Najveći broj radnika u BiH mjesečno primi oko 600 maraka, pa im ni tri plaće ne pokrivaju mjesečne potrebe za puko preživljavanje, piše Večernji list BiH. A kako je tek onima na minimalcu od 370 maraka, koji prima svaki treći radnik? Oni ne mogu preživjeti ni tjedan dana?!
Danas u BiH minimalna neto plaća iznosi oko 370 KM, odnosno 190 eura, dok je u Luksemburgu najmanja plaća oko 1923 eura, što je čak 10 puta više nego u našoj zemlji. No, ne moramo se uspoređivati s bogatim europskim državama da bismo shvatili u koliko smo lošijem položaju, jer posljednji podaci pokazuju da je bh. minimalac manji nego u Crnoj Gori (193 eura), Hrvatskoj (396 eura), a poglavito u Sloveniji gdje iznosi 791 euro.
Previše ili premalo?
U prijedlogu sindikata navodi se kako, između ostalog, bruto satnica, koju čine doprinosi iz osnovice, porez na dohodak i iznos koji se isplaćuje radniku, ne može biti niža od 2,97 KM. U praksi to znači da bi minimalna plaća u Federaciji BiH iznosila 500 KM, što je značajan porast u odnosu na trenutačnih 370 KM, koliki je iznos minimalne plaće. Dok poslodavci strahuju kako bi to bilo pogubno za njih, sindikalisti su mišljenja da je to minimum ispod kojeg se ne bi smjelo ići. Često se pozivamo na primjere u Europi, naglašavajući kako tamo “teče med i mlijeko”. Pogledajmo kako se tamo dolazi do izračuna minimalne plaće, točnije, metodologije utvrđivanja najniže plaće? Najniža plaća u EU i mnogim uređenim državama u svijetu (SAD, Kanada, Japan, Australija, Švicarska) regulirana je formulom ILO-a (Međunarodna organizacija rada) po kojoj se najniža plaća utvrđuje na temelju mjesečnog praga rizika od siromaštva za kućanstvo, koji na osnovi ankete o potrošnji kućanstava utvrđuje statistika, zatim brojem članova prosječnog kućanstva, omjerom ukupnog broja stanovnika i brojem aktivnog stanovništva (koeficijent zaposlenosti iz ankete o radnoj snazi).
Po njemačkom obračunu
Ono što slijedi, prema statističkim istraživanjima, jest to da u Federaciji BiH žive 2,371.603 stanovnika, od kojih je anketom o radnoj snazi utvrđeno kako ih je u 2015. godini 496.000 bilo zaposleno (registrirano 454.214), koeficijent zaposlenosti prema broju radno aktivnog stanovništva (od 15 do 65 godina) iznosio je 31,7 posto. Prema anketi o potrošnji kućanstava i cijeni osnovnih životnih potreba, za život jednog člana kućanstva u toj godini bilo je potrebno 540 KM mjesečno, što za prosječno kućanstvo od 3,1 člana daje iznos od 1672 KM. Jednostavnom matematematičkom računicom, koliko se puta u 100 posto pojavljuje 31,7 posto (3,15 puta) i dijeljenjem 1672 s 3,15 dobiva se najniža mjesečna bruto plaća od 531 KM, a bruto satnica od tri KM. Tolika je u ovom trenutku stvarna ekonomska moć Bosne i Hercegovine da plati najnižu cijenu rada. Podrazumijeva se bruto plaća sa zakonskim socijalnim doprinosima iz plaća. Kada se oduzmu “davanja na plaću”, radnik na minimalcu bi prošao i gore, dobio bi “na ruke” tek 347 maraka. Da zaključimo, visoka stopa nezaposlenosti i “siva ekonomije” stvaraju pogrešan privid vođenja ekonomske politike.
Ako bi se rukovodili ovim principom, onda bismo došli do plaće u javnom sektoru koja se mora ograničiti prema primjeru razvijenih ekonomija. Ako bi se prihvatio odnos 1:5, što je slučaj u SR Njemačkoj, koja ima 15 puta veći BDP i prosječnu plaću, najveća plaća bi bila 5 x 531 marku ili 2655 KM u bruto iznosu, s doprinosima iz plaća za sve zaposlene, pa i najviše državne dužnosnike i odgovorne u institucijama vlasti. Prema izračunu koji provode razvijene europske zemlje, plaće dužnosnika u vlasti i direktora na visokim položajima unutar siromašne BiH ne bi trebale prelaziti 1735 KM. •
wpDiscuz