Rambo Amadeus u emotivnom tekstu prisjeća se svog prijateljstva s Borom, kojeg opisuje kao skromnog, nježnog i dobrog čovjeka. Bora je uvijek bio spreman pomoći drugima, pokazujući iskreno oduševljenje i podršku, čak i u najtežim vremenima. Iako je njegov nacionalni zanos bio zloupotrijebljen, Rambo naglašava da Bora nikada nije znao mrziti, ostajući dostojanstven pod teretom krivih interpretacija. Za Ramba, Bora ostaje legenda, ne samo zbog svojih pjesničkih talenata, već zbog svoje duboke humanosti.
Piše: Rambo Amadeus
Dragi Boro, za tebe i tvoj “Rokenrol za kućni savjet“ sam znao davno prije našeg susreta u kancelariji PGP-a, davne 1988., dok su urednici vijećali šta da rade, zatečeni mojim materijalom za prvu ploču.
Tad si bio u naponu snage, na vrhuncu karijere, velika, prava zvijezda, a ponašao si se kao dječak, neposredno i blagonaklono, baš kao da smo stari drugari.
Kad si čuo materijal, pokazao si neskriveno oduševljenje pred zaprepaštenim urednicima, sjećam se kako si rekao „Dajte ovom momku reklamu, gurajte ga na TV, ovaj će da bude zvezda, luđi je od mene! “
Zvao sam te bojažljivo godinu dana kasnije, davne 1989., da mi gostuješ na ploči, ne bih li malo avanzovao na račun tvoje velike popularnosti.
Objeručke si prihvatio, bez ikakvih potpitanja, nisi čak tražio ni jedno slovo od teksta da se mijenja, obzirno poštujući moj “pjesnički” rukopis.
Treći put sam te sreo na zajedničkom koncertu na Tašu, ti si bio zvijezda večeri, ja sam nastupao na početku, kao jedna od mnogih predgrupa.
Taš je bio pun, od silne treme mi je pripalo loše, prućio sam na pod, Ti i Gaga ste prvi skočili, prišli, masirali me, donosili vodu sa šećerom, zabrinuti, vrlo nježni, kao da sam vam rod rođeni, uspjeli ste da me povratite i osposobite za nastup.
Odmah zatim, to je bilo devedesetih, početkom rata u Bosni, našeg zajedničkog poznanika i menadžera, uhapsila je u Mostaru JNA .
Zbog gorostasnog izgleda i osornog ponašanja, kombinovanog sa bošnjačkim imenom i prezimenom, tako ogroman i osoran, uz “sumnjivo” ime i prezime, u to histerično vrijeme naš drugar nije imao mnogo šansi da dokaže svoju nevinost.
Da ne davim s detaljima, našeg druga su na lično Tvoju intervenciju pustili istog dana popodne, zauzeo si se u to gadno i opasno vrijeme za “ nekog tamo, s one strane“.
To smo do danas znali samo ti i ja, i naš oslobođeni drugar. Mislim da je sasvim umjesno da od danas to zna i još po neko.
Boro, ja te pamtim kao vrlo nježnog i dobrog čovjeka, a da si vrhunski pjesnik u šoumen, to znaju svi.
Na žalost, nikom nisi znao da kažeš ne, pa si tako tvoj benigni kafanski nacionalni zanos trapavo prenio u javni prostor. Zgodno za zloupotrebe svih vrsta, nema šta.
Godinama poslije toga nosio si taj nametnuti teret na svojim pjesničkim plećima. Ali , onako dostojanstven, ćutao si, bilo ti je ispod pojasa da se “vadiš”.
Znam iz prve ruke da nisi bio u stanju ni mrava da zgaziš, a kamo li da nekog mrziš.
Za razliku od mnogih, koji su vješto žonglirali svojim nacionalnim zanosom i u javnosti ga sasvim oprezno dozirali na kašičicu, tek da se čupne neka korist a da se ne napravi dugoročna šteta na tržištu koje će se neminovno otvoriti za koju godinu, vješto okrećući ćurak tačno u trenutku kad će mediji novonastalih država početi da obraćaju pažnju na estradu – “onih tamo” .
Nisu ti Boro ti svatovi ni do koljena.
Počivaj u miru druže,
Za mene si od prvog susreta bio legenda, i ostaćeš legenda za vijek i vjekov.Jer si prije svega bio nježan, skroman i dobar, uglavnom na svoju štetu.
Na poslijetku Tvoj veliki, grandiozni stih sve lijepo kaže, onom ko zna da sluša;
“ A sebe bih na poklon dao bilo kome, jer niko od vas ne zna moje brodolome”