Godišnjica smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače obilježena je na tvrđavi Hercega Stjepana Kosače u Blagaju, uz polaganje cvijeća, paljenje svijeća i uz kulturno-umjetnički sadržaj te iznošenje pojedinih podataka o njenom životu i djelu. Međutim, obilježja hrvatskog naroda u BiH zasmetala su, između ostalog, bošnjačke udruge koje su istaknule kako se tu radi o “provokaciji građana Mostara”.
Kakav je odnos prema kraljici Katarini u tradiciji Hrvata i Bošnjaka, pitanje je na koje je za portal Direktno odgovorio povjesničar Anto Ivić.
“Katarina Kosača rodom nije bila Bosanka niti Bošnjanka, svakako ne Bošnjakinja, već dijete poteklo s humske zemlje i kamena”, govori Ivić i dodaje: “Katarina, kći humskog vojvode, njemačkim jezikom ‘hercoga’ Stjepana Kosače, i žena bosanskog kralja Tomaša Kotromanića, suvremenik je propasti Bosanskog Kraljevstva. Živa uspomena na nju čuvana je u tradicijskoj kulturnoj baštini Hrvata i u Bosni i u Hercegovini. Crna boja marame, dijela hrvatske ženske narodne nošnje sutješkog kraja, simbol je žalosti za kraljicom Katarinom. Takve marame nisu nosile muslimanke. Kćerima nisu ni nadijevale ime po kraljici Katarini, što su pak, činili Hrvati”, istaknuo je Ivić, a sličnog je mišljenja bio i povjesničar Ivo Lučić koji je također na ovu temu dao komentar za Direktno.
‘Crna boja marame, dio je hrvatske ženske narodne nošnje sutješkog kraja i simbol žalosti za kraljicom Katarinom’.
Bošnjačka koordinacija negativno je reagirala na obilježavanje spomendana u Blagaju kod Mostara u organizaciji mladeži HDZ-a. Poručili su da se radi o “provokaciji građana” Mostara i da takve skupove stanovnici Blagaja nikada neće prihvati.
Istaknuli su ponos na nju kao suprugu bosanskog kralja, na hercega Stjepana Kosaču kao upravitelja koji je spajao istok i zapad te na sina Ahmed-pašu Hercegovića, velikog osmanskog vezira. Zanimalo nas je radi li se ovdje o istovjetnom pogledu?
“Ovakvi događaji imaju svoju vjersku, ideološku i političku težinu. Hrvati i dalje osjećaju privrženost prošlosti prije tektonskih promjena uzrokovanim invazijom Osmanlija. Iz bošnjačke reakcije, iako potekle iz Hercegovine, razabiru se potreba identifikacije s Bosnom, ali i s ostavštinom Osmanlija.
U bošnjačkom narativu na temelju mita o tisućljetnom bosanskom kontinuitetu, prihvatljivo je sve što je povezivo s Bosnom, na prvom mjestu kralj kao simbol državnosti. Primjeri poput Ahmed-paše bi trebali poslužiti potvrdi željenog kontinuiteta s predosmanskim razdobljem”, smatra Ivić i dodaje:
“Međutim, Osmanlije su od Bosne zadržali tek ime jedne rumelijske pokrajine, a Hum definitivno pretvorili u Hercegovinu. Protagonisti osmanske osvajačke politike bila su otrgnuta i preodgojena kršćanska djeca, karijeristi koji su mijenjali vjeru, islamizirano stanovništvo i nemuslimanski narod koji je sudjelovao u daljim osmanskim osvajanjima. Dok se jedni ponose kulturom bez koje ovdje ne bi bilo muslimana, drugima je na čast da su u iskušenjima sačuvali svoj identitet”.
Objasnio je i kakav je diskontinuitet ostavilo četiri stoljeća turske vlasti, vidi se iz usporedbe oporuke kraljice Katarine Kosače koja je zemlju ostavila papi, i poruke bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića kojom Bosnu u ‘amanet’ ostavlja Turcima.
“Herceg Stjepan je oličenje humske, odnosno hercegovačke posebnosti. Naveli su ga kao uzor prihvaćanja različitosti. Kad je tako, ako u gradu i općini Mostaru kao jedinoj većoj višenacionalnoj sredini u BiH, tzv. ‘antifašisti’ iz naselja s bošnjačkom većinom slobodno dolaze na komemoriranje u naselja s hrvatskom većinom, zašto bi nekom trebalo smetati što Hrvati održavaju skupove na mjestima urezanim u njihovo povijesno i identitetsko pamćenje?”, upitao je Ivić.
‘Neprihvaćanje hrvatskih simbola pokazuje najdublji problem društva’
Zanimalo nas je i svode li se bošnjačke negativne reakcije uglavnom na neprihvaćanje hrvatskih simbola?
“One se tako manifestiraju, a pokazuju dublji problem društva. Neprihvaćanje zastave hrvatskog naroda u BiH, nedopuštanje izgradnje spomenika hrvatskih žrtvama iz posljednjeg rata u pojedinim većinski bošnjačkim sredinama, kao i često uništavanje takvih spomenika i zastava, pokazatelj je da je riječ o politici koja ne prihvaća hrvatski identitet i suživot s Hrvatima”.
Pitali smo ga za mišljenje može li se to promijeniti.
“To ne bi promijenilo ni čudo da se Hrvati odreknu svojih crvenih i bijelih kvadratića i ponovo počnu koristiti svoj predosmanski simbol – mladi mjesec i zvijezdu. I tada bi, vjerojatno, bio sporan broj krakova zvijezde”, objasnio je.
“Simboli nisu jedini kamen spoticanja. Danas ne postoji jedinstveno obilježavanje dana spomena Grada Mostara. Možda je sporno to što je postojanje Mostara dokumentirano i prije turskog osvajanja, i to u hrvatskim izvorima. Nažalost, promjena mentaliteta je spor proces za koji treba proteći još puno vode i Bosnom, Neretvom, a i Drinom”, zaključio je Ivić za Direktno.
wpDiscuz
