Prizori iz bračnog života

Mobilizacijska parola “zaštite obitelji” postala je političkom krilaticom organiziranih društvenih snaga koje “zaštitu” poimaju prije svega kao ustavno isključivanje seksualnih manjina iz institucije braka i prava koja iz nje proizlaze. Intencionalno ili ne, pritom se potiskuju pitanja vezana uz ekonomske kriterije koji su presudni za razumijevanje odluke o ulasku u bračnu zajednicu. Nasuprot tvrdnjama takvih “zaštitnika” obitelji, stvarni izvori ugrožavanja braka kao oblika zajednice leže u rastućoj ekonomskoj nesigurnosti i smanjenju socijalnih i radničkih prava

Trenutna forma institucije braka u Hrvatskoj ipak neće tako skoro doživjeti ritualni kraj, tu noćnu moru konzervativaca. Iz perspektive ultrakatoličkih inicijatora, referendumsko izjašnjavanje u korist ustavnog definiranja braka kao zajednice žene i muškarca otklonilo je glavnu prijetnju bračnoj harmoniji. Ova prijetnja navodno je bila sadržana u potencijalnom ozakonjenju gej brakova, čime bi se ugrozila heteronormativna posebnost bračne zajednice zapisana u svetim knjigama. No ako ostavimo po strani rigidni ideološki zelotizam inicijatora i pozornije analiziramo trendove u bračnom životu, primijetit ćemo da stvarne prijetnje ovoj instituciji dolaze iz nekog sasvim drugog smjera…

Brak je kroz cijelu svoju povijest primarno imao ekonomski karakter, a ovo obilježje nije se promijenilo ni u današnje vrijeme.i Premda se tijekom 20. stoljeća brzovozno širila ideologija romantične ljubavi i emocionalne satisfakcije kao temelja bračnog odnosa (prije svega u srednjim i višim klasama društva), to nije značilo eliminaciju materijalne brige prilikom sklapanja braka. Relativna ekonomska sigurnost u godinama nakon Drugog svjetskog rata omogućila je širenje duhovne i emocionalne veze kao osnove bračnog života uzduž društvene ljestvice, ali brak je i tada primarno ostao ekonomsko partnerstvo. Naglašavanje duhovno-emocionalne veze zadržalo se do danas, ali je promjena ekonomskih okolnosti u posljednja četiri desetljeća uvelike promijenila i dinamiku bračnog života. Sve nesigurniji ekonomski kontekst u prvi plan je instalirao brigu o materijalnoj sigurnosti i preduvjetima određenog imovinskog standarda prije sklapanja braka, a utjecaj aktualne ekonomske krize samo je naglasio važnost ovih pitanja.

Bračni život i država blagostanja

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u zapadnim kapitalističkim ekonomijama nastupilo je vrijeme društvenog kompromisa između rada i kapitala. Visoka profitabilnost ekonomskih aktivnosti omogućila je s jedne strane umirivanje militantne radničke klase garantiranjem sigurnih i dobro plaćenih radnih mjesta, dok su s druge strane vlasnicima kapitala pritjecali stabilni profiti. Ovakva ekonomska situacija osigurala je stabilnost bračnog života i ojačala patrijarhalni karakter braka s tradicionalno definiranim ulogama. Žene su bile ekonomski ovisne o muževima, s obvezama savjesne supruge i brižne majke. Muškarci su imali dužnost financijskog uzdržavanja obitelji, što nije predstavljalo problem ni muškarcima iz radničke klase jer su industrijska radna mjesta osiguravala nadnice za stabilan bračni život. Žene i muškarci sklapali su brak izrazito mladi, na pragu dvadesetih. Kasnije sklapanje braka smanjivalo je šanse pronalaska preferiranog partnera ili partnerice, a ne treba zanemariti ni to da se seks izvan braka smatrao devijantnim ponašanjem.

Snaga patrijarhata u doba države blagostanja nije bila strogo društveno (klasno) monolitna – liberalni ekonomski proces otvarao je niz kontradikcija. Šire obrazovne mogućnosti stvarale su prilike ženama (najviše iz srednje i viših klasa) za stjecanje kvalifikacija, zapošljavanje i financijsku sigurnost. Istovremeno je tijekom šezdesetih godina, iz pukotina industrijske ekonomske strukture i relativno visokog životnog standarda, na političku scenu stupio niz progresivnih društvenih pokreta. Zahtijevao se širok spektar osobnih i društvenih sloboda, nesputanost roditeljskim, obrazovnim, korporativnim, birokratskim i seksualnim ograničenjima. Feministički pokreti za emancipaciju žena krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih neumoljivo su napadali patrijarhalni karakter društva i potencirali napuštanje tradicionalnih bračnih uloga. Utjecaj ovih pokreta ipak ne treba precjenjivati: oni su u danom povijesnom trenutku ubrzali određene političke procese i izborili političke slobode, čije bi stjecanje u protivnom vjerojatno teklo sporije. No labavljenje patrijarhata u društvu i braku ponajprije je bilo diktirano ekonomskim promjenama.

Neoliberalne reforme

Ekonomska kriza sedamdesetih godina 20. stoljeća označila je kraj klasnog kompromisa rada i kapitala te početak procesa demontiranja države blagostanja i agresivne ofenzive kapitala na nove produktivne sfere. Ovaj proces nije se odvijao istovremeno u svim državama, niti je svugdje bio jednakog intenziteta. Neoliberalni ekonomski program svoj puni zamah zapravo dobiva nakon dolaska na vlast Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji i Ronalda Reagana u SAD-u. Obilježavaju ga proces ubrzanog rasta moći i umrežavanja financijskog sektora, reduciranje radnih mjesta u industriji i ekspanzija uslužnog sektora. U procesu deindustrijalizacije u SAD-u jedan dio radnih mjesta izgubljen je uslijed strategije dislociranja proizvodnih pogona u zemlje s jeftinom radnom snagom, a drugi zbog tehnološkog napretka i zamjene ljudskog rada strojevima u procesu proizvodnje. Transformacija ekonomske strukture od industrijske prema dominaciji uslužnih djelatnosti promijenila je obrazovnu usmjerenost radnika, sigurnost radnog mjesta, mogućnost radničkog organiziranja, visinu nadnica i radni raspored. No najprominentnija posljedica procesa restrukturiranja ekonomije vidljiva je u rastu nejednakosti dohotka.

Svi ovi procesi i promjene u okviru neoliberalnog ekonomskog restrukturiranja definirali su i dalekosežne posljedice za bračni život i obiteljske odnose. Neoliberalizam u svojem djelovanju nije samo razarao prijašnji institucionalni okvir, nego je destruktivno djelovao i u područjima podjele rada, socijalnih usluga države, tehnologije, načina života i mišljenja, reproduktivnih aktivnosti, vezanosti uz zemlju, pa sve do emocija, ljubavi i braka. Promjene ekonomskih okolnosti označile su izrazitiji ulazak žena na tržište rada, jer dohodak muškarca više nije bio dovoljan za prehranjivanje obitelji. Time se mijenjao karakter braka s tradicionalnim ulogama žene i muškarca, pa su u određenoj mjeri oslabila njegova patrijarhalna obilježja. Bilo bi pogrešno to interpretirati kao namjeru neoliberalnih politika. Prije se radilo o kolateralnim učincima ekonomskog restrukturiranja (nestanak “muških” radnih mjesta u industriji, širenje “ženskog” uslužnog sektora).

Također, bilo bi brzopleto zaključiti da su nova radna mjesta za žene u uslužnom sektoru predstavljala prostor realizacije političkih i ekonomskih sloboda. Eventualno se tako moglo činiti visokoobrazovanim ženama koje su dobivale bolje plaćene poslove u obrazovanju, zdravstvu, financijama, telekomunikacijama. Prije se radilo o mogućnosti određene financijske nezavisnosti izvan braka, čemu je sve više doprinosilo i sužavanje jaza u dohotku između žena i muškaraca iste razine obrazovanja za isto radno mjesto. Žene su sada češće mogle napustiti nezadovoljavajući brak ili zahtijevati više od bračnog partnera.

Klasni karakter braka

Utjecaj političkih i ekonomskih promjena na bračne trendove najbolje možemo interpretirati iz statističkih podataka za SAD. Radi se o jedinoj zemlji čiji statistički uredi vode opširne, javno dostupne registre. Istodobno, radi se o zapadnoj kapitalističkoj ekonomiji u kojoj je neoliberalni program najoštrije implementiran, pa zaključci mogu biti indikativni i za europske zemlje i za lokalni hrvatski kontekst.

Neoliberalno restrukturiranje u SAD-u dovelo je do stabilnog silaznog trenda sklopljenih brakova, čiji je broj danas na najnižoj povijesnoj razini. Broj razvoda oštro je rastao do 1981. godine, a otada je u stabilnom silaznom trendu. No ovi se trendovi ne mogu u potpunosti razumjeti ako ne analiziramo odnos razine obrazovanja (odnosno klasne pripadnosti) i bračne trendove. Podaci za 2010. godinu pokazali su da je u populaciji starijoj od 18 godina udio oženjenih/udanih s diplomom koledža i višim razinama obrazovanja iznosio 64 posto, dok je 1960. godine iznosio 76 posto. Udio oženjenih/udanih sa završenom srednjom školom i nižim razinama obrazovanja 2010. iznosio je 47 posto, a 1960. iznosio je 71 posto.ii Ovo pokazuje da su ekonomske promjene najsnažnije tragove ostavile na bračnom životu slabije obrazovanih, dakle upravo pripadnika radničke klase.

U kojoj mjeri je obrazovanje zapravo važno za sklapanje braka u SAD-u, pokazuju podaci o kohorti rođenoj između 1950. i 1955. Za muškarce s diplomom koledža do 45. godine života tri je posto veća vjerojatnost ulaska u brak od onih bez diplome koledža. Za žene s diplomom koledža do 45. godine tri je posto manja vjerojatnost ulaska u brak od onih bez diplome.iii No stope ulaska u brak za diplomantice postojano su rasle i danas su na povijesno najvišoj razini. Dogodio se potpuni obrat povijesnih trendova. U kasnom 19. stoljeću, polovina žena s diplomom nikada se nije udala, 1950. godine udio neudanih iznosio je 33 posto, 1960. godine 26 posto, 1970. godine 15 posto, 1980. godine deset posto, a 2008. godine devet posto.iv Vjerojatnost udaje žena s diplomom koledža danas je u najmanju ruku jednaka, ako ne i veća, onima bez diplome. Problem s usporedbom je taj što diplomantice kasnije sklapaju brak, pa komparacije u ranijim životnim fazama često pokazuju da se manje udaju.

Brakovi visokoobrazovanih žena i muškaraca koji imaju prosječna ili iznadprosječna primanja lakše su se mogli adaptirati na promjene ekonomskih okolnosti i progresivniji karakter bračnih odnosa. Parovi iz srednje klase sklapaju brakove tek nakon završenog obrazovnog procesa, financijski su situiraniji i emocionalno zreliji, što osigurava stabilnost braka. Ekonomska nezavisnost visokoobrazovanih žena ne stvara pritisak ulaska u brak, podizanja djece i omogućuje emocionalnu potragu za kompatibilnim i pouzdanim bračnim partnerom s kojim će dijeliti zajedničke vrijednosti. Radi se najčešće o visokoobrazovanim muškarcima čije su zarade dovoljno visoke da osiguraju život srednje klase. S dvije karijere i plaće oni mogu uspješnije kombinirati posao i obitelj jer raspolažu materijalnim resursima za brigu o djeci. Njihova radna mjesta vjerojatno pružaju zdravstveno osiguranje, fleksibilniji radni raspored i roditeljski dopust. Veća je vjerojatnost i stanovanja u susjedstvima s kvalitetnim javnim školama. Ovo ukazuje na to da je odgoj djece u obitelji s oba roditelja usko povezan s obrazovanjem i klasom.v

Formiranje obitelji dakle slijedi nakon završenog obrazovanja, a izazov postaje uklapanje radnog mjesta u obiteljske odnose. Srednja klasa lakše se prilagodila neoliberalnoj postindustrijskoj ekonomiji, egalitarnijim bračnim ulogama i podjeli rada, te odgađanju podizanja djece dok se ne ostvari financijska i emocionalna spremnost. Takvi brakovi imaju stope razvoda i stopu izvanbračne djece na razini onih iz sredine šezdesetih. Problem je u tome što porast školarina na fakultetima u posljednjih 30 godina većini stanovništva ovaj životni ishod čini teško dohvatljivim.

Bračne perspektive radničke klase

Današnji bračni parovi iz radničke klase suočeni su s enormno većim ekonomskim izazovima. Milijuni radnih mjesta što su osiguravali srednjoklasnu nadnicu su izgubljeni, a muškarci iz radničke klase više nemaju nadnice za samostalno uzdržavanje obitelji. Medijanski realni tjedni dohodak muškaraca sa završenom srednjom školom u 2012. godini manji je za 19,1 posto u odnosu na 1979., dok je za žene porastao 2,7 posto. Za niže razine obrazovanja ova razlika u dohocima žena i muškarca još je izraženija. Nasuprot ovim trendovima za slabije obrazovane, razlika u medijanskom realnom tjednom dohotku između žena i muškaraca mnogo je manja i, što je mnogo važnije, ima rastući trend za oba spola. Dohodak muškaraca s diplomom koledža porastao je u spomenutom razdoblju 17,4 posto, a dohodak žena 28,5 posto.vi

Žene iz radničke klase sve manje sklapaju brakove jer ne vide stabilnu budućnost s muškarcima zaposlenima na nesigurnim radnim mjestima s opadajućim realnim nadnicama, naročito otkada su se realne nadnice žena skoro u potpunosti približile onima muškaraca. Radna mjesta žena iz radničke klase, najčešće u uslužnom sektoru trgovine, ugostiteljstva ili socijalne skrbi, relativno su stabilnija nego ona muškaraca. Doduše, radna mjesta u građevinskom sektoru bolje su plaćena od onih u trgovini, ali su izložena izrazitijoj volatilnosti tržišnih kretanja. U pogledu sklapanja braka, to znači da žene mogu zahtijevati više, tražiti pouzdanijeg partnera, pažljivije birati.

Obrnuto od parova iz srednje klase, njihov izazov postaje uklapanje veze u radne obaveze. Mlađe, slabije obrazovane žene manje mogu ponuditi u pregovorima s poslodavcem. Budući da se ne mogu izboriti za porodiljni dopust, u trenutku kada dobiju dijete prisiljene su dati otkaz. Pomaganje djeci oko školskih zadataka važnije je od zadržavanja posla s krutom radnom satnicom. Siromašne majke (pogotovo samohrane) često opetovano ulaze i izlaze iz aktivne radne snage, što limitira njihov dohodovni potencijal i reducira materijalni komfor koji mogu pružiti djeci. Njima je balansiranje između rada i obitelji neusporedivo teže nego obiteljima iz viših klasa, pogotovo dok gledaju vlastitu djecu kako zaostaju u školskim uspjesima, napuštaju školu ili postaju roditelji u tinejdžerskoj dobi, što ih vodi na siguran put oskudijevanja i nedostupnosti mnogih društvenih resursa. Nestankom dobro plaćenih industrijskih poslova, razbijanjem sindikalnog organiziranja, nedostupnošću visokog obrazovanja, dramatičnim rastom nejednakosti, preusmjeravanjem poreznog novca u subvencije bogatima, djeca iz radničke klase izgubila su oslonac za aspiracije prema životu srednje klase.

Iako se stope razvoda i sklapanja brakova razlikuju između društvenih klasa, vrijednosni stavovi oko braka su isti. Žene i muškarci iz radničke klase sklapaju brakove po nižim stopama, ali ne zato jer ne vjeruju u brak ili nemaju želju za sklapanjem braka, nego zbog nedostatka materijalne sigurnosti. Žene i muškarci bez diplome koledža podjednako aspiriraju braku kao i oni bez diplome, ali financijska stabilnost za one bez diplome ima mnogo veću važnost (38 posto onih bez diplome tvrdi da je financijska stabilnost bitna u odnosu na 21 posto onih s diplomom).vii Država blagostanja nekada je omogućavala da se prvo sklopi brak, a onda život u stanu zamijeni životom u kući. Neoliberalno restrukturiranje, koje je dovelo do stagnacije realne nadnice u posljednjih četrdeset godina i sve viših troškova života, izvršilo je inverziju obiteljskog procesa. Brak se sklapa samo ako mu prethode financijska sigurnost i osigurani stambeni prostor za zajednički život, a ovi materijalni uvjeti dostupni su upravo onima koji imaju sredstva da si ih priušte. Brak je postao statusni simbol dolaska na određenu životnu stanicu, a ne sredstvo kojim se putuje do tamo.

Bračni trendovi u Hrvatskoj

Vezu između obrazovanja, odnosno klase i braka u hrvatskom je kontekstu teže rekonstruirati zbog nedostatka statističkih pokazatelja. Državni zavod za statistiku bilježi broj sklopljenih i razvedenih brakova, odnos tih kategorija ili njihovo kretanje u odnosu na tisuću stanovnika, ali nema javnih podataka o razinama obrazovanja onih koji sklapaju brak ili njihovim dohocima. Stoga je u analizi bračnih trendova limitirana mogućnost uspostavljanja relacija prema razini obrazovanja i klasi, iako određene indicije ukazuju na klasnu obilježenost trendova sklapanja brakova (npr. agencije za organizaciju vjenčanja prijavljuju da je u vrijeme krize sve manji broj srednjih vjenčanja, a preostaju samo ona najskuplja).

Broj sklopljenih brakova u Hrvatskoj konstantno pada od završetka Drugog svjetskog rata. Nakon završetka rata, broj sklopljenih brakova kretao se oko 45 tisuća na godišnjoj razini, tijekom pedesetih kreće se između 37 i 38 tisuća, tijekom šezdesetih oko 36 tisuća, ali će se do kraja osamdesetih spustiti na ispod 30 tisuća. Industrijalizacija i urbanizacija značile su napuštanje seoskog načina života, slabljenje tradicionalnih obrazaca i širenje obrazovnih mogućnosti i novih radnih mjesta. Ubrzani trend pada sklopljenih brakova počinje tijekom osamdesetih godina, u vremenu obilježenom ekonomskom stagnacijom, dok broj razvoda izrazitije raste od druge polovine osamdesetih. Godine 1990. sklopljeno je 27.924 brakova (5,8 na tisuću stanovnika), a broj razvoda bio je 5466 (196 na tisuću sklopljenih).

Restauracija kapitalističkih odnosa, ratna razaranja, devastacija industrije i transformacija ekonomije u uslužnu utjecali su na drastičan pad sklopljenih brakova, uz određeni oporavak do kraja devedesetih. Broj sklopljenih brakova 1991. godine drastično je pao (21.583, odnosno 4,5 na tisuću stanovnika), a nakon oporavka stagnirao je na oko 24.000 (5,4 na tisuću stanovnika). Snažni ideološki procesi patrijarhalizacije i tradicionalizacije društva, čiju je dinamiku diktirala revitalizirana moć Katoličke crkve, najvidljiviji su u podacima o razvodima brakova u drugoj polovini devedesetih. Razvedeni brakovi potkraj devedesetih kretali su se ispod 4000 (156 na 100 sklopljenih u 1999. godini), što je na razini sedamdesetih!

Nakon promjene vlasti 2000. godine i promovirane daljnje liberalizacije ekonomije i društva, broj razvoda je eksplodirao, dok je broj sklopljenih brakova blago pao. Broj razvoda 2000. godine bio je 4419 (prema 3721 u prethodnoj godini), odnosno 201 na tisuću sklopljenih. Sklopljeni brakovi do 2006. godine bilježili su blage oscilacije u apsolutnom (između 22 i 23 tisuće) i relativnom broju (oko pet sklopljenih na 1000 stanovnika), dok je broj razvoda porastao do 4661 (220 na tisuću sklopljenih). Iako su se ekonomske prilike u novom mileniju promijenile (snažan utjecaj međunarodnog kapitala i jačanje korporativnog kapitalizma, naročito financijskog sektora), pa je započelo snažnije zapošljavanje, broj brakova nije značajnije porastao. Tek je u završnoj fazi privrednog prosperiteta, od 2006. do 2008. godine, stopa sklopljenih brakova blago porasla (23.373 sklopljena braka, odnosno 5,3 na tisuću stanovnika), dok je stopa razvoda stagnirala (5025, odnosno 215 na tisuću sklopljenih). Širokodostupnim stambenim kreditima pPreditima upnim ijalnu pozadinuvota upravo je postao kredit. vini devedesetih. rogram arovi su mogli osigurati materijalni oslonac bračnom životu, pa je brak nakratko oživio kao “sveta zajednica između radnika, radnice i hipotekarnog kredita. S valutnom klauzulom”.viii

Izbijanjem ekonomske krize 2009. godine stope sklopljenih brakova strmoglavo padaju, a stope razvoda oštro rastu. Broj sklopljenih brakova u 2012. godini bio je 20.323 (4,8 na tisuću stanovnika), dok je broj razvoda bio 5659 (278 na tisuću sklopljenih). Društvena je atmosfera u pogledu razvoda u gradskim centrima liberalnija nego tijekom devedesetih. No u sredinama gdje prevladavaju izrazito patrijarhalni obrasci, razvod braka postaje teže realizirati.

Sistemske reforme i obiteljski život

Promišljanje odluka o bračnom životu oduvijek je bilo prožeto ekonomskim pitanjima, toliko da se slobodno može reći kako je “rangiranje partnera po materijalnim i socijalnim kvalitetama inkorporirano u podsvjesnu strukturu žudnje”.ix Obiteljski život danas, bračni ili izvanbračni podjednako, najviše ugrožavaju materijalni pritisci krizne ekonomije, a ne libidinalne inklinacije ove ili one društvene grupe. Križarski vjerski napadi na gej zajednicu zaklanjaju sve izrazitiji pritisak financijskih pitanja, obiteljske tenzije zbog gubitka radnog mjesta ili nemilosrdnih radnih uvjeta. Istovremeno, neoliberalni program nakon krize prelazi u novu fazu zaoštravanja sfere radnih odnosa i povećavanja radničkog iscrpljivanja, fazu koja će prostor emocionalne satisfakcije ili bračne sreće reducirati samo za materijalno situirane.

Navedeno ukazuje na nužnost hitnog zahtjeva za alternativnim sistemskim pristupom u organizaciji ekonomije i društva tako da se osiguraju sigurna, stabilna, pristojno plaćena i sindikalno zaštićena radna mjesta i za žene i za muškarce. Spriječiti ukidanje i demontiranje socijalne mreže i svima osigurati stjecanje obrazovanja, zdravstvenu zaštitu, dostupan stambeni prostor i dostojanstvenu mirovinu – na taj bi se način zaustavilo pretvaranje sve većeg dijela radne snage u sirotinju koja radi isključivo da bi preživjela. Demokratski način proizvodnje predstavljao bi realizaciju šire ekonomske slobode, donio bi sigurnije materijalne uvjete i financijsku stabilnost. Naglašena materijalna sigurnost i progresivne radne politike morali bi osigurati i ženama i muškarcima, bez obzira na to jesu li strejt ili gej, da njihovi emocionalni životi nisu pod diktatom ekonomske nužde, da eventualne odluke o sklapanju braka nisu osujećene egzistencijalnom brigom, a razvod nesigurnom samohranom perspektivom.

* Domagoj Mihaljević je ekonomist. Član je Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).