Ono što ni Schwarz ni Schmidt izgleda ne znaju je da Avdić nije ni glup ni naivan, a posebno da on gotovo ništa ne objavljuje „slučajno“. Novi visoki predstavnik nije još ni došao, a sarajevska obavještajno-političko-medijska čaršija već mu je spremila igranku te priprema teren kako bi čim dođe u Sarajevo počeo igrati po njihovim notama i mjerilima.
piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba
Priča ide otprilike ovako – bošnjačko obavještajno podzemlje je preko svoga glavnog novinara, Avde Avdića, plasiralo u bošnjačku javnost priču kako će novi visoki predstavnik u BiH biti Christian Schmidt, čovjek koji će provesti zavjeru njemačke premijerke Angele Merkel i ruskog predsjednika Vladimira Putina na štetu bošnjačkog sna o pretvaranju BiH u unitarnu, nacionalnu državu bošnjačkoga naroda. K tomu, Schmidt će to sve uraditi unatoč protivljenju novoizabranog američkog predsjednika Joe Bidena. Krunski dokaz u ovom igrokazu je činjenica da Schmit dolazi iz bavarske stranke CSU, da je kršćanin i da ga je odlikovao hrvatski premijer Andrej Plenković. Sve je pak začinjeno činjenicom da Ruska Federacija podržava Daytosnki mirovni sporazum koji kaže da je BiH država sastavljanja od dva entiteta i triju konstitutivnih naroda.
Naravno, odmah je i na prvi pogled jasno da je riječ o još jednoj prozirnoj manipulaciji, medijskom spinu, i prijesnoj laži koju plasira bošnjačko obavještajno podzemlje preko uvijek jednog te istog novinara.
Na tu konstrukciju burno je, pak, reagirao njemački političar, bivši zastupnik u Bundestagu, Stefan Schwarz. On je najprije na svim Facebook profilu kao lažne vijesti odbacio špekulacije koje je plasirao Avdić na portalu Istraga.ba, kasnije je gostovao i u programu televizije Face TV Senada Hadžifejzovića gdje je dodatno objasnio svoje mišljenje.
„Pročitao sam taj ludi članak“, poručio je na Facebooku Schwarz. „Ljut sam i žao mi je što moram biti otvoren: taj je članak pun sranja. U ovom je djelu toliko lažnih vijesti i samo ludih teorija zavjere da se pitam kako ih je Avdić uopće mogao napisati ili zašto bi neki medij objavljivao takva sranja.“
„Čuo sam da se taj netko navodno bavi istraživačkim novinarstvom. U Njemačkoj i drugim slobodnim zemljama istraživačko novinarstvo je dragulj u kruni novinarstva. Jer ti ljudi koji hoće da istražuju korupciju, kriminal, međunarodne odnose, šta god da rade, to su ljudi koji su takvom riziku izloženi, koji marljivo rade, koji dvostruko ili trostruko provjeravaju svoje izvore. (…) Istraživački novinari nikad nisu nečija marioneta, da im može netko isključiti i uključiti ono što pišu. (…) On je instrument, on nije novinar, on je jedna matematička funkcija, a ne novinar, i znam da u BiH ljudi ne vjeruju medijima zbog ljudi poput njega. Lakše je uvijek napraviti skandal, možete vi reći šta hoćete o kome god hoćete i eto vam skandala, ali ako odgovarate za ono što objavljujete, barem morate provjeriti je li ono što pišete točno”, izjavio je Schwarz za Face TV komentirajući Avdića uz opasku kako su špekulacije koje je iznio Avdić „lažne vijesti, to je izmišljena priča“.
No, ono što ni Schwarz ni Schmidt izgleda ne znaju je da Avdić nije ni glup ni naivan, a posebno da on gotovo ništa ne objavljuje „slučajno“. Novi visoki predstavnik nije još ni došao, a sarajevska obavještajno-političko-medijska čaršija već mu je spremila igranku te priprema teren kako bi čim dođe u Sarajevo počeo igrati po njihovim notama i mjerilima.
Još od prije rata devedesetih u Sarajevu se stvara javni narativ o dvostrukoj ugrozi koja BiH prijeti iz Srbije i Hrvatske. Krenulo je s mitom o dogovoru u Karađorđevu, a jednu od kulminacija imalo u veljači 1993. godine kada je Armija RBiH u svom Informativnom listu prenijela članak Senada Avdića iz Slobodne Bosne pod naslovom ‘Noćas spaljujemo iluzije – Bosna između dva fašizma’. Pored toga što je značio otvorenu objavu rata Hrvatima u BiH i HVO-u, ovaj članak je definitivno uspostavio muslimansko-bošnjački narativ o dvostrukoj agresiji na „njihovu Bosnu“. „Bosna“ je to u kojoj nema Hercegovine, niti ima Hrvata i Srba kao konstitutivnih i Bošnjacima jednakopravnih naroda.
Da bi se ostvarila takva „Bosna“ nužno je bilo uspostaviti tezu o dvostrukoj agresiji Hrvatske i Srbije a bošnjačko-bosansko Sarajevo proglasiti jedinim autentičnim, da ne kažem legitimnim, predstavnikom Bosne (i Hercegovine, prema potrebi). Tako postavljen narativ, nadograđen je pričom kako su Hrvati i Srbi u BiH politički i vojno djelovali samo kao produžena ruka Zagreba i Beograda u realizaciji njihovog prethodno dogovorenog plana o „podjeli Bosne“. U takvom narativu, Daytonski mirovni sporazum je bio samo kupovanje vremena i prelazna faza ka uspostavi „njihove Bosne“ u kojoj će Hrvati i Srbi imati onoliko prava koliko im odredi bošnjačko-bosansko Sarajevo i koje će predstavljati oni političari koje to isto Sarajevo odabere. S obzirom da Srbi imaju institucionalnu zaštitu u vidu Republike Srpske, praksa dekonstituiranja i reintegriranja odmetnutih i instrumentaliziranih etnija u „njihovu Bosnu“ uglavnom se sprovodila i sprovodi prema Hrvatima u BiH.
Kako bi se Republiku Hrvatsku odvratilo od bilo kakvog pokušaja pomoći Hrvatima u BiH, svako zauzimanje RH za ustavna i daytonska prava Hrvata u BiH bošnjačko-bosansko unitarističko Sarajevo proglašava nastavkom agresije na „njihovu Bosnu“. U bošnjačko-bosanskom unitarističkom narativu jedino „njihovo Sarajevo“ ima legitimitet predstavljati „njihovu Bosnu“. Isto tako, jedino je ono mjerodavno odlučiti tko se smije „miješati“ u BiH, a tko ne smije, odnosno, koje i kakvo „miješanje“ je dopušteno, a koje zabranjeno. Na primjer, kada Stjepan Mesić govori kako BiH treba biti uređena i kad prijeti kako će kao predsjednik RH poslati vojsku na BiH, to je dopušteno, ali nije dopušteno da Plenković i Milanović govore o pravima Hrvata u BiH i nelegitimnosti Željka Komšića. To je zabranjeno, što više, to je fašizam i nastavak agresije. Na „njihovu Bosnu“.
Priča o novom visokom predstavniku, odnosno o dogovoru Hrvatske, Njemačke i Rusije da zajedno djeluju protiv „njihove Bosne“ i nove administracije SAD-a samo je novo poglavlje narativa o dvostrukoj agresiji na „njihovu Bosnu“. Bošnjačko-bosansko Sarajevo ovom pričom želi utvrditi i ojačati spomenuti narativ i sebe kao jedinog legitimnog predstavnika BiH, kao jedinog legitimnog tumača što jest u interesu BiH, a što nije.
Ono što predstavnici MZ u BiH ne razumiju, a čini se i da Schwarz nije toga svjestan, je činjenica da su i Avdo Avdić i Senad Hadžifejzović i Bakir Izetbegović i Nermin Nikšić i Peđa Kojević i … kreatori, zagovaratelji i provoditelji narativa o dvostrukoj agresiji na „njihovu Bosnu“, a onda, na tim osnovama, i provoditelji politike dekonstituiranja Hrvata (i Srba), negiranja Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma te pretvaranje „daytonske BiH“ u „njihovu Bosnu“. Samo što neki od njih „njihovu Bosnu“ zovu „građanska“.
S obzirom na postojeće geopolitičke okolnosti, bošnjačko-bosansko Sarajevo izbacilo je novu nadograđenu verziju narativa o dvostrukoj agresiji. Sastavni dio tog narativa danas je i priča o „malignom ruskom utjecaju“. Glavna svrha te priče je zaplašiti i preparirati sve predstavnike MZ u BiH, pa tako i novog visokog predstavnika. Objavom teze o dogovoru Hrvatske, Njemačke i Rusije protiv interesa BiH i nove administracije SAD-a poslana je poruka novom visokom predstavniku, kao i svim ostalim dužnosnicima MZ, da će bošnjačko-bosansko Sarajevo svaki oblik zagovaranja i podržavanja prava koje Hrvati i Srbi u BiH imaju, u skladu s Ustavom BiH i Daytonskim mirovnim sporazumom, kao konstitutivni narodi biti proglašeno za „maligni ruski utjecaj“ i suprotstavljanje novoj administraciji SAD-a.
Pri tom, ne želim reći, kako u BiH nema „malignog ruskog utjecaja“. Niti želim reći da su Hrvati i Srbi u BiH u istom položaju, niti da postoji jednaka odgovornost Hrvata i Srba za ono što se događalo u ratu u BiH i nakon rata. Hrvati i Srbi, naime, nisu u istoj poziciji, niti su jednako odgovorni za stanje u kojem se BiH trenutno nalazi. Također, Rusi u BiH imaju svoje interese i ti interesi iz određene perspektive se mogu promatrati kao maligni. Ono što želim reći je da bošnjačko-bosansko Sarajevo, neovisno o činjenicama i stvarnom stanju, narativ o dvostrukoj agresiji i malignom ruskom utjecaju koristi kao medijsku pripremu i ideološko opravdanje za ostvarenje svojih političkih ciljeva, za izgradnju bošnjačko-bosanske unitarne Bosne u kojoj će Hrvati i Srbi imati onoliko nacionalnih i političkih prava koliko im dodijeli to isto bošnjačko-bosansko Sarajevo. Tim narativom oni žele nametnuti vlastiti politički okvir ne samo Hrvatskoj i Srbiji, i ne samo visokom predstavniku u BiH, nego i svim ostalim akterima iz MZ koji se na bilo koji način bave s BiH. Tim narativom oni šalju javnu poruku svima koji budu zagovarali duh i slovo Daytonskog mirovnog sporazuma da će ih javno napasti i optužiti za podršku dvostrukoj agresiji, podjeli BiH i malignom ruskom utjecaju.
Upoznavanje s navedenim bošnjačko-bosanskim narativom i njegovo dublje razumijevanje, stoga bi trebala biti prva lekcija koju nauče svi međunarodni akteri prije nego se aktivno uključe u tumačenje i rješavanje situacije u BiH.
Ako se želi da BiH bude stabilna i funkcionalna država, onda je nužno uvažiti stajališta sva tri konstitutivna naroda, omogućiti svakom narodu nesmetan izbor vlastitih političkih predstavnika kao i svakom građaninu njegova temeljna građanska i ljudska prava. Pri tom se također treba razumjeti da su građani BiH ogromnim udjelom ujedno i pripadnici konstitutivnih naroda. Prema posljednjem popisu stanovništva pripadnika triju konstitutivnih naroda u BiH je čak 97 posto, a ti narodi su izrijekom Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Nema, dakle, nikakvih fantomskih građana koji nemaju nacionalni identitet. Odnosno, ima ih, oko 1%.
Kako ne bi bilo (namjernih) krivih tumačenja ovoga što pišem, naglašavam kako u BiH ne smije biti diskriminacije prema bilo kome, pa tako ni prema 1% građana BiH koji svoj kolektivni identitet primarno vežu uz pripadnost državi BiH. Ono čemu se protivim je činjenica da bošnjačko-bosanski unitaristi borbu za ukidanje konstitutivnih prava Hrvatima i Srbima predstavljaju kao borbu za „građanska“ prava. Aludirajući, pri tom, na 1% već spomenutih građana BiH, odnosno 3% građana BiH koji pripadaju kategoriji „ostalih naroda i građana“. Ja se zalažem i za konstitutivna prava Hrvata, Srba i Bošnjaka i za građanska i kolektivna prava svih državljana BiH koji se sukladno službenom Popis stanovništva nalaze u kategoriji „ostali narodi i građani“. Prava konstitutivnih naroda i prava građana se ne isključuju nego nadopunjuju. Stoga je jedini model koji može osigurati stabilnost i funkcionalnost u BiH, model koji uvažava konstitutivna prava Hrvata, Bošnjaka i Srba (to je temeljno načelo Ustava BiH i duh Daytonskog mirovnog sporazuma) te osigurava punu zaštitu prava ostalih naroda, kao i svih građana BiH neovisno o njihovoj nacionalnoj (ne)pripadnosti.
Za takvu BiH bi se trebao zalagati i novi visoki predstavnik i svaki dužnosnik MZ u BiH. Takva BiH ne uklapa se u bošnjačko-bosanske unitarističke agende, stoga zagovaratelji i provoditelji unitarističke agende negiraju i ruše takvu BiH. Jer, kako sam već naveo, u „njihovoj Bosni“ Hrvati i Srbi trebaju imati onoliko prava koliko im odredi bošnjačko-bosansko Sarajevo i trebaju ih predstavljati oni političari koje to isto Sarajevo odabere.
wpDiscuz
