Skupina prognanih Hrvata uputila se na dan sv. Jurja, 23. travnja 1998., u Derventu. Cilj je bio prisustvovati misi u blizini razrušene crkve koja nosi ime po spomenutom svecu. Ipak, lokalno stanovništvo bojkotiralo je obred. Oko tisuću srpskih stanovnika okružilo je par stotinjaka katoličkih hodočasnika, a neki od njih su gađani jajima i kamenjem. Među njima se nalazio i tajnik kardinala Vinka Puljića, mons. Ivo Tomašević, koji je kamenom ozlijeđen u glavu. Stožerni brigadir Vojske Federacije BiH Ilija Rašić obavijestio je javnost da su uoči događaja srpski ekstremisti postavili 400 grama eksploziva (trotila), pri čemu je trebala stradati već oštećena kripta derventske crkve.
_______ Piše: Ivan Pepić| blog.vecernji.hr
Ondašnji pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar izrazio je nezadovoljstvo zbog događaja koji je, po njegovim riječima, pokazao sve poteškoće povratka Hrvata na području Republike Srpske. Sudar je bio ljut, jer su prethodno Vlada Republike Srpske i općinske vlasti odobrile hodočašće. Tuđmanov savjetnik, pokojni dr. Slobodan Lang, prozvao je međunarodnu zajednicu, kazavši kako se SFOR pokazao nesposobnim.
Godinu dana poslije derventskog slučaja, SFOR se ipak pokazao sposobnim: nasilno je isključio Erotel i njegove odašiljače plaćene novcima poreznih obveznika iz Hrvatske. Isti su bez pitanja namijenjeni FTV-u. Tri godine poslije derventskog slučaja, SFOR se pokazao još sposobnijim: eksplozivnim napravama i tenkovima uništena je Hercegovačka banka. Tim činom oštećeno je nekoliko tisuća poslovnih objekata te deseci tisuća hrvatskih štediša iz cijele BiH.
U poslijeratnim godinama povratak nije tekao kako je bilo zamišljeno. Današnje brojke to i potvrđuju. Ipak, krajem 1990-ih pojavio se čovjek koji je obećavao: Milorad Dodik. Zbog njega su europske države odustale od embarga na izvoz u Miloševićevoj Srbiji. Javno ga je hvalila američka državna tajnica Madeleine Albright. Za nju je on bio „val svježeg zraka“. Danas, američka administracija istoj osobi ne da diplomatsku vizu za službeni put u SAD.
Jednostavno se pitanje nameće: tko je tu lud? Dodik nije, Republika Srpska i njeni građani nisu. Ratovali su za svoju Republiku Srpsku, za nju su ginuli i ubijali, a njeni su predstavnici podignute glave izašli iz vojne baze u Daytonu. S vremenom su dobili saveznike, simpatizere te su stvorili zavidnu diplomatsku mrežu preko Predstavništava RS-a, od Tel Aviva do Washingtona. RS je pretprošle godine bila među Top 10 entiteta i država u svijetu po izdvajanju sredstava za lobiranje u američkom Kongresu. Dodika podržavaju najjače krajnje desnice u Europi: od Marine Le Pen, preko Heinz-Christiana Strachea do Vladimira Putina. Tu je i Srbija Tome Nikolića: taman poslije pravoslavnog Božića i inscenirane Pupovčeve i Božovićeve histerije usred Zagreba, 9. siječnja 2017. Pravo(na)savlje u Banja Luci stiže kao rezultat dugogodišnjeg strpljivog rada.
Pa onda, tko je tu lud? Izetbegovići nisu, kao ni bošnjačka Federacija BiH. Ratovala je Armija BiH za Bosnu, prigrlila mudžahedine i prešutjela njihove (post)ratne zločine. HVO je već godinama pod medijskom i pravnom paljbom, bez obzira što je prvi pružio otpor velikosrpskoj agresiji. U silom uspostavljenoj Federaciji, Dejtonski sporazum je odavno stvar prošlosti, Hrvati su redovito ostajali bez predstavnika, a kad je u zadnjih par godina došlo do formiranja vlasti u kojoj ravnopravno sudjeluju, Sarajevo konstantno preuzima beogradsku propagandu o fašističkom Zagrebu: i Bakir Izetbegović i Komšićevo čedo Emir Suljagić istim su glasom zavapili kako u Hrvatskoj buja fašizam. Posljednji je čak u svojoj kolumni „BiH i Srbija“ u Oslobođenju od 19. prosinca nahvalio Aleksandra Vučića te javno pozvao na bojkotiranje članstva u „fašističkoj EU“ (sic!) te na zbližavanje Beograda i Sarajeva po uzoru na zbližavanju Rusije i Turske. Iz Zagreba, naravno, nema reakcije.
Osim toga, sarajevska propagandna mašinerija redovito servira „podjele među Hrvatima“. Uz diobu na posavske, srednjobosanske i hercegovačke Hrvate, Hrvatima u Federaciji nameće se krivnja zbog, eto, stanja u RS-u. Zanimljivo je bilo čitati poslanicu Valentina Inzka u Globusu od 21. prosinca: veli Inzko, citirajući Slobodnu Bosnu, kako bi treći entitet legalizirao etničko čišćenje te da se uvijek zaboravlja Posavina, područje oko Dervente i šire. Zanimljivo, Inzku Posavina i Derventa padaju napamet samo u slučaju teritorijalnog preustroja. Ali Posavina nije bila u prvom planu kad su SFOR-ovci i njegov OHR trebali štititi puk prilikom običnog misnog slavlja, kao na primjeru iz 1998. godine. A kamoli u dugoročnim strategijama povratka stanovništva.
Nametanjem regionalne podjele, Hrvatima se želi onemogućiti ravnopravnost, a Zagreb godinama nasjeda na isto, i to prijeteći RS-u, a zaboravljajući Federaciju. Osim što je Zagreb godinama blagoslivljao SFOR-ove napade na hrvatsko vlasništvo, moguće je bilo slušati i Mesićeve viceve o presijecanju „koridora“, Hercegovcima ili o Posavcima kao najvećim kriminalcima i ubojicama, kako je sugerirala 2009. Vesna Pusić u izbornom spotu.
Doduše, hrvatsko pitanje s vremenom je stiglo i do Bruxellesa: „europski put BiH“ postupno ulazi u rječnik umjesto dosad neispunjenih obećanja HDZ-a BiH o kanalu na hrvatskom jeziku i Izbornom zakonu BiH, o čemu se priča barem pola desetljeća. Negdje od 2012. obećanje o Izbornom zakonu pomiče se s „bit će za dva tjedna“ na „za mjesec dana“ na sve „do kraja godine“, a da se nitko ne pita što se uistinu čini da se to obećanje i ostvari? Sramotno je uopće da se spomenuta pitanja bojkotiraju. Međutim, hoće li hrvatski predstavnici učiniti nešto više u 2017.? Kako će se oni ponašati ukoliko preostala dva naroda ne prihvate promjene spomenutog zakona, makar ih to stajalo i „europskog puta“?
Zagreb podržava „europski put“, iako zna da on ne donosi rješenje „proeuropskim“ Hrvatima. I još bolje, zna da bez institucionalne i teritorijalne ravnopravnosti nema sigurnosti ni Hrvatskoj ni Hrvatima.
Srpski lideri su to znali već od kad su iz one vojne baze u Daytonu davne 1995. izašli podignute glave.
A kakve su hrvatske glave?