Ramo Isak, federalni ministar unutarnjih poslova, sinoć je – u klasičnom maniru političkog performansa – digao stepen pripravnosti Federalne uprave policije. Naredio je da specijalci FUP-a krenu prema bazi, kao da su u pitanju invazija na Brčko ili snimanje nastavka “Bitke na Neretvi”.
Razlog? Jer je SIPA – ta vječna nedovršena agencija sa statusom “da ne znaš je li ozbiljna ili još na obuci” – pokušala uhititi predsjednika RS-a Milorada Dodika. Bez specijalne jedinice. Bez asistencije. I najvažnije – bez političkog razuma.
Federalni specijalci kao statisti?
Isak poručuje da je FUP spreman odmah asistirati. Samo neka dođe naredba. Neka se završi faks. Neka se utvrdi tko koga zapravo predstavlja. Jer kad je državna agencija nespremna – kao što je sinoć bila SIPA – federalna može preuzeti štafetu. Što znači? Ništa. Jer sve to završava na međuentitetskoj liniji. I na ustavu.
Problem nije MUP RS-a, nego zdrav razum
Isak, da mu se mora priznati, pokazuje više političke lucidnosti nego čitava operativa SIPA-e. I sam, zapravo, između redova kaže ono što svi znamo: “Ovo nije bilo ozbiljno.” Jer ako je pokušaj hapšenja Dodika bez specijalaca bio planirana akcija, onda je BiH ozbiljnija fikcija od “Igre prijestolja”. A ako nije – onda je bila provokacija.
U oba slučaja, netko u Sarajevu pokušava dizati tenzije preko tuđih glava. I koristi SIPA-u kao sredstvo destabilizacije.
“A Bošnjaci moji puše…”
Ta bi rečenica mogla ostati upisana zlatnim slovima u političku kroniku Sarajeva. Jer je, možda nehotice, Isak opisao cijelu matricu postdejtonske politike: glumi se država, prijeti se, pali se narod, a kad dođe red na odgovornost – svi peru ruke.
Ramo Isak zna da ne može ništa Dodiku. I zna da ne smije kročiti na teritorij RS bez kršenja ustava. I baš zato – prijeti. Jer zna da neće morati ispuniti ništa od onoga što kaže.
A narod? Pa narod… puši.
wpDiscuz
