Situacija u Hrvatskoj odavno nije bila zanimljivija. Jedna od specifičnosti trenutnog stanja je da je politička moć disperzirana kao nikada do sada. Svi istaknuti politički akteri, osim predsjednice, koja je sljedeće četiri godine sigurna “u sedlu”, ali s vrlo ograničenim ovlastima, su krhki i nitko nije dovoljno jak ni siguran u svoju poziciju da bi mogao samostalno određivati političku dinamiku.
____________piše: Nino Raspudić l Nezavisne novine
Štoviše, svatko od trenutno najistaknutijih političkih figura, već za nekoliko mjeseci može postati potpuno beznačajan. Krenimo od oporbe. Iako je na izborima prošao bolje nego što se očekivalo, te za dlaku završio u oporbi, s realnim mogućnostima da se na prijevremenim izborima opet vrati na vlast, jer je vladajuća većina vrlo tanka, Milanović je krhak jer ima velikih unutarstranačkih problema.
Došao je na čelo SDP-a nakon smrti Ivice Račana i tijekom devet godina posmicao je puno starih kadrova i uveo sebi odane, mlađe ljude. Za razliku od iskusnih protivnika, od već zaboravljene Željke Antunović ili Mate Arlovića preko za SDP najskupljeg otpadnika Bandića, pa do zadnjih disidenata Mirele Holy i Slavka Linića, stranački vrh i prošlu vladu je napunio likovima kojima je ministarsko mjesto bilo prvo pravo radno mjesto u životu, i oni će mu na unutarstranačkim izborima na proljeće biti do kraja odani. Milanović je najjači igrač u SDP-u, realno nema osobe u partiji koja mu je u stanju parirati jedan na jedan, stoga pomalo iznenađuje oštar sukob u koji su s njim pred unutarstranačke izbore ušli riječki župan Zlatko Komadina, kao protukandidat za predsjednika SDP-a, i njegova novoformirana ekipa u kojoj su bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić, mladi čelnik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar. Nitko od njih nije na glasu kao veliki fajter, štoviše Komadina je prije četiri godine imenovan za ministra prometa, da bi se nakon samo par mjeseci povukao s funkcije jer mu je bila previše stresna. Rajko Ostojić je bio ministar zdravstva, načet kad je nasjeo na igru i pristao ući u utrku za zagrebačkog gradonačelnika gdje ga je Bandić samljeo.
Nakon toga, glave mu je došla mlađa ekipa liječnika koja se organizirala u Hrvatsku udrugu bolničkih liječnika, a poslije hametice potukla staru strukturu u izborima za Hrvatsku liječničku komoru. Potučen na svim poljima Ostojić je smijenjen s pozicije ministra i danas je jedan od najvećih Milanovićevih protivnika. Milanović ga ne štedi i izjavljuje da je Ostojić dvije godine “cupkao oko njega kao vesela vjeverica”. U antimilanovićevskom bloku su i dva glavna SDP-ovca iz dva najveća hrvatska grada. Splitski gradonačelnik Baldasar, koji je nakon gubitka državne vlasti, SDP-ovac na simbolički najjačoj funkciji, prvi je javno pozvao Milanovića na odgovornost zbog izgubljenih izbora. Davor Bernardić, predsjednik zagrebačkog SDP-a, je unatoč lošim rezultatima stranke nakon raskola s Bandićem, žilav u gradskoj bazi, te vrlo kivan na Milanovića još od onda kada je umjesto njega, što bi bilo očekivano, kandidirao Ostojića u utrci za gradonačelnika Zagreba. Na proljeće SDP očekuju neizvjesni unutarstranački izbori. Iako su osobna snaga i omjer u predsjedništvu na Milanovićevoj strani, iznenadna hrabrost ekipe oko Komadine sugerira da imaju potporu jačih, pozadinskih struktura tako da nije sigurno tko će za tri mjeseca biti na čelu najveće oporbene stranke.
Slična je situacija i u HDZ-u. Unatoč tome što je na kraju maratonskih pregovora s Mostom uspio sastavit vladu, Karamarko nije potpuno siguran na funkciji predsjednika stranke. Nakon realno slabijeg izbornog rezultata nego što se očekivalo, da bi sudjelovao u vlasti, morao je prihvatiti za premijera nestranačku osobu, a važne resore, uključujući i “matično” ministarstvo unutarnjih poslova prepustiti ad hoc partneru Mostu. HDZ je bio izraziti favorit samo par mjeseci prije izbora. Zbog pogrešaka na kraju kampanje i začuđujućih lista na kojima se našlo čak osam ministara iz Sanaderova i Kosoričina vremena, HDZ-ovci su završili kao tanki relativni pobjednici sa slabijim koalicijskim potencijalom i samo ih je providnost božja i bahatost SDP-a dovela do sporazuma s Mostom o formiranju “reformske vlade”, na čelu s nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem. Karamarku predstoje unutarstranački izbori u svibnju. Iako je uspio dovući stranku na vlast, pobjeda je Pirova. Ovise u svemu o Mostu, a plijen je puno manji od očekivanog. Mediji su već odavno kao Karamarkova nasljednika na čelu HDZ-a predodredili uglađenog i elokventnog Andreja Plenkovića, koji očito ima potporu i nekih stranačkih struktura. Ako, što je prilično izvjesno, Plenković uđe u utrku za predsjednika HDZ-a, ishod će vjerojatno ovisiti o odnosu Karamarka s glavnim tajnikom stranke i najutjecajnijom osobom u bazi, Milijanom Brkićem-Vasom. Javna je tajna da je njihov odnos već mjesecima narušen, pa ako Brkić odluči ne potegnuti previše za šefa ili čak odraditi posao za Plenkovića, moguća je neobična situacija da prvi potpredsjednik Vlade izgubi unutarstranačke izbore.
Ni u trenutno trećoj po snazi stranci u Hrvatskoj, Mostu, stanje nije ništa stabilnije. Na brzinu sklepana struktura na početnoj čvrstoj bazi ekipe iz Metkovića i Omiša, klimava je jer je Most zadnjih nekoliko mjeseci prije izbora primao nekritički sve i svašta. Pa se dogodilo da im je od početnih 19 zastupnika već u nekoliko prvih tjedana formiranja vlasti otpalo četvero, a kad su već postigli dogovor s HDZ-om u noći izglasavanja nove vlasti, ogradio se i njihov glavni ekonomski strateg Ivan Lovrinović, koji je umalo odveo još dvoje, čime bi praktično izazvao nove izbore. Sudbina Mosta na eventualnim prijevremenim izborima ovisit će o tome hoće li odustati od reformi i hoće li biti još otpadnika. Odlukom da koaliraju s HDZ-om izgubili su definitivno protestne lijeve glasove, a protestne desne bi im mogao pojesti reformiran HDZ, ako prije izbora dođe do promjene vodstva stranke, ili neka nova opcija. Tako je danas i Most klimav, jednako kao i čelništvo HDZ-a i SDP-a.
Formalno najjača figura u zemlji, premijer, danas igra na najtanjem ledu jer ovisi o odnosu Mosta i HDZ-a, budući da je došao na poziciju kao rezultat njihovog kompromisa. Premijer Orešković, po svemu sudeći stručan i dobronamjeran lik, ovisi o tankoj saborskoj većini koju su formirala dva partnera između kojih vlada veliko nepovjerenje. Može potrajati i napraviti najveći posao od hrvatske samostalnosti, a može pasti zajedno s koalicijskom vlašću HDZ-a i Mosta i prije ljeta. Sve druge političke opcije su ili manjinski dio dviju koalicija, HDZ-ove i SDP-ove ili su marginalne.
Predsjednica ima još četiri godine mandata i faktor je stabilnosti, ali su joj ovlasti ograničene, tak da ni ona ne može “diktirati smjer”. Politička dinamika u Hrvatskoj danas ovisi u složenom sustavu kompromisa, što u konačnici ne mora biti loše. Upravo zato jer nema jakih i sigurnih igrača, moguće je nametnuti važne mikropolitike. Stoga je uloga medija i civilnog društva veća nego ikada. I to dijelom objašnjava veliku borbu koja se vodi oko ministarstva kulture, te važnost toga tko će doći na čelo HRT-a, a o čemu se za sad samo špekulira. Za pola godine sve može biti potpuno isto, a moguć je i scenarij u kojem će svi trenutni glavni politički akteri, osim predsjednice, biti zamijenjeni drugima.
wpDiscuz