Jadranka Kosor: “Šeks je bio ključna osoba u afirmaciji Plenkovića”
Andrej Plenković: “Nisam Šeksov projekt, ali se s njim najviše savjetujem”
Vladimir Šeks: “Već sam se itekako aktivnije angažirao, a na koji način – to će se još vidjeti. Ja ostajem u utakmici”
“Sretan sam i zadovoljan”, rekao je, ove veljače, Vladimir Šeks kad je smijenjen s funkcije savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. “Ostvario sam svoje političke ideale. Sudjelovao sam u svih 25 godina stvaranja neovisne, moderne, europske Hrvatske.”
Izjava je zvučala kao oproštajna riječ. Mnogi su njegovu smjenu doista shvatili kao definitivni odlazak posljednjega velikog političara iz Tuđmanove ere jer ga je, već prije toga, Tomislav Karamarko posve marginalizirao u stranci.
Nikome ne ostaje dužan
Svi oni koji Vladimira Šeksa dobro poznaju, upozorili su, međutim, da to nije odlazak: “Nema šanse! On nikome ne ostaje dužan. Neće ostati na ovome.”
– Nikada neće oprostiti ni Karamarku, ni Kolindi, vratit će im, makar i u memoarima. Zna biti zlopamtilo – uvjeren je bio i jedan viđeni član HDZ-a i dugogodišnji Šeksov suradnik.
I eto, ni pola godine kasnije, Karamarko je prošlost, politički mrtvac, a Šeks je ponovno osoba čija riječ ima težinu u stranci. Štoviše, najvažniji je savjetnik i kreator uspona novog stranačkog predsjednika.
Vladimir Šeks je HDZ-ov doajen s najduljom političkom karijerom. Utemeljitelj je HDZ-a u kojemu je obnašao niz funkcija, uključujući i onu potpredsjednika stranke. Kažu da mu je jedina neostvarena želja biti predsjednik HDZ-a (Sanader ga je navodno uvjerio da neće dobiti dovoljno glasova), ali bio je čak i to, doduše kao v. d., od 5. siječnja do 29. travnja 2000. nakon Tuđmana i prije Sanadera.
Punih 25 godina održao se u samom vrhu vlasti. Bio je predsjednik Sabora, pet puta njegov potpredsjednik, jedini je zastupnik koji je do posljednjih parlamentarnih izbora bio u svim njegovim sazivima. Bio je i potpredsjednik Vlade.
Jedan je od autora tzv. božićnog Ustava i autor ustavne Odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991., te Deklaracije o proglašenju Hrvatske suverenom i samostalnom te Deklaracije o pravima Srba i drugih nacionalnih manjina. Često se zaboravlja da je upravo on iznio i važan zakon o oprostu. Bio je i ljuti protivnik menadžerskih kredita za elitu, kažu njegovi poštovatelji.
– Šeks je rasni političar, njemu je politika život. Ima pravi politički instinkt i kod protivnika uživa respekt. Shvatio je politiku kao ring, kao borbu u kojoj dobivaš i primaš udarce, u kojoj ponekad možeš zadati i udarac ispod pojasa, ali samo ako te sudac ne vidi. Protivnici ga cijene jer ga se plaše. Uvijek sam upozoravao da ga nikad ne treba podcijeniti, ocjena je akademika dr. Ivice Kostovića.
Vladar iz sjene
Šeks je presudno utjecao na izbor svih predsjednika HDZ-a osim Tomislava Karamarka. Zaslužan je za dolazak na vlast i Franje Tuđmana. U birtiji NK “Borca” na Jarunu, gdje se osnivao HDZ, od 48 prisutnih, njih 28 su bili iz Osijeka i htjeli su Šeksa za predsjednika. Rekao sam im da je Tuđman ipak primjereniji za tu ulogu. I tako je izabran, objasnio je Šeks i priskrbio drugo mjesto u novoj partijskoj hijerarhiji.
Šeksov odnos s Tuđmanom bio je ambivalentan. Ponekad su se taktički razilazili, posebno početkom rata. U tom je razdoblju nazivan ‘jastrebom HDZ-a’, vođom desnog, nacionalističkog krila. Tuđman ga je otvoreno optužio za pokušaj puča, uz tvrdnje da stoji iza zahtjeva za njegovu smjenu.
Šeks je te optužbe uvijek demantirao i očito je uvjerio Tuđmana u to jer je i te krizne 1991., a i kasnije, obavljao najviše funkcije u stranci i državi. Tuđman se puno oslanjao na Šeksa jer nije mogao bez njega, ali ga je znao i gurnuti od sebe.
U razlazu sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem 1994. stao je na stranu Tuđmana. S Manolićem bi i danas žestoko polemizirao, a s Mesićem je izgradio bitno drukčiji odnos, uvijek je u odnosu s njim birao riječi i izbjegavao direktnu konfrontaciju.
Doslovce je izmislio Ivu Sanadera kao protutežu Iviću Pašaliću. Čak i kada ga je Sanader degradirao i na mjesto predsjednika Sabora postavio Luku Bebića, Šeksa nitko nije smio dirati.
S doktorom Ivom razišao se na slučaju Verona. Sanader je zamjerio Šeksu izjavu da bi on na Dan državnosti preferirao Vukovar, a ne Veronu gdje je taj dan bio Sanader. I tu je bio kraj.
– Sanader je prekrižio noge, otpio gutljaj vina, otpuhnuo dim i kazao mi: “Znaš, odlučio sam da Luka Bebić bude šef Sabora.”
Šeks to nikada nije zaboravio Sanaderu, učinio je sve da spriječi njegov povratak u HDZ i čvrsto zaigrao na kartu Jadranke Kosor.
Ostao je uz nju i na unutarstranačkim izborima 2012. kada je pobijedio Tomislav Karamarko. Mnogi misle da je ‘majstor procedure’ tu prvi i posljednji put odigrao krivi potez.
– Imam poštovanje prema Šeksu kao intelektualcu, neobično je ambiciozna osoba, iznimno je načitan, pronicljiv, lukav i zna biti beskrajno duhovit. Ima kod njega ta jedna nota cinizma što mi se sviđa – isticala je Jadranka Kosor.
S dolaskom Karamarka izgubio je pozicije u stranci koju je premrežio čak i kumstvima. Kumovi su mu, koliko se zna, Miroslav Šeparović, bivši ministar a danas ustavni sudac, Božidar Kalmeta, Branko Bačić i Luka Bebić.
Otvoreno je podržao, pa možda i najavio, ali u svakom slučaju bacio u vatru, HDZ-ova europarlamentarca Andreja Plenkovića, kojeg je u “Nedjeljom u dva” nahvalio i ustvrdio da bi bio dobar predsjednik HDZ-a. Savjetovao mu je, međutim, da ne ‘pogine’ u stranačkim izborima kada je Karamarko dobio plebiscitarnu podršku članova HDZ-a.
Odličan tajming
– “Nije još vrijeme”, govorio je veliki kombinator, “ne žuri, tvoje vrijeme dolazi”.
I eto, brže nego se moglo i promisliti došlo je Plenkovićevo vrijeme. A time i veliki povratak ‘otpisanog’ Vladimira Šeksa. Još jednom su loše računali svi koji su otpisivali Šeksa, a ‘otpisi’ su počeli još sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Od osamostaljenja Hrvatske svi su dolazili, prolazili, odlazili, umirali, ali samo je on o(p)stao. Gotovo uvijek na pobjedničkoj strani. Danas nosi epitet najdugovječnijega hrvatskog političara i čovjeka s uvjerljivo najduljim stažem u Hrvatskom saboru (bio je zastupnik u svim mandatima od neovisnosti do danas), bio je potpredsjednik Vlade, predsjednik Sabora, državni tužitelj, ali nikada zapravo nije bio prvi čovjek. Uvijek drugi, uvijek je djelovao iz sjene.
– Znate, s vremenom ostanka na višim funkcijama geometrijskom se progresijom umnožavaju protivnici i neprijatelji. To je zakonitost. Ne govorim o oporbi, govorim o svojima – izjavio je Šeks u jednom intervjuu i u svom stilu zaključio: “Uvijek mi zapravo pripisuju mnogo više moći nego što je imam. To je opterećujuće te ima i puno negativnih posljedica.”
Iako ima i onih koji nisu impresionirani političkim umijećem Vladimira Šeksa, poput dr. Ivice Maštruka za kojega je riječ samo o ‘karijeri uspješnog, vještog i lukavog državnog činovnika’ i oponenti koji ga bolje poznaju ‘priznaju’ mu da je uporan i vješt zaplotnjak, prznica i zlopamtilo te da ga nije bilo lako pobijediti. Povijest je to uglavnom potvrdila.
Kako bilo, pamtit će ga se kao tvorca prvog hrvatskog tzv. božićnog Ustava, kao čovjeka koji je izrekao ono povijesno – “locirati, identificirati, uhititi, transferirati”, čovjeka koji nije procesuirao ubojice dvanaestogodišnje djevojčice, kao političkog kombinatora kojem su priznavali da je vrhunski stručnjak za pravnu proceduru i na koncu kao političara za sva vremena.
Vidovitim se pokazuju davno izrečene riječi Vesne Škare Ožbolt da je ‘Šeksov odlazak iz politike dug i spor i da, zapravo, on nikad neće ni otići’.
wpDiscuz