Published On: Ned, srp 3rd, 2016

PROPAST ZAPADA: Postoji li ikakvo rješenje za svijet koji je poludio? Ili više nema povratka

Zamislimo na trenutak da smo u 2000. godini pa pokušajmo iz te pozicije pogledati na 2016. Bi li itko pretpostavio da će Donald Trump postati ozbiljan predsjednički kandidat, da će Englezi odlučiti napustiti Europsku Uniju, i da će teroristički napadi s masovnim ubojstvima postati gotovo svakodnevna pojava na ulicama i aerodromima europskih gradova?

Vrlo, vrlo teško. To je, ipak, stvarnost Zapada, koju dodatno zaokružuju latentni ispadi europskog filofašizma, koji čeka svaku dobru prigodu da se izbori za što više političkog prostora.

Europski filofašizam nije nova pojava, i nije ograničena samo na male zemlje poput Hrvatske: stranka Jorga Haidera bila je prije mnogo godina kratkotrajno na vlasti u Austriji, otac Marine Le Pen (toliko radikalan da ga je kćerka morala izbaciti iz stranke) već se uspijevao izboriti za potporu dvocifrenog broja birača u Francuskoj, dok Poljska kontinuirano naginje krajnjoj desnici.

Filofašizam koji čeka bilo kakve veće društvene potrese

Europski filofašizam latentni je fenomen europske politike, koja je prirodno nacionalistička (takva će i ostati), i koji čeka bilo kakve veće društvene potrese da bi se aktivirao i pokušao pridobiti što šire biračko tijelo.

Posve je, naravno, jasno da su Trump, Brexit, Marine Le Pen, Viktor Orban, HDZ-ova radikalna desnica, ali i Vladimir Putin brutalni simptomi jednog te istog stanja. Radi se o krizi vrijednosno-političkog zajedničkog nazivnika, koji je okupljao Zapad više od pola stoljeća, koji je Zapad učinio privlačnim svim istočnim zemljama pa je tako (uz brojne druge faktore), doveo do svršetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, i koji je – što je ovdje osobito bitno – onemogućavao političke i društvene trijumfe radikalnih opcija, poput Trumpa i Brexita.

Vrijednosti liberalne demokracije

Taj su zajednički nazivnik, koji je držao Zapad na okupu, činile vrijednosti liberalne demokracije. U Drugom svjetskom ratu obranjene su, među ostalim, vrijednosti liberalne demokracije (vrijednosti “Slobodnog svijeta”).

Stoga je svako diranje u ishod Drugog svjetskog rata na Zapadu potpuno neprihvatljivo, što HDZ-ovi ministri poput Hasanbegovića i Kovača (kao i velik dio HDZ-ovih tvrdih birača i velik broj hrvatskih katoličkih svećenika) , naprosto nisu kadri razumijeti.

U desetljećima poslije Drugog svjetskog rata bazične vrijednosti liberalne demokracije širile su se u dva smjera.

Praksa poželjnog političkog ponašanja

Prvo, u Europi je stvoren model države blagostanja: širenje socijalnih i radnih prava, i masovni rast životnog standarda učinili su Zapad neprobojnim za bilo kakve lijeve radikalne pokrete, dok je termin politička revolucija poslije 1968. godine postao definitivno suvišan.

Drugo, ideologija ljudskih i građanskih prava postala je prvo integralan, a zatim jedan od dominantnih elemenata vrijednosti liberalne demokracije.

Zapad je, dakle, do početka dvijetisućitih godina usvojio socijalnu sigurnost, te relativnu socijalnu, nacionalnu, rasnu i rodnu ravnopravnost, kao svoje glavne ideologeme, ali i kao prakse poželjnog političkog ponašanja.

Radikalni Islam koji želi stvoriti novu povijest

Na tim se ideologemima, kao i na konkretnim političkim i društvenim praksama, temeljio uspon Zapada: iz njih je, dubinski gledajući, izrasla famozna Fukuyamina teza o Kraju povijesti.

Onda se dogodio 11. rujna 2001. godine, kad se Zapad morao suočiti s činjenicom da radikalni Islam ne misli kako je došao kraj povijesti, nego da upravo želi stvarati novu povijest, i to kroz dugotrajni i dotad neviđeno brutalni konflikt sa Zapadom.

Pa se dogodio Vladimir Putin: Zapad je podcijenio Rusiju, čiji se identitet nije želio rastopiti u zapadnom identitetu.

Rusi se nisu željeli rastopiti u zapadnom identitetu

Masovna narodna potpora ruskom diktatoru nije vezana samo uz svojedobni ruski ekonomski preporod, nego uz činjenicu da sami stanovnici donedavnog imperija nisu željeli postati tek još jedna zapadna država.

Zatim se dogodila Velika kriza, koja je razotkrila dubinsku kriminalnu strukturu financijskog kapitalizma. Na krizu se reagiralo austerytijem, što je dovelo do masovne socijalne nesigurnosti, i do još masovnijeg osjećaja nepravde.

Naposljetku, kriza je pokazala da upravljačke strukture nisu kadre kompetentno i pravedno vladati, što je stvorilo snažan otpor prema tradicionalnim političkim strankama.

Nije ostalo puno od temeljnih zapadnih vrijednosti

Na kraju, desila nam se još i migrantska kriza, koja je, skupa sa sve snažnijim, nažalost opravdanim strahom od terorizma, potaknula eksploziju radikalnog europskog nacionalizma.

Tako da 2015. godine na Zapadu nije ostalo mnogošto od temeljnih zapadnih vrijednosti, koje su sedamdesetak godina održavale mir i stabilnost u Europi.

Ideologija nacionalne i rasne jednakosti ugrožena je masovnim strahom od radikalnog Islama i arapskih migranata, dok se ideolgija socijalne sigurnosti i ravnopravnosti šansi glasno i nemilosrdno raspala uslijed Velike krize. I onda je narod odlučio preuzeti vlast.

Strah i nesigurnost vode prema radikalnim opcijama

Narod u kriznim situacijama pokazuje sklonost radikalnim političkim opcijama, što znamo po brojnim tragičnim europskim primjerima iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća (Njemačka, Italija, Španjolska).

U Americi je narod izabrao Donada Trumpa za republikanskog predsjedničkog kandidata, jer su se biračima zgadile republikanske “elite”.

U Velikoj Bitaniji narod je odlučio odbaciti Europsku Uniju, jer ne trpi briselsku birokraciju, jer misli da je nedostatak “nacionalnog suvereniteta” jedan do uzroka socijalnih i gospodarskih problema, i jer više ne želi gledati bezbrojne Poljake, Rumunje i druge europske imigrante, kako dolaze u Englesku; ksenofobija je nužni suputnik političkog radikalizma.

U Francuskoj narod masovno glasuje za Marine Le Pen, ne zato što se radi o zlim biračima, nego zato što strah, nesigurnost i nedostatak povjerenja u politički I društveni sustav nužno vodi prema radikalnim opcijama. To je, naprosto, aksiom.

Činjenica je da Zapad nema nikakvo rješenje

No, znači li sve ovo da je svijet zaista poludio, i da se približavamo eri propasti Zapada, kao utočišta mira, slobode i jednakih šansi? Činjenica je da Zapad nema nikakvo rješenje za radikalni Islam. Amerikanci mogu fizički uništiti Islamsku državu i pobiti sve čelnike Al Quaide, Boko Harama, i svih drugih islamskih terorsitčkih organizacija, no one će se stalno obnavljati.

Riječ je o kompliciranom procesu koji fermentira već stotinjak godina, i koji je unatrag dva desetljeća eksplodirao.

Ideologija radikalnog Islama postala je odgovor na sve društvene probleme siromašnih muslimanskih zemalja, i strašno opasan alat vladara u bogatim muslimanskim zemljama.

Islam podsjeća na nekad krvavo i okrutno katoličanstvo

Osim toga, Islam, kao najmlađa monoteistička religija, u svom radikalnom obliku danas po mnogočemu podsjeća na krvavo, okrutno, borbeno katoličanstvo iz vremena križarskih ratova, lova na vještice ili protureformacije.

Očigledno je da se problem islamskog terorizma neće riješiti u idućih nekoliko desetljeća, i da moramo naviknuti živjeti uz stalne terorističke prijetnje( pri čemu Hrvatska, srećom, nije istaknuta meta).

Problem obnovljenog Hladnog rata također će trajati dulje vrijeme, sve dok Rusija ne postane zaista demokratska zemlja. Vladimiru Putinu, ili bilo kojem drugom ruskom diktatoru, stalna napetost u odnosima sa Zapadom neophodna je kako bi jačao svoj nacionalistički legitmitet.

Sadašnja distribucija bogatstva neodrživa

I dok će terorizam i Hladni rat još dugo vremena ostati zapadne neugodne konstante, jedno se područje nestabilnosti može i mora odmah početi mijenjati. Riječ je o gospodarstvu i socijalnoj sigurnosti, odnosno, o raspodjeli bogatstva.

Thomas Piketty bio je apsolutno te bezuvjetno u pravu, kad je ustvrdio kako je sadašnja distribucija bogatstva neodrživa, te da je neophodno uvesti progresivni porez na bogatstvo.

Ovdje je potpuno nevažno jesu li Pikettyevi izračuni o većem rastu bogatstva, od rasta društvenog proizvoda, potpuno točni ili netočni, kao što su to u vrijeme izlaska Kapitala u 21. stoljeću pokušali dokazati brojni njegovi oponenti.

Nužna ponovna izgradnja socijalne države

Ovdje se, suštinski, radi o sljedećem. Narodi Zapada više ne žele prihvatiti činjenicu da se golema većina bogatstva nalazi pod nadzorom vrlo male grupe ljudi, dok je istodobno najveća skupina ljudi izbačena iz sadašnje raspodjele bogatstva, te dok su desetine i desetine milijuna ljudi podložne socijalnoj nesigurnosti.

Redistribucija bogatstva, uspostavljanje socijalne sigurnosti i ponovna izgradnja socijalne države nužni zu preduvjeti za obnovu povjerenja u države, državne i naddržavne institucije, društvene institucije i političke stranke. Ukratko, riječ je o nužnim preduvjetima za obnovu Zapada.

Jednake šanse i ‘kažnjavanje’ malog postotka najbogatijih

Umjesto toga, već šest ili sedam godina živimo u ideologiji austerytija, koja je samo produbila političku i ideološku krizu na Zapadu, i koja je dodatno doprinijela Trumpovu fenomenu, Brexitu i drugim političkim i društvenim ekscesima, nad kojima se sada zgražamo.

Povratak osjećaja socijalne sigurnosti (za Europu), povratak ideologije i prakse jednakih šansi (za Ameriku) i “kažnjavanje” malog postotka najbogatijih (za cijeli Zapad), pretpostavke su za stablizaciju zapadne politike i zapadnih vrijednosti.

U suprotnom, narod će opet glasovati kako je glasovao za Trumpa i za Brexit: glasovat će za radikalne populističke opcije, koje će izazivati još gori kaos, što će gotovo neizbježno voditi raspadu onakvog Zapada kakav se gradio od 1945. godine.

Telegram.hr

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>