Priča s juga Hercegovine iz postojbine čuvenih kamenoklesara

”Vrlo brzo će Dubrovčani ići iz Dubrovnika da bi se odmarali, da nađu neki kutak mira i tišine. Kruzerima zna doći po 4 – 5.000 ljudi, cijeli mali gradić, oko tebe rijeka ljudi, a nemaš s kim popričati”, pripovijeda na naše čuđenje Stojan Marić, jedan od stanovnika – vikendaša iz Koteza, ubavog mjestašca dva kilometra sjeveroistočno od Popovog polja.
Stojan je jedan od nekoliko desetaka ‘gospara’ podrijetlom iz Koteza koji se rado vraćaju selu svojih predaka čuvenih kamenoklesara.
”Kotežani su gradili poznatu zgradu gimnazije u Dubrovniku, jedan od najvećih dimnjaka bivši ‘Radeljević’, tvornicu, pravili su jedan Ćorak i jedan Burina, pa brojne druge zgrade. Što su drugo i mogli ljudi iz ovako ljutog krša nego biti zidari i to vrsni“, pita se Stojan pokušavajući umiriti ne baš gostoljubivog tornjaka.

Kotezi su zaista jedna lijepa priča s juga Hercegovine, o ljudima i njihovim korijenima. Da svratimo u to ubavo seoce zasluga je nove kapelice u katoličkom groblju tik uz prometnicu Ljubinje – Trebinje.
Računamo, nova kapelica – mora biti i mlađih ljudi. Nema mlađih, ali ima vikendaša iz Dubrovnika zaljubljenih u kamen, tišinu, bademe i košćele.

‘‘U selu stalno živi sedmero starijih ljudi. Prije rata ih je bilo dvadesetak, ali vrijeme čini svoje. Mlađi navrate vikendom i ljeti, onda je sve puno“, priča Stojan kojem uspješni obrt jamči posjet očevom rodnom selu kako kaže ”svakog vikenda u zadnjih petnaestak godina“.
Stojan naglašava da su Kotežani vrijedni i marljivi ljudi.
”U Dubrovniku ga nema da je iz Koteza bez kuće ili bar stana, svi su se osigurali”, govori nam.
Korak dalje od Stojana otišao je Vide Ćorak Bokin. On je bar tri puta tjedno u Kotezima, koji su tridesetak kilometara udaljeni od Dubrovnika.

I on je poput Stojana koji ima građevinski obrt vjeran tradiciji, bavi se unutarnjim uređenjem, parketima, ali i poljoprivredom i to u Kotezima.
”Sa ženom i djecom i povremeno radnicima iz Ljubinja, obrađujem voćnjak od 4.500 stabala jabuke, 2.5 hektara površine, sadim luk. Imam tvrtku registriranu za uvoz i izvoz, sve prodam u Dubrovniku. Izgradio sam i hladnjaču, da jabuke ne prodajem silom, nego kad bude bolja cijena“, tvrdi Vide.

Na upit kako sve stiže dodaje: ”Gledajte nekom je droga – droga, nekom kafić, a meni su droga jabuka i česam!”
Vide ne staje samo na jabukama i luku, počeo je graditi i štalu, ali za sada o tome ne govori pred ženom. ”Da me ne ostavi”, kaže.
Iako godina nije dobro počela, ne gubi glavu.

”Polje ‘potonulo’, voda se tek prije dva tri dana povukla, najprije sam u petak i subotu rezao jabuke, već su u cvatu, a danas prskao. Luk ću saditi idućeg vikenda. Sadnja kasni, prinos će biti dvadesetak posto manji, ali to su više sile“, priča pokazujući vreće sjemenskog luka na katu impozantne stare kamene kuće koju su ističe s ponosom, od na mjestu kuće izvađenog kamena, izgradili njegov otac i djed.
Bljesak.info