Jedna od glavnih tendencija na Bliskom istoku je ofanzivno djelovanje radikalnih islamističkih i terorističkih grupacija, koje prijete kako Rusiji, tako i SAD-u, piše Vitalij Naumkin.
Pozicije i interese Moskve i Washingtona su u toj regiji asimetrične. Amerika (da ne govorimo tek o njezinim saveznicima) i dalje je zasad jedan od velikih kupaca bliskoistočne nafte, niz regijskih država su njezini strateški saveznici, s njom imaju sporazume o obrani i sigurnosti, ovdje se nalaze baze SAD-a. Rusija to nema. Istovremeno ona surađuje s državama, koje imaju nategnute odnose s SAD-a, iako je u pojedinačnim slučajevima tijesno povezana s državama-partnerima SAD-a kao što je, recimo, Turska. Općenito govoreći, može se priznati da Moskva u toj regiji nema životno važnih interesa. Dakle, ovdje između Rusije i SAD-a ne postoje dijametralna proturječja, čak se i njihove vlasti na različite načine odnose prema pojedinim režimima ili događanjima. To hipotetski stvara mogućnost za suradnju u onim oblastima, gdje se podudaraju interesi dviju država.
Ali u čemu se podudaraju? Prije svega, nesumnjivo u potrebi da se pruži žestoki otpor međunarodnom terorizmu i ekstremizmu. Rusija i SAD su isto zainteresirani za stabilnost regije. Ako je istina da Washington pokušava, kako smatraju mnogi u Rusiji, stvoriti u njoj atmosferu ”kontroliranog kaosa”, mislim da to ne bi odgovaralo dugoročnim američkim interesima. Smjena neprijateljskih (ili onih koje ne kontrolira SAD) režima donijela je SAD-u više problema nego prednosti. Kad će Libija postati kontrolirana i tko će je voditi? Teško da će SAD. Nije slučajno da su se američki realistični političari kao što je, recimo, Henry Kissinger kritično odnosili prema nepromišljenom miješanju SAD-a u poslove države regije. No mogu li Rusija i SAD danas surađivati, recimo, u obnovi stabilnosti u Libiji? To, vjerojatno, ne bi bilo loše.
Ipak, rusko-američka suradnja čak u sferama zajedničkih interesa podvrgunta je djelovanju niza ograničavajućih čimbenika. Glavni od njih je tužno stanje bilateralnih odnosa i, dakle, veliko nepovjerenje između vlada dviju država. Teško da bi i reguliranje ukrajinske krize radikalno izmijenilo situaciju. S jedne strane, u nekim državama arapskog svijeta, koje su postale žrtve terorista, SAD podržava neke islamističke organizacije, koje oni smatraju da su umjerene. Rusija pak smatra da te grupacije nose prijetnju koja nije puno manja od one Džabhata al-Nusra. Teroristi se ne smiju dijeliti na loše i dobre. S druge strane, SAD odbija surađivati s vladom u Damasku, za koju Moskva vjeruje da je važan partner u borbi s terorizmom.
Čak ako se pretpostavi da će naša antiteroristička suradnja biti uspostavljena na visokoj razini koja bi odgovarala razini prijetnje, Rusija u svakom slučaju nije spremna priključiti se bilo kojoj koaliciji, koju vodi SAD, iako se Sjedinjene Države nikad neće odreći uloge vođe. Naša država, koja je izvukla korisne lekcije iz američkog (pa i svojeg) iskustva, čini mi se da ni pod kakvim okolnostima neće voditi ratne akcije na teritoriju arapkog svijeta. Čak ako se radi o napadima iz zraka. U svakom slučaju Moskva će inzistirati da se to pitanje iznese u Vijeću sigurnosti UN-a.
Ipak, Rusija je spremna na intenzivnu suradnju u borbi protiv terorizma kako sa Zapadom, tako i s regionalnim igračima. Pritom će uvijek davati prednost suradnji s legitimnim vladama. Posebnu uznemirenost Moskve izaziva rast broja džihadista iz ruskih regija i država Središnje Azije, koji se bore u redovima Islamske Države. Mislim da će ta potreba da se zajedno suprotstave prijetnji ipak potaknuti Washington i Moskvi da se jedno drugom približe. Međutim, uzevši u obzir gore navedene ograničavajuće čimbenike suradnja će vjerojatno imati niskoprofilni karakter. Strane će u najboljem slučaju koordinirati svoje akcije i razmjenjivati potrebnu informaciju, djelujući samostalno, moguće i po paralelnim pravcima. Ali i to bi čak mogla biti mjera, koja će obnoviti povjerenje između SAD-a i Rusija te doprinijeti uspostavljannju zdravih bilateralnih odnosa.
wpDiscuz