Američki predsjednik Barack Obama i predsjednik Rusije Vladimir Putin sastat će se danas u New Yorku kako bi razgovarali o mogućem rješenju sirijske krize.
Susret do kojeg će doći na margini zasjedanja Glavne skupštine UN-a u New Yorku nastavak je očito već poodmakle komunikacije među vodećim svjetskim silama koje pokušavaju zaustaviti krvoproliće u Siriji i stabilizirati Bliski istok.
Inače, sastanak koji će biti održan bit će prvi službeni susret američkog i ruskog predsjednika od početka eskalacije sukoba u Ukrajini.
Doduše, Obama i Putin neslužbeno su razgovarali prošle godine tijekom međunarodnog summita u Australiji, ali pravih, službenih razgovora i eventualnih dogovora nije bilo već nekoliko godina.
Da se nešto značajno događa može se zaključiti i iz izjave njemačke kancelarke Angele Merkel koja je potvrdila da je spremna pregovarati o rješenju krize i sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, što je do sada kategorički odbijala.
Da će do susreta Obama – Putin zaista doći potvrdio je i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov.
Radikalna mjera
Nagađa se da je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, i to vrlo radikalnom mjerom – potpunim prekrajanjem granica u toj regiji kojim bi Sirija i Irak nestale kao države kakve su, bar na papiru, danas.
Assadov režim dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije, u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, Assadovu savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi, vojno-pomorsku bazu na Sredozemlju.
Kurdi bi, pak, dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, čija bi se relativno uska granica protezala uzduž južne granice Turske.
Najveći dio Sirije i zapadna polovica Iraka, teritorij koji danas više-manje kontrolira ISIS, bio bi objedinjen u novu sunitsku državu, dok bi istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana.
Ipak, i to rješenje, ukoliko uopće dođe do njega, iako zadovoljava apetite bar dijela zaraćenih strana, i u kojem svatko nešto dobiva u teritorijalnom smislu, nosi sa sobom velike opasnosti.
“Bilo bi jako loše da velike svjetske sile ponovno počnu prekrajaju Bliski istok na sličan način kako su to radile prije stotinjak godina. Tu bi odluku trebalo prepustiti lokalnom stanovništvu, ali pitanje je da li je tako nešto moguće. U svakom slučaju, promjena granica u regiji dovodi u opasnost i države koje su uspjele očuvati stabilnost, ali nemaju državnu povijest, poput Jordana ili Libanona. Takva odluka bi mogla pokrenuti domino-efekt “, tvrdi povjesničar i politički analitičar Tvrtko Jakovina.
Ruske čizme na terenu
Ipak, plan podjele i prekrajanja Bliskog istoka očito je otišao prilično daleko, a takvom podjelom, na prvi pogled, svi nešto dobivaju.
Asad i službeno gubi dio teritorija današnje Sirije, koji u stvarnosti već godinama i ne kontrolira, ali dobiva manju, stabilnu državu na najbogatijim područjima Sirije.
Kurdi napokon dobivaju svoju državu. Iran znatno širi svoj utjecaj na šiitska područja sve do Bagdada i potiskuje sunite daleko od svojih granica i najvažnijih naftnih područja.
Suniti dobivaju veliku državu u kojoj neće biti nekadašnje granice između Sirije i Iraka koja je dva velika sunitksa plemena dijelila na dva dijela.
Zapad dobiva okončanje krize i povratak izbjeglica u njihove matične zemlje.
Ipak, da bi se taj plan ostvario, potrebno je ostvariti jedan težak preduvjet.
Prilično je jasno da, bez ruskih čizama na terenu, ISIS ne može biti poražen. I stoga će američka administracija, vrlo je vjerojatno, deklarativno osuditi dostavljanje oružja i vojnika u regiju, ali će lako postići dogovor s Putinom o mogućoj vojnoj intervenciji.
Jer svima je sukob u Siriji koji se odavno oteo kontroli sada već postao, ako ne prijetnja, onda, zbog velikog izbjegličkog vala, prilično veliki problem koji je nužno što prije riješiti.
Večernji.hr