RAMBO: Dino Dvornik i ja bili smo dobri drugari, generacijski isti, pojavili se u isto vrijeme… naravno, on kao velika zvijezda a ja kao alternativa!

Odmoren i smiren, promišljen i elokventan, Rambo je otvoreno govorio o mnogim stvarima: gitarama, suradnji s Tamarom Obrovac i Dinom Dvornikom, druženju s Banom i Lukyem… O tome zašto je važno disati duboko i ostalim zanimljivostima pročitajte u nastavku
Sinoć ste nastupili u klubu Sax!. Jeste li zadovoljni s nastupom?
– Ma, možda sam malo prestar za takav ambijent – puno ljudi na malo prostora, buka i vrućina na pozornici… Osjećao sam se kao nekakav bokser koji sad ima previše godina.
I počeli ste se skidati poput boksera…
– A što ću… Bolje da se skinem nego da dobijem toplotni udar.
U Zagrebu sam vas gledao svugdje: od Aquariusa, Boogalooa i Tvornice, pa sve do nastupa na Cvjetnom trgu prije pola godine. Kako birate gdje ćete nastupiti? Koje koncertne prostore odbijate?
– Odbijam sve ekstreme, jer karijeru moduliraš tako što odbijaš poslove. Cvjetni trg je bio ok za sekstet. Sekstet je bio discipliniran mainstream ansambl. A ovaj trio, koji je više energičan i underground, i koji ima više anarhije – nije za Cvjetni trg da ga majke s djecom slušaju, već je za jedan izoliran prostor.
Prateći bend Mutant Dance transformirao se preko kvarteta, kvinteta pa do seksteta. Transformacije su se događale ciljano ili slučajno?
– Ciljano, jer je prije svakog takvog događaja morala slijediti odluka. Ja sam poželio imati puhačku sekciju, te sam to i napravio. Doveo sam tu stvar do određene točke gdje sam zaključio da tu više ne mogu ništa dati. I sad sam vratio bend nazad na ono što je nekad bio – trio. I sada imam tu priliku da stvarno mogu svirati s virtuozima, s najboljima, i to mi je veliko zadovoljstvo. Svirati s ovim basistom i bubnjarom, Igorom i Miroslavom, je kao da jašite dva bijesna konja.
Kada ste počeli svirati gitaru? Tko vam je bio gitaristički uzor?
– Počeo sam sa 14-15 godina. Ali tad sam već išao u osnovnu glazbenu školu gdje sam svirao klavir, koju nisam ni završio. U to vrijeme uzor mi je bio Carlos Santana kojeg sam svirao kao klinac, vjerojatno zato što sam samo to i mogao naučiti. Santana je onako jednostavan, s lijepim izgovorom.
Santana u posljednje vrijeme svira većinom na Paul Red Smith gitari. Jedna vaša gitara također nalikuje na Paul Red Smith?
– Nije to Paul Red Smith, to je nekakav ručni rad s kojim i nisam nešto specijalno zadovoljan, ali eto. Ali ova druga, fretless Gibson, je interesantna. Njime se bavim zadnjih pet-šest godina s intencijom da što više pjesama sviram na njemu.
Kako je svirati fretless gitaru, tj. gitaru bez pragova?
– Razlika u njenom sviranju je da lakat mora stalno biti u pokretu i stalno morate imati nekakav ‘flow’ lijevo-desno da biste došli do štima. I dok se krećete tako iz lakta po gitari to ima smisla. Čim se zaustavite na jednoj poziciji, to ne valja ništa. Radi se o sasvim drugačijem principu sviranja.
Koja je po vama razlika između dvije najpoznatije marke gitara, Fendera i Gibsona?
– Razlika je kao između crnke i plavuše. Potpuno su različite. Plavuše su nježnije, a crnke temperamentnije… Tako i Gibson ima deblji zvuk, a Stratocaster se bolje provlači kroz orkestar, jer mu je zvuk dizajniran tako da izlazi iz bilo čega. Gibson je opet udobniji za sviranje. Ali s Fender Stratocasterom imate malo veću borbu, jer je vrat malo drukčije postavljen, ali iz te borbe onda izlazi taj neki dodatni izgovor koji se na Gibsonu ne može dobiti. U principu, treba imati i jednu i drugu, jer su to dva klasična i standardna zvuka.
Vraćate li se kad na sviranje klavira, na kojem ste počeli?
– Malo, ono s dva prsta u studiju. Ali baš i ne, jer me frustrira to što ne znam ništa i onda uvijek ustuknem.
Koju biste ocjenu, od jedan do deset, dali svojem gitarističkom umijeću?
– Tri.
Kako je došlo do suradnje s Tamarom Obrovac?
– Prethodno smo svirali zajedno na nekakvom festivalu. Onda je ona mene pozvala na drugi festival. I onda je došla na ideju da se napravi suradnja. A ja jako cijenim njen rad, izraz i način mišljenja. Radio sam sve što je ona kazala, nisam postavljao nikakve svoje uvjete.
A do suradnje s pokojnim Dinom Dvornikom?
– To je bila druga priča. Mi smo bili dobri drugari, generacijski isti, pojavili se u isto vrijeme… naravno, on kao velika zvijezda a ja kao alternativa. Onda je i meni to druženje s njim pomoglo u stjecanju popularnosti. Jer on je bio popularan i karijera mu je eksplodirala poput bombe te su svi poludjeli za njim.
Nazire li se kakva nova glazbena suradnja?
– Zašto ne, ja nisam zatvoren. Ali mora postojati nešto što će me zainteresirati. Zovu me brojni klinci, ali njima nije bitno da ja tu dam nekakvu veću kvalitetu, već im je bitno moje ime.
Strastveni ste jedriličar. Družite li se s Marijanom Banom i Lukyem, koji su također jedriličari? Razmjenjujete li savjete?
– Družim se s njima, ali ne razmjenjujemo nikakve savjete, nego baš suprotno. Pričamo o ženama, hrani… životu uopće. Muzika je samo jedan mali segment života. A Ban i Luky su vrlo interesantni ljudi koji imaju specifičan pogled na život. Oni osvjetljuju realnost iz nekih novih kutova koji su meni interesantni.
Planirate li novi album snimati u studiju?
– Mislim da su CD, ploča ili bilo kakav nosač zvuka, naprosto tehnološki pregaženi. Muzika će se kačiti na Internet. Sad se gubi ona forma koja nosač zvuka ograničava na deset ili tri pjesme. Sad je opet došlo vrijeme singlica – napraviš jednu pjesmu, objaviš je, pa opet.
Autor ste termina ‘turbo-folk’. Od vremena kad ste ga skovali, mislite li da je turbo-folk ojačao, da stagnira, ili da je oslabio?
– Turbo-folk je nekritička, primitivna upotreba tehnologije. Ona se nalazi u svim segmentima društva. Kad na lubenice bacite tri puta više pesticida nego što piše na uputama za upotrebu, i potrujete stanovništvo na tako perfidan i spor način da se to zna tek za pet godina – to je turbo-folk. Kad uzmeš jednu pjevačicu iz ‘šofer-kafane’ pokraj puta, pa joj daš stilista i modernu garderobu, popneš je na ogromnu binu s light showom i daš joj prime time na televiziji – to je nekritička upotreba tehnologije, to je turbo-folk.
Vi i veliki filmski redatelj Dušan Makavejev snimljeni ste davno kako plovite na jednom brodu. U jednom trenutku vi od sponzora počnete tražiti sredstva za njegov novi film. Koliko sponzori utječu na finalno umjetničko djelo i je li moguće bez njih?
– Nažalost, na mene ne utječu uopće. Ja sam anegdotski rijetko imao sponzore. Ali mislim da je to u pop muzici normalno. Pop je također turbo-folk. Pop je formiran po ukusu sponzora, i njegova funkcija sama po sebi je slava i novac, on nema sadržaja. U tom smislu je svako ograničenje koje sponzor daje blagorodno za pop autora. Jer što sponzor daje više ograničenja, pop autoru je lakše napraviti stvar.
Kako je došlo do snimanja reklame za Nestle?
– Nagomilani računi, dugovi i ponuda koja se nije mogla odbiti.
Početkom pretprošle godine na svojoj stranici objavili ste savjete za bolju godinu. A što biste savjetovali čitaocima?
– Neka dišu duboko. Jer je čovjeku, od svih potreba koje ima, najveća potreba za kisikom. I većina čovjekovih frustracija dolazi od nedovoljne količine kisika u mozgu. Mi na sve drugo obraćamo pažnju osim na disanje.

Nikola BURČUL/Muzika.hr