatoč činjenici da su liječili zube. Prvo su ih odveli u Dretelj. Nakon mučenja pušteni su kući. Tada su ih ubile “nepoznate osobe”.
Liječnički kaputi nisu zaštitili dr. Olgu Draško ili dr. Srećka Marića od logora i mučenja. Hrabra žena i sjajan čovjek, pedijatar Olga Draško odvedena je s posla. Smogla je snage javno progovoriti o onome što je preživjela, jer je zamijenjena kao “ratni zarobljenik” u “uniformi JNA”, koju sam gledao na televiziji. Nisu joj dali vizu za Bruxelles kad je trebala svjedočiti o mučenju u logorima, jer je to još uvijek bila zabranjena tema.
Ravnatelja gimnazije u Čapljini Momčila Ekmečića, koji je za vrijeme svog ravnateljstva imao deset generacija i bio je najomiljeniji profesor, moglo se optužiti samo zato što je pisao o zločinima ustaša, sto je valjda bilo “protiv suverenosti BiH” pa su ga posebno maltretirali i tjerali da pase travu. Činio je to osobno “samoproglašeni ustaški krilnik” Miroslav Hrstić, prijatelj Neđe Galića i Štefice Galić koji se i sada krije od Suda BIH za ratne zločine a kojeg je Olga Draško uzaludno optužibala za predvodnika i organizatora serijskih silovatelja zatočenica. On je vojno odgovarao Blažu Kraljeviću a ovaj Rasimu Deliću sve dok sam nije postao član Glavnog štaba ABIH i general Alije Izetbegovića.
Za staricu Anđu Vojinović optužba je bila da je njezin sin tajnik Generalne skupštine SDS-a, što je bio razlog zašto su ga u zatvoru divljački tukli.
Potpredsjednik Izvršnog odbora općine, odnosno u vladi BiH koju je priznala EU, pozvao je Srbe preko Radio Čapljine da odgovore na njihove radne obveze i zato je odveden u zatvor Lora kod Splita.
Ne znam zašto su optužili Milu Kuljanina, Maksima Zurovca, Milka Golu, Milomira Žužu, Miću Bajca, Žarka Vulića, Radu Bulut, Peru Perišića, Krstu Mandrapa, Jelenu i Ljubišu Mrkića, ali znam kako su se osjećali, posebno Milomira Žužu , kojem sam godinu dana nakon izlaska iz kampa, vidio bodež u rupi na jeziku.
Sreten Tripić i njegov sin nisu zatvoreni, već izvedeni iz grada i ubijeni. Baš kao što su ubili Zorana Nikolića i bivšeg branitelja KK “Borac” Borislava Ivkovića.
Nevenka Elezović je ubijena na kućnom pragu, ne znam kako i gdje su ostali ubijeni.
Vojko Ijačić i Stana Dušanović zaklani su u Tasovčićoma, a nekoliko dana kasnije pronašli su skrivenog ranjenika, mog kuma Milana Misitu, i ustrijelili ga.
Nakon temeljite pljačke, srušili su ili zapalili sve srpske kuće. Toliko temeljito da niti jedna od njih ne može biti obnovljena, a nekima su uklonjeni temelji.
Tom prilikom srušili su i kuću mog susjeda, bivšeg predsjednika lokalne SDA Seada Hasanagića, koji je ranije dobio otkaz zbog suradnje sa Srbima, kao i nekim drugim jugoslavenski orijentiranim muslimanima. Kao i ranije, pripadnici srpskih snaga zapalili su kuće nekih Hrvata i Muslimana u Tasovčićima.
Kad sam prvi put posjetio svoj grad u srpnju 1998., nakon gotovo punih sedam godina, Čapljina je bila praktički jednonacionalno okruženje. Mali broj Srba i muslimana koji su ostali, kao i mali broj muslimana koji su se vratili (Srbi se još ne vraćaju), izgledali su mi kao Indijanci iz američkih rezervi.
Nakon hrvatsko-muslimanskog rata, muslimani su protjerani s područja Čapljine, a u njihovim su kućama živjele hrvatske izbjeglice iz Bosne. Kako bi se s novim stanovnicima svemu dalo drugačiji izgled, u starom turskom gradu Počitelju, gradu Gavran-Kapetanovica, u kojem su živjeli muslimani, na zidovima i u podnožju pošte postavljeni su krstovi (krževi) što valjda treba da pokaze da tu sada žive katolici. Sve je to meni izgledalo neprirodno, a samo sam mogao da pretpostavim kako su izgledale sve akcije koje su dovele do ovoga.
Po tko zna koji put nisam mogao a da se ne sjetim izvještaja gospodina Tadeusza Mazowieckog o kršenju ljudskih prava. Prema “Nasa Borba”, Mazowiecki je u svom izvještaju posvećenom Čapljini napisao:
“Budući da su Muslimani i Srbi uglavnom odlazili (vjerojatno na putovanje – MB), Hrvati sada žive u Čapljini. Postoje problemi kršenja ljudskih prava zbog deložacije iz vojnih stanova . “
I, ništa više. Kad god se sjetim gospodina Mazowieckog, osjećam bijes, ali daleko manji od onog koji su prouzročili neki lokalni “stručnjaci” za ratna događanja koji me uvjeravaju da se sve to dogodilo nakon srpskog napada. Više me ljute jer ne mogu razumjeti njihove motive za takve konstrukcije, a mogu razumjeti i motive Mazowieckog.
New York se brine za Tasovčiće
Tijekom posjeta Čapljini nisam pronašao način da odem u Prebilovce kako bih vidio uništenu kriptu u kojoj su pokopane žrtve nacističkih zločina HOS-a no onog iz 1941. Tek nedavno vidio sam fotografiju mjesta na kojem je bila kripta. Tamo više nije bilo ničega. Niti hrpa kamenja koja bi nas podsjetila na to. Pribilovci su kraj rata dočekali ponovno ubijeni.
U mojim Tasovčićima barem nitko nije oskrnavio groblje. Zaraslo u grmlje nalazilo se netaknuto pravoslavno groblje, a pored njega muslimansko groblje (harem). Nema zida između njih, jer je po dogovoru mještana u to vrijeme taj zid srušen. Željeli smo da se mrtvi ne dijele jer smo vjerovali da se živi više neće dijeliti.
Dva mjeseca nakon tog posjeta čuo sam da su dužnosnici Svjetske organizacije u New Yorku i vlade u Washingtonu “zabrinuti situacijom u Tasovčićima”. Da, mojim Tasovčićma! I to zato što je moj bivši susjed Adem Muminagić Beklija ubijen, a još troje muslimana ranjeno jer su se vratili u Tasovčiće i namjeravali ostati. Nisu mogli, iako je to teritorij muslimansko-hrvatske federacije. Kako i kada će se tada vratiti Srbi? I hoće li se ikada vratiti?
Sigurno znam da bi bilo bolje da predstavnici tako važnih svjetskih čimbenika nikada nisu izgovorili ime mojih Tasovčića, a pogotovo da im BiH i Jugoslavija nikada nisu bili prioritetni problem na svjetskim žarištima, jer im možemo biti toliko zanimljivi samo ako možda postoje neke koristi, a imalo ih je.
Nitko ne pita zašto su ostale američke trupe u BiH, zašto dolazak njemačkih trupa na Balkan, nakon Bosne, više ne izaziva nelagodu, kao da Wehrmacht nikada nije pucao 100 za jednog, niti je bilo zločina na Kozari ili bilo što drugo drugo. Napokon, NATO je prvi put u Bosni djelovao militantno.
Zabrinutost Semi iz Južne Afrike
Kad sam došao u London 3. studenoga 1992., budući da je u mojoj Čapljini bilo najopasnije stanje rata ili mira, a neki moji prijatelji savjetovali su me da je najbolje da me nema – vjerovao sam da bismo u Europi konačno “prišli k pameti”.
Vjerovao sam da će se naša balkanizacija stati pred integracijskim procesima Europe i da poruka da u EU možemo ući kao Jugoslavija prije svega znači spas od rata, iako je već bilo razloga za sumnju.
Kad je Njemačka, ujedinjena Njemačka priznala Sloveniju i Hrvatsku, više nisam imao iluzija. Umjesto bilo kakvih iluzija, prihvatio sam posao londonskog čistača ulicama, za koji su mi platili bolje od plaće mog direktora u posljednjih godinu dana u Čapljini. Međutim, nisam mogao pobjeći od nade da će se izbjeći rat u BiH sve do zadnjeg časa. Znao sam da će biti krvav i okrutan. Dogodilo se ono što se činilo da se mora dogoditi. Kad je rat počeo, osjećao sam se kao da postajem oličenje Sotone sa svim svojim narodom.
S prvim okršajima u Sarajevu, izvještaji s mjesta Martina Bele, kojeg je JNA nazivala “vojskom u kojoj dominiraju Srbi”, neprestano su se pojavljivali na BBC-u. Njegove riječi o aktualnim događajima popraćene su snimkama srpskog topništva i vojske na brdima oko Sarajeva te slikama grada i civila u gradu, zatim slikama zapaljenih kuća i muslimanskih izbjeglica, uglavnom žena i djece. Čovjek nije mogao steći nikakav utisak do toga da nekakva srpska vojska ratuje sa civilima, ubija ih, proganja i ruši im kuce. Da se takav utisak uistinu stiče, uvjerio sam se vrlo brzo.
Kad sam uzaludno pokušavao stupiti u kontakt sa svojom obitelji iz nekoliko telefonskih govornica u gradu, moja mlada prijateljica s posla, Amy, crnkinja iz Južne Afrike, pitala me o razlogu moje zabrinutosti. Kad sam rekao u čemu je problem, pitala me postoji li opasnost da moju obitelj zarobe Srbi. Rekao sam: “Ne bojim se Srba, jer sam i ja Srbin.” Iznenađeno je razrogačila oči. “Stvarno”, pitala se, a činilo mi se da promatra imam li vražje rogove.
U vrijeme kada je moja kuća zapaljena u lipnju 1992. godine, kao i kuće svih mojih rođaka, poznanika i prijatelja, svih Srba u dolini Neretve, SR Jugoslavija, gdje se većina nas sklonila, bila je pod skupom sankcija.
Tu omču su stalno stezali novi i novi zahtjevi.
Nikoga nije bilo briga što je zemlja s tako oštrim režimom sankcija morala primiti stotine tisuća izbjeglica, čak i kad su nakon “Bljeska” i “Oluje” i progona Srba iz Hrvatske pronašle utočište u Jugoslaviji.
Kilometarske kolone Srba u najvećem egzodusu nakon Drugog svjetskog rata nisu izazvale nikakvu reakciju onog pravednog svijeta koji je po svojoj pravdi gurnuo moj narod u bijedu, koja je kažnjavala Srbe i za učinjeno i za ono što nije učinjeno .
Nikad nisam bio opterećen teorijama zavjere i ako sam isto naučio o politici, to je da se svaka politika vodi nekim interesima, a ja sam prepoznao mnoge interese u svemu onome što se činilo i čini mojim ljudima. Zato sam svaku njihovu posvećenost ljudskim pravima doživljavao kao čisto licemjerje koje je nadmašilo biblijske farizeje. Nadmašujući svoje farizejske uzore
Izvor: NIN
Tekst je objavljen 30. svibnja 2001.
wpDiscuz