Rezimirajući “na vruće“ predsjedničke izbore 2014./15. treba istaknuti nekoliko činjenica. Sad već bivši predsjednik Ivo Josipović, ispao je, ako ne baš “tigar od papira“, a ono najveća žrtva vlastite “popularnosti“ kojom su javnost, a čini se i njega samoga, zavaravale agencije za istraživanje javnog mnijenja i partijski PR-magovi.
Moja sukomentatorica izborne noći na RTL-u, iskusna novinarka Sanja Modrić, priznaje kako je i sama bila zavarana “istraživanjima“ koja su malo pred izbore davali Josipoviću prednost od 12 do 13 posto u odnosu na glavnu protukandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović. Objavila je tako 8. studenoga u Novom listu kolumnu pod naslovom “Šteta novca, Josipović pobjeđuje“. I nije bila jedina koju su istraživanja navela na krive zaključke.
Josipovićeve izborne poruke bile su uglavnom apstraktne. Pokazalo se kako prijedlozi ustavnih promjena pred kraj petogodišnjeg mandata nisu baš najbolji put do srca birača.
Kampanja mu je vizualno bila bezlična, infantilni Bruketin krug s duginim bojama i parolom “Pravi put“ djelovali su smiješno. Najveći uteg, i po priznanju samog premijera Milanovića, bila mu je vladajuća koalicija koja ga je kandidirala. Koliko god ovlasti predsjednika bile ograničene i njegova odgovornost za katastrofalno ekonomsko i socijalno stanje u zemlji minimalna, Josipović nije mogao pobjeći od činjenice da je za cijelog njegovog petogodišnjeg mandata Hrvatska u krizi i da birači dijelom krivicu asocijativno prenose i na njega.
Najveće zasluge za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović ne pripadaju ni njenoj stranci, čiji su čelnici, prije svega Milijan Brkić, odradili golem posao na terenu, ni medijima, koji su uglavnom iritantno bili skloniji Josipoviću, pa čak ni Milanoviću i njegovim ministrima koji su joj svojim gafovima i aferama zadnjih tjedana također “dali ruke“, već prije svega njoj samoj. Uspjela je pogoditi žicu većine hrvatskih birača.
Ušla je sto posto u kampanju, HDZ je mobilizirao svoje članstvo, ali je ona uspjela privući i znatno više od toga, i prebaciti potrebnih milijun glasova, o kojima su njihovi kandidati zadnjih petnaest godina mogli samo sanjati. Javnosti je nametnut mit kako veća izlaznost ide u Josipovićevu korist, jer eto HDZ ima poslušno biračko tijelo, ali da ne mogu ići izvan tih gabarita. Izlaznost je na koncu bila jako velika, a Grabar Kitarović je ipak pobijedila, čime je razbijen još jedan politički mit.
Što možemo očekivati od predsjednice?
Prvo, da održi obećanje kako će premjestiti rezidenciju s Pantovčaka u Visoku ulicu i smanjiti troškove Ureda.
Drugo, da počne tešku, ali politički dinamičnu kohabitaciju tako što će cimnuti Vladu pozivom na sazivanje sjednice o teškom ekonomskom i socijalnom stanju u Hrvatskoj.
Treće, da nas, kao što je u pobjedničkom govoru obećala, vanjskopolitički s “regiona“ više usmjeri prema srednjoj Europi, od Britanije prema Njemačkoj.
Četvrto, da se čvrsto zauzme za politička prava Hrvata u BiH, prije svega kod američke administracije, čija ih je promašena prounitaristička politika dobrim dijelom i dovela u današnje stanje.
Peto, da Ured Predsjednika i kadrovski i simbolički konačno oslobodi rezidua totalitarizma.
wpDiscuz