Published On: Pet, tra 5th, 2013

PUHOVSKI: Ljubav prema naciji je pokretač zločina

Ljudi ne ubijaju jer mrze, ubijaju zbog ljubavi za svoju naciju, kaže Žarko Puhovski, profesor političke filozofije iz Zagreba.
“Vi ubijate one koji su napali vašu domovinu. To je domoljublje, ubijate iz patriotizma. Ta interpretacija domoljublja je dovela do toga”, smatra Puhovski.
Istaknuo je da je rat zaoštrio društvene konflikte koji se danas pojavljuju, jer je ukinuo tabue da se ne smije ubijati.
“Nekad je ljubomorni muž ženu odalamio letvom, danas uzme šmajser i ubije i nju i ljubavnika. Motiv je isti, ali s obzirom na posredovanje oružjem, učinci su mnogo gori”, rekao je Puhovski.
NN: Postoji li objašnjenje zašto ljudi negiraju “vlastite” ratne zločine i ne žele kažnjavanje “svojih” zločinaca?
PUHOVSKI: Ljudi teško priznaju svoje pogreške i jednako tako teško priznaju pogreške kolektiva za koji smatraju da određuje njihov identitet. Percepcija je sljedeća: “Ja ću ispasti loš ako su ‘moji’ loši”. A “moji” imaju pravo na moralnu privilegiju da su žrtve. Paradoks je u tome da se svi natječu tko će biti veća žrtva, jer žrtva opravdava nasilje. Ako uzmete primjer ljudi koji su uzeli mitraljeze u ruke i krenuli pucati po školama poput Brejvika i tako dalje, svatko od njih o sebi govori kao žrtvi. I onda pokušavaju svoju poziciju žrtve rehabilitirati osvećujući se onima koji su doveli do toga da on bude žrtva. Zato je važna prošlost, jer su žrtve naših kolektiviteta u prošlosti. Mi danas, po etnonacionalnom razumijevanju, “namiruje” žrtve koje su našem narodu “dušmani” nanijeli u prošlosti.
NN: Kada se pojavio snimak zločina “Škorpiona” u Srebrenici, cijela Srbija se digla na noge.Ne pokazuje li taj primjer da ljudi, kada se suoče s tim da je ratni zločin nešto stvarno, da stvarno ginu i pate, onda i ispravno reagiraju?
PUHOVSKI: To je istina. Ali, filmovi i zapisi o zločinima su stari tek nekoliko desetaka godina. O svim starijim zločinima se može pričati kao o legendama jer dokumenata nema. Drugo, Srebrenica nije bitno promijenila situaciju u Srbiji. I danas ogroman broj ljudi smatra da je Srebrenica izmišljotima i viču “Nož, žica, Srebrenica”. Jedan od najperverznijih primjera je kada je u Haagu obrana optuženika za Srebrenicu uzela argument da se ne može raditi o genocidu jer se radi samo o muškarcima, a ne o cijelom narodu. Dakle, dotle se išlo.
NN: Kod nas postoji još jedan fenomen. Mi više volimo čak i one pripadnike svog naroda koji nas varaju i pljačkaju itd.. nego nekog ko je druge nacije, čak i kad nam nikad ništa nažao nije učinio. Zašto je to tako?
PUHOVSKI: Zato što je ljubav glavni pokretač zločina, i to ljudi teško prihvaćaju. Ljudi ne ubijaju jer mrze, ubijaju zbog ljubavi za svoju naciju. U ratu imate uniformirane jedinice, otud i riječ “uniforma” – jednakog oblika. Vi ubijate one koji su napali vašu domovinu. To je domoljublje, ubijate iz patriotizma.Ta interpretacija domoljublja je dovela do toga. A na unutarnjem planu, kada se radi o socijalnim razlikama, ljudi prihvaćaju da onaj tko me eksploatira nije moj prijatelj. Ali to se prihvaća kao neupitno nacionalno jedinstvo, i tu je problem – unutar nacije je moguć moralni sukob, među nacijama nije, jer se tu radi o kolektivima.

 Paradoks je u tome da se svi natječu tko će biti veća žrtva, jer žrtva opravdava nasilje

NN: Prije par godina bio je poznat primjer navijača Hajduka, koji su rekli da više mrze dinamovce od Srba. Tako je vjerovatno i svuda, nije to samo u Hrvatskoj. Kako to da Hrvat mrzi Hrvate više od Srba?!
PUHOVSKI: Taj fenomen se pojavio raspadom Jugoslavije. Kao klinac od deset godina i dinamovac, ja sam znao da postoje dvije vrste neprijatelja – hajdukovci i zvezdaši. Partizan nam nije bio toliko važan! Oni su govorili malo drugačije od nas i bili su nam podjednako neprijatelji. Tada nismo imali hrvatsku svijest, nego smo znali da smo Zagrepčani i da smo nasuprot Splićanima i Beograđanima. Raspadom Jugoslavije sukobi navijača se interpretiraju nacionalno. Dinamo i Hajduk su u tom trenutku bili zajedno kao pokret otpora protiv Beograda. A vidite sada: sad je Zagreb u Hrvatskoj Splitu preuzeo funkciju Beograda. I kako vrijeme prolazi, sve je više tako.
NN: Da li mi izmišljamo neprijatelje kako bismo imali povod da mrzimo?
PUHOVSKI: Ne. To radimo jer smo nesigurni u svoj ​​identitet, a zato što smo nesigurni u vlastiti identitet, trebamo kolektivni. Oni koji su “čisti” Hrvati u Zagorju ili “čisti” Srbi u Šumadiji, i nemaju tradiciju sukoba s drugim narodima su imali puno manje poriva za nacionalnu mržnju negoli primjerice Krajišnici, Hercegovci, Slavonci, gdje je bilo miješano stanovništvo. Ovdje su djeca odrastala u sukobu. Kod njih identitet nije bilo ono logičko A = A, nego A nije B. U smislu: “Kako znam da sam dečko, tako što nisam plačljiva curica”. “Kako znam da sam Hrvat, tako što znam da nisam glupi Srbin”. Gdje postoje takve razlike, identitet se razvija iz negacije. Tamo gdje tih razlika nema, tamo su sukobi bili manje zaoštreni.